Rekaik

Iskustva jednog brata

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Prolazim pokraj punog kafica u kojem se ne cuje nista drugo sem teski udari instrumenata koji razaraju bubnjice normalnog uha. Pogledaj, kad o­no krcato puno. Nema razlike izmedju zenska i muska, velikog i malog… Dok moj zalosni pogled gleda u stvarnu sliku Islamskog ummeta, susrete me pogled mladica koji pogleda u mene i zadrza pogled…

Poselamio sam ga i toplo je primio moj selam sa lijepim i nevinim osmjehom. Zaputio se sa mnom nekoliko koraka i usli smo u pricu. Tome momku, koji je napunio 17 godina prije neki dan, ime je Sead. Pricali smo i pricali dugo nakon tog susreta. Upitao sam ga: Moj Seade, zar tebi koji imas tako lijepo ime, iz hajirli muslimanske porodice, dolikuje da ulazis u o­nakva mjesta, gdje gubis zadnju prasku svoga ljudskog osjecaja? Zar nije bolje da se uputis ka Allahovoj kuci i ocuvas sebe i svoju vjeru sa bracom i sestrama koji su se udaljili od tih mjesta? Rekao mi je sa suzama u ocima: Eeee moj ahbabu, rado bih bio u prvom saffu u centralnoj dzamiji koja okuplja vjernike. Rado bih bio pravi vjernik, ali ne nalazim nekoga ko ce me uzeti za ruku i reci mi: ‘Seade, Islam je tvoj spas.’ Prisustvovao sam na sjelima omladine koja ne zalazi na mjesta gdje ja provodim svoju mladost i nailazim na neku suhoparnost i nemam velikog uzora u njima. Upitao sam ga: Kako to? Rekao mi je: Sjedio sam sa mnogima od njih i na svakom sijelu je bila prica: da je ovaj rekao ovo, a o­naj o­no. Da je ovaj covjek zalutao, a da ovaj smutnju medju ljudima pravi. Da su o­ni samo o­ni, i to svako za sebe, na pravom putu. Moja dusa zeli Islam, zeli da svoju srecu pronadje tamo gdje je ceka stvarna sreca, a to je ta divna vjera, od koje muslimani tjeraju svoju zalutalu bracu.

Sramotno sam spustio glavu, jer nisam imao rijeci da odgovorim svome bratu kojeg sam do malo smatrao da je bez prava daleko od dzamije. Poselamili smo se i dogovorili da se vidimo slijedeci put inshaAllah.

Nastavljajuci put ka kuci, prolazim pokraj jednog malog parka. Allahovim kaderom pogleda i zacuh jauk mladica koji je sam u mraku trpio velike bolove. I kada sam se priblizio, pogledao sam u njegovu desnu ruku i ugledao spricu koju je tek izvadio iz vene. Uhvatio sam ga snazno i zgrabio spricu u ruku i odstranio je od njega. Zamolio me je da ne zovem policiju, niti da zovem bilo koga, vec da ga ostavim na miru. Pogledao sam ga i pronasao u njemu nevinost djecaka koji se tek oslobadja puberteta. Nakon sto se smirio, upitao sam ga: Kako se zoves brate moj? Toplina rijeci koje sam izustio su dirnule njegovo srce i nastavio je bez daha da gleda u mene. Otpoceli smo pricu. O­n se zove Edin. Pricao mi je svoje dozivljaje i svoju veliku tegobu sa drogom i spricama. Tada sam se oslobodio sa njim i pokusao da mu ponudim pomoc da se iskopa iz blata u kojeg je upao.

Ponudio sam mu Allahovu kucu i bracu i sestre koji su stalni posjetioci tih kuca. Namrsteno me pogledao i rekao: Ne znam sta da ti kazem? Ja sam davno izgubio nadu u vecinu o­nih koji se smatraju poboznima. Druzio sam se sa njima, ali od njih nisam vidio osim ogovaranje jedni drugih, ismijavanje jedni drugih, omalovazavanje jedni drugih. Da, ja sam drogeras i svjestan sam da je to veliki grijeh, ali jednom sam cuo da je Allah rekao: “O vjernici, neka se muskarci jedni rugima ne rugaju, mozda su o­ni bolji od njih, a ni zene drugim zenama, mozda su o­ne bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ruznim nadimcima! O, kako je ruzno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A o­ni koji se ne pokaju – sami sebi cine nepravdu. O vjernici, klonite se mnogih sumnjicenja, neka sumnjicenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” Kada se sjetim ovoga i o­noga sto vidim kod o­nih sto se nazivaju vjernicima, opasno se rastuzim i ne mogu sebe da nadjem medju njima.

Ponovo sam osjetio da sam porazen. Stidnim licem sam pogledao u Edina i dogovorio se sa njim da se nadjemo drugi put na drugom mjestu inshaAllah.

I tako samo jos da stignem kuci, ugledah dvojicu mladica kako se uzajamno pomazu da stignu do prve kafane kako bi nastavili sa picem dok ne iznemognu. Bili su potpuno pijani. Sjeli su na obliznju klupu da se odmore, a cuo sam kako jedan drugog nazivaju Kemal i Amir. Znaci muslimani!!!

Kada sam se vratio kuci, na samom ulazu, prekoracio sam prag i pogledao u uplakane oci svoje majke. Zbunjeno sam je pogledao i sa strahom je upitao zasto su joj oci placne? Da li se nesto desilo? O cemu se radi? Obavjestila me je da je nasa nekadasnja komsinica koja je poodavno odselila od nas dobila unuka. Zbunjeno sam je pogledao, jer nisam nista lose mogao primjetiti iz te recenice. Zena dobila unuka. Naprotiv, treba da se raduje. Ali, majka je nastavila sa pricom, da je kcerka nase komsinice otisla sa nekim srbinom prije godinu dana i sa njim je dobila sina. O­n je otisao i napustio je, a o­na se vratila svojoj majci i sada grize prste od kajanja.
Usao sam u svoju sobu i srusio sam se na krevet. Moj um nije mogao da izdrzi.

O moj ummete, zar nije vrijeme da razmislimo malo o ovim slojevima ljudi? Da razmislimo kako da pomognemo nasoj braci da se kutarisu belaja u kojeg su upali. Da postanemo uzor tim ljudima kako bi se sto lakse izbavili iz sejtanskih okova?

Zasto i dalje jedan drugoga ganjamo da klanja kako i mi klanjamo, da misli kako i mi mislimo, da zivi kako i mi zivimo, da jede isti smoki i chips kojeg i mi jedemo, da mrzi i voli o­no sto i mi mrzimo i volimo, da jede iskljucivo banane, a da ne smije jesti jabuke, jer ih ima i zutih i crvenih…..???

Zasto i dalje nase ucenjake u kaburovima uznemiravamo? Zasto ih svakodnevno prozivamo svakakvim nazivima, svakakve im epitete lijepimo, ponizavamo i omalovazavamo njihova misljenja??? O­ni su u njihovom vremenu bili aktivni u drustvu, a mi smo u nasem nula!
Zasto se ne zrtvujemo za Islam da bi ljudi zavoljeli Islam preko nase zrtve?

Zasto nam je prece da vrijeme i vrijeme trosimo u dobacivanju, istrazivanju i pisanju odgovora vezano za neke Islamske sporedne stvari, od pozivanja ljudi u Allahovu vjeru? Zasto nam je draze da ostavimo sate i dane kako bi dokazali svom bratu da se ruke vezu ispod ili iznad pupka, da je sunnet veca ili manja brada, da je Poslanik a.s. vidio Allaha ili nije, da je ……, a ovamo Sead, Edin, Kemal, Amir i Halida truhnu po kaficima, u drogi, u alkoholu i prostituciji.

Dok Sead i Edin zude za Islamom, ali ne nalaze nekoga ko ce im pokazati Islam, ne nalaze sebi uzor u danasnjim muslimanima. Dok se Kemal i Amir prisjecaju lijepih trenutaka mekteba sa flasom u ruci, cekajuci kad ce neko doci i razbiti u njihovim srcima tu flasu alkohola i uliti u njih iman i snagu vjerovanja. Dok Halida, slomljenog srca ceka kad ce joj doci djevojka ili zena muslimanka da joj pruzi utjehu i pokusa da je izvuce iz krize u kojoj se nalazi, umjesto svakodnevnih razglabanja da li je pokrivanje lica farz ili ne, da li je ova mahrama ljepsa od o­ne?! Te da i druge djevojke i zene izbave iz te velike provalije bluda i zavaravanja.

Braco moja i sestre, vi koji ste shvatili da se vasa sreca krije u Islamu, budite svjetiljka vasoj braci i sestrama koji jedva cekaju da se pomolite medju njih i da ih izbavite iz mocvare zla u koju su upali.

Braco i sestre, vi koje je Allah uputio na pravi put, znajte da ste odgovorni pred Allahom za vase vrijeme koje provodite u svadji, beskorisnim diskusijama, bespotrebnim temama… Allah ce vas pitati za svaku minutu koju ste utrosili u tim stvarima, dok se tvoj komsija, prijatelj, rodjak… gusio u moru zla, nereda i tuge.

Zar ti nije uzor Poslanik a.s. koji je od poniznosti sjedio na zemlji, muzao ovce, odazivao se siromasnima i jeo sa njima, slusao ropkinju koja bi ga uzela za ruku i odvela dokle bi zeljela kako bi mu se potuzila i nasla kod njega, sallallahu alejhi we sellem, utjehu oca, brata i najblizeg insana? Zar nasa braca i sestre nisu potrebne nekoga ko ce ih srcem voljeti, i svom snagom pokusati izbaviti iz blata u kojeg su upali?

Nek nam bude uzor shejh Muhammed Gazali r.a., koji na putu u dzamiju na sabah namaz susrece svog pijanog komsiju i selami ga, zatim toplim glasom ga pita: Kada ces se inshaAllah ostaviti tog zla? Pa kada je vidio u shejhu Gazaliju iskrenost i ljubav, iako zna da mrzi o­no cime je taj covjek iskusan, ali ga voli kao covjeka, koji izgovara shehadet…. pogledao je pijani covjek u shejha i suznim ocima rekao svome sagovorniku: Uci mi dovu i moli Allaha dz.s. da me kutarise od ovog zla. Tada je shejh Gazali zagrlio tog pijanog covjeka i suznim ocima rekao: Dodji da zajedno zamolimo Allaha da NAM oprosti NASE grijehe, da nas ucvrsti na Pravom putu i da nam podari lahku i hajirli smrt.

Braco i sestre, mi smo takodjer grijesnici. Allah nam je otvorio oci, ali to ne mora znaciti da dignemo glavu i da smatramo o­ne koji su privremeno zalutali slabijim i manjim od nas. Islamski alim shejh Gazali, grli pijanicu i poziva ga da zajedno uce dove, zajedno jedan za drugoga, jer su obadvojica grijesnici. Nakon toga taj covjek ostavlja alkohol i postaje klanjac u prvom saffu.

Zar da zbog naseg uzdizanja zabranimo mnogima da se okoriste od svjetla upute koje sija u nasim ustima i srcima?
Zasto da ne imadnemo srce koje ljudima zeli svako dobro, koje zudi da izbavi muslimane iz mocvare strasti, bolesti i belaja u kojeg su upali? Srce koje prema muslimanima i vjernicima gaji veliku ljubav i postovanje? Srce koje postuje i cijeni cast muslimana, njegovo misljenje i ideju, ma koliko se razilazio sa njim, jer vjeruje i zna da se obadvojica bore za Islam.

Zasto nam ne bude iznad nasih mjesta za skupljanje napisano: “Zdruzimo se oko o­noga oko cega smo se slozili. A halalimo jedan drugome u o­nome oko cega smo se razisli” i zasto ovaj citat ne zakujemo u nasim srcima i umovima?

Da li je vrijeme braco da poduzmemo konkretan korak za ostvarenje ovih ideja koje nam nisu nepoznate? Da li je vrijeme da preuzmemo sudbinu nase brace i sestara u nase ruke i o­nesposobimo neprijatelja koji ih truje drogom, alkoholom, prostitucijom i svim sto ih udaljuje od njihove ljudskosti i vjere?

Preuzmimo u svoje ruke prije nego bude kasno. A kad dodjemo pred Allaha, biti cemo pitani za sve sto smo uradili i ucinili.
Ne cekajmo, vec od danas zamolimo Allaha da nas ucini od o­nih koji ce praktikovati o­no sto znaju i koji ce pozivati svoju zalutalu bracu i sestre u svjetlo Allahove vjere!

Molim Allaha dz.s. da nam to omoguci i da nas ucvrsti na pravom putu. A nasu zalutalu bracu, hajirli vrati na ispravnu stazu, stazu imana i vjere!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: