Aktuelno

Islam na raspuću

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Brojni reformatorski prijedlozi nuđeni su u toku posljednjih decenija, a mnogi duhovni doktori pokušavali su pronaći patentni lijek za bolesno tijelo islama. Ali, sve dosad bilo je uzaludno zbog toga što su svi ti pametni doktori – barem oni koji danas slušaju – stalno zaboravljali propisati skupa sa svojim lijekovima, tonicima, eliksirima, prirodnu dijetu na kojoj se temeljio rani razvoj pacijenta. Ta dijeta, jedina koju tijelo islama, zdravo ili bolesno, može pozitivno prihvatiti i asimilirati, jeste sunnet našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Sunnet je ključ za razumijevanje islamskog uspona prije više od trinaest stoljeća; a zašto to ne bi bio ključ za razumijevanje naše sadašnje degeneracije? Pridržavanje sunneta sinonim je za islamsko postojanje i progres. Zanemarivanje sunneta je sinonim za rastakanje i propadanje islama. Sunnet je željezna okosnica Kuće islama; a ako uklonite okosnicu neke građevine, zar možete biti iznenađeni ako se ona sruši kao kula od karata? Ta jednostavna istina, koju su skoro jednodušno prihvatali svi učeni ljudi u islamskoj povijesti je, kao što dobro znamo, danas vrlo nepopularna iz razloga povezanih sa stalno rastućim utjecajem zapadne civilizacije. Ali, to je ipak istina koja nas može spasiti od haosa i sramote našeg sadašnjeg propadanja.


Sunnet kao jedino obavezujuće objašnjenje kur’anskih učenja

Izraz “sunnet” ovdje se koristi u njegovu najširem značenju: primjer koji nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio u svojim stavovima, djelima i izrekama. Njegov divljenja vrijedan život bio je živa ilustracija i objašnjenje Kur’ana i mi ne možemo odati veću počast Svetoj knjizi nego da slijedimo onoga ko je bio sredstvo Njegove objave.

Vidjeli smo da je jedno od glavnih dostignuća islama ono koje ga razlikuje od svih ostalih nadiskustvenih sustava, potpuni sklad između moralnih i materijalnih aspekata ljudskog života. To je bio jedan od razloga zašto je islam u svom početku imao tako trijumfalan uspjeh gdje god se pojavio. On je donio čovječanstvu novu poruku da zemlju ne treba prezirati da bi se dobila nebesa.

To značajno svojstvo islama objašnjava zašto je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj poslaničkoj misiji vodiča čovječanstva, bio tako duboko zaokupljen ljudskim životom u njegovom polaritetu kao duhovnom materijalnom fenomenu. Zato, ne ispoljava se duboko razumijevanje islama ako pravimo razliku Poslanikovih odredbi koje se bave čisto pobožnim i duhovnim pojavama i drugih koje se bave problemima društva i dnevnog života. Tvrdnja da moramo slijediti zapovijedi koje pripadaju prvoj grupi, ali ne i one iz druge, isto je toliko površna po ovom duhu, isto toliko antiislamska kao i ideja da su neke opće odredbe Kur’ana bile namijenjene samo neobrazovanim Arapima u vrijeme objave, a ne i profinjenoj gospodi dvadesetog stoljeća. U njezinu korijenju leži čudno potcjenjivanje prave uloge Poslanika arapskog porijekla.

Upravo kao što život nekog muslimana treba biti usmjeren prema punoj i bezrezervnoj saradnji između njegovog duhovnog i tjelesnog ja, tako i vođstvo našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obuhvata život kao složenu suštinu, cjelovitost moralnih i praktičnih, individualnih i socijalnih manifestacija. To je najdublje značenje sunneta. Kur’an kaže: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore” (En-Nisa, 65); “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ A Allah prašta i samilostan je” (Alu Imran, 31); “Reci: ‘Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!’ A ako oni glave okrenu – pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.” (Alu Imran, 32)

Poslanikov sunnet je, prema tome, uporedo s Kur’anom, drugi izvor islamskog prava. Ustvari, moramo smatrati sunnet kao jedino obavezujuće objašnjenje kur’anskih učenja, kao jedino sredstvo izbjegavanja stalnih nesuglasica koje se tiču njegovog tumačenja i prilagođavanja praktičnoj upotrebi. Mnogi ajeti Kur’ana imaju alegorično značenje i mogu se shvatiti na različite načine.

A ima, nadalje, mnogo pitanja praktične važnosti kojima se Kur’an ne bavi eksplicitno. Duh koji prevladava u Svetoj knjizi u svemu je zacijelo uniforman; ali izvesti iz njega praktičan stav koji treba usvojiti nije u svakom slučaju lahko. Sve dok vjerujemo da je ta knjiga Božija Riječ, savršena po obliku i svrsi, jedini logični zaključak jeste da ona nikada nije bila namijenjena upotrebi neovisno o osobnom vođstvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je odlično u sistemu njegovog sunneta; a naš razum kaže nam da ne bi nikako moglo biti boljeg tumača kur’anskih učenja od njega preko kojeg su ona objavljena čovječanstvu.

Osporavanja autentičnosti sunneta

Tako dolazimo do vrlo važnog pitanja u pogledu autentičnih izvora koji nam otkrivaju Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, život i njegove izreke. Izvori su, dakle, hadisi, usmene predaje izreka i djelovanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje su njegovi ashabi prenosili i koje su kritički sakupili u prvim stoljećima islama.

Mnogi savremeni muslimani izjavljuju da bi bili spremni slijediti sunnet kada bi bili uvjereni da se mogu osloniti na korpus hadisa na kojima on počiva. Postalo je nekako moda ovih dana poricati, u načelu, autentičnost većine hadisa i, prema tome, cijele strukture sunneta. Postoji li ikakvo znanstveno jamstvo za takav stav? Postoji li ikakvo znanstveno opravdanje za odbacivanje hadisa kao pouzdanog života islamskog prava?

Može li se pomisliti da bi protivnici ortodoksne misli bili u stanju iznijeti stvarno uvjerljive argumente koji bi, jednom zauvijek, ustanovili nepouzdanost predaja pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ali to nije tako. Uprkos svim nastojanjima da se ospori autentičnost hadisa kao korpusa, ovi savremeni kritičari, kako istočni tako i zapadni, nisu bili u stanju poduprijeti svoj čisto subjektivni kriticizam rezultatima istinskog znanstvenog istraživanja. Bilo bi to vrlo teško učiniti, pošto su sastavljači raznih zbirki hadisa, a osobito Buhari i Muslim, učinili sve što je ljudski bilo moguće da bi autentičnost svake predaje stavili na vrlo strogu kušnju – mnogo strožiju od one koju obično primjenjuju zapadni povjesničari na bilo koji povijesni dokument.

Daleko bi premašilo granice ove studije baviti se detaljno skrupuloznim metodama kojim su razni muhadisi, učeni ljudi, posvećeni proučavanju hadisa, utvrđivali pouzdanost hadisa.

Za našu svrhu bilo bi dovoljno reći da se razvila kompletna znanost čiji je jedini cilj istraživanje značenja, oblika i načina prenošenja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa. Historijska grana ove znanosti uspjela je uspostaviti neprekinuti lanac detaljnih biografija svih osoba koje su ikada spomenute kao prenosioci hadisa.

Životi tih muškaraca i žena temeljito su istraženi sa svakog gledišta, i prihvatani su kao pouzdani samo oni čiji način života, kao i primanja i prenošenja hadisa savršeno odgovara standardima koji su ustanovili veliki muhadisi i za koje se vjerovalo da su najstrožiji koji bi se mogli zamisliti. Prema tome, ako danas neko želi osporavati autentičnost nekog posebnog hadisa ili sistema kao cjeline, teret dokazivanja njegove netačnosti pada samo na njega. Znanstveno nije ni najmanje opravdano osporavati vjerodostojnost nekog povijesnog izvora osim ako smo spremni dokazati da je taj izvor defektan. Ako nikakav razuman, tj. znanstveni argument ne može biti nađen protiv vjerodostojnosti samog izvora ili protiv jednog ili više njegovih kasnijih prenosilaca, i ako, s druge strane, ne postoji nikakav drugi proturječan izvještaj o istoj materiji, onda smo dužni prihvatiti predaju kao istinitu. Pretpostavimo, naprimjer, da neko govori o indijskim ratovima Mahmuda Ganija i vi iznenada kažete: “Ja ne vjerujem da je Mahmud ikada došao u Indiju. To je legenda bez ikakvog povijesnog utemeljenja”, šta bi se desilo u takvom slučaju?

Neko dobro obaviješten o povijesti odmah bi pokušao ispraviti vašu grešku i citirati hronike i životopise utemeljene na izvještajima savremenika tog čuvenog sultana kao konačan dokaz da je Mahmud bio u Indiji. U tom slučaju vi biste morali prihvatiti dokaz – ili biste bili smatrani maloumnim, jer bez vidljivog razloga poričete čvrste činjenice. Ako je to tako, onda se moramo pitati zašto naši savremeni kritičari ne primjenjuju istu logičnu dobronamjernost i na problem hadisa. Prvi osnov da bi neki hadis bio lažan, bila bi svjesna laž prvog izvora, dotičnog ashaba, jednog od kasnijih prenosilaca. Što se tiče ashaba, takva se mogućnost može isključiti. Dovoljan je samo neki uvid u psihološku stranu problema da bi se takve pretpostavke prognale u sferu čiste fantazije.

Ogroman utisak koji je ličnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ostavljala na te muškarce i žene, istaknuta je činjenica ljudske povijesti i, štaviše, to je izvanredno dobro dokumentirano u povijesti. Je li zamislivo da bi ljudi, koji su bili spremni žrtvovati svoje živote i sve što posjeduju na poziv Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogli svojim riječima svjesno obmanjivati? Zar nije Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko na mene slaže, neka sebi izabere mjesto u Vatri” (Buhari)? To su ashabi znali; oni su implicito vjerovali u riječi Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, koga su smatrali Božijim predstavnikom; a je li vjerovatno, s psihološkog gledišta, da oni nisu marili za ovu vrlo jasnu zabranu? U kriminalističkim sudskim procesima prvo pitanje s kojim se suočava sudac je cui bono – u čiju je korist – zločin mogao biti počinjen. To pravno načelo može se primijeniti i na problem hadisa.

Procjenjujući mogućnost da bi neki hadis mogao biti izmišljen iz nekih osobnih razloga ili političkim zahtjevima raznih stranaka u prvom stoljeću nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, dva istaknuta autoriteta među muhadisima, Buhari i Muslim, strogo su isključivali iz svojih zbirki sve predaje koje se odnose na stranačku politiku. Ono što je preostalo, bilo je izvan svake sumnje da bi moglo pružiti osobne prednosti bilo kome.

Pa ako je bilo moguće da stotine ashaba sačuvaju u svojoj memoriji doslovan tekst cijeloga Kur’ana, sve do najmanjih pravopisnih detalja, onda je nesumnjivo bilo isto tako moguće njima i onima koji su slijedili neposredno iza njih da sadrže pojedinačne Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hadise u svom pamćenju, a da im ništa ne dodaju niti bilo šta ispuste. Štaviše, tradicionalisti pripisuju savršenu autentičnost samo onim hadisima koji su preneseni u istom obliku preko različitih, nezavisnih lanaca prenosilaca. Ni to nije sve.

Ovaj zahtjev za potkrepljivanjem je toliko strog da je kod nekog hadisa prenesenog preko recimo tri “generacije” prenosilaca između dotičnog ashaba i konačnog sakupljača, desetak više takvih prenosilaca, raspodijeljenih preko tih triju “generacija”, bilo uključeno.

Uz sve to, nijedan musliman nikada nije vjerovao da bi Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, predaje mogle imati neospornu autentičnost Kur’ana. Kritičko istraživanje hadisa nikada nije prestalo. Činjenica da postoje brojni lažni hadisi nipošto nije izmakla pažnji muhadisa, kao što nemuslimani, pa čak i neki muslimanski kritičari naivno pretpostavljaju.

Naprotiv, kritička znanost o hadisima započela je upravo zbog potrebe razlikovanja autentičnih od lažnih, pa i sami imami Buhari i Muslim, da ne spominjemo manje poznate tradicionaliste, izravni su proizvod tog kritičkog stava. Dosad nijedan kritičar nije bio u stanju dokazati na sistematičan način da je korpus hadisa, smatran autentičnim prema standardima istaknutih tradicionalista, netačan. Odbacivanje auteničnih predaja, bilo kao cjeline bilo djelimično, čisto je emotivna stvar, i nije se uspjelo utemeljiti kao rezultat nepristranog, znanstvenog istraživanja. Međutim, motiv iza takvoga oprečnoga stava među mnogim muslimanima našeg doba može se lahko naći. Taj motiv leži u nemogućnosti dovođenja naših sadašnjih, degeneriranih načina življenja i mišljenja u sklad s pravim duhom islama kako se odražava u sunnetu našeg Poslanika.

Napad na sunnet zbog sklonosti slijeđenja zapadnog stila života

Da bi opravdali svoje vlastite nedostatke kao i nedostatke svoje okoline, ovi pseudokritičari hadisa pokušavaju učiniti suvišnim potrebu slijeđenja sunneta: jer, ako bi se to učinilo, oni bi bili u stanju tumačiti sva kur’anska učenja upravo onako kako im se sviđa, tj. svako prema svojim vlastitim sklonostima i stanju duha. Na taj način bi izuzetan položaj islama kao moralnog i praktičnog, individualnog i društvenog kodeksa bio potpuno uništen. Ovih dana, kada se utjecaj zapadne civilizacije sve više i više osjeća u muslimanskim zemljama, još jedan motiv se dodaje negativnom stavu tzv. muslimanske inteligencije u ovoj stvari. Nemoguće je živjeti u skladu sa sunnetom našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slijediti zapadni način života u isto vrijeme. Ali mnogi iz sadašnje generacije muslimana spremni su diviti se svemu što je zapadno, obožavati stranu civilizaciju jednostavno zbog toga što je strana, moćna i materijalno impozantna.

Ovo “pozapadnjačenje” najjači je razlog zašto je hadis našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uporedno s njim, cijela struktura sunneta, postala danas tako nepopularna nekim muslimanima. Sunnet je tako očito suprotstavljen temeljnim idejama u pozadini zapadne civilizacije da oni koji su njom fascinirani ne vide nikakvog izlaza iz tog zapleta osim da sunnet proglase irelevantnim, i prema tome neobaveznim, aspektom islama – zato što se “temelji na nepouzdanim predajama”. Nakon toga postaje lakše iskriviti kur’ansko učenje na takav način da se može prilagoditi duhu zapadne civilizacije.

Stara primjedba koju iznose neprijateljski kritičari islama glasi da je obaveza striktnog slijeđenja sunneta bila jedan od glavnih uzroka kasnijeg propadanja islamskog svijeta, zato što je takav stav navodno, u krajnjoj liniji, krnjio slobodu ljudske akcije i prirodni razvoj društva.

Od najveće je važnosti za budućnost islama da smo kadri suočiti se s tom primjedbom ili ne. Naš stav prema pitanjima sunneta odredit će naš budući stav prema islamu.

Mi smo ponosni, i s pravom, na činjenicu da se islam, kao religija, ne temelji na mističkom dogmatizmu, već je uvijek otvoren prema kritičkom ispitivanju razuma. Prema tome, mi imamo ne samo pravo znati da nam je pridržavanje sunneta nametnuto, nego isto tako i razumjeti unutarnji razlog za njegovo nametanje. Islam vodi čovjeka unifikaciji svih aspekata njegovog života. Budući da je sredstvo za postizanje toga cilja, ova religija predstavlja u sebi cjelinu koncepcija kojima se ništa ne može dodati i od kojih se ništa ne može oduzeti. Nema mjesta eklekticizmu u islamu.

Jaz između razuma i “racionalizma”

Sve iz Kur’ana i vjerodostojnog suneta moramo prihvatiti u njihovoj kompletnosti jer drugačije islam gubi svoju vrijednost. Temeljno neshvatanje je misliti da islam, budući da je vjera razuma, ostavlja svoja učenja otvorenim individualnoj selekciji – zahtjev omogućen popularnim pogrešnim shvatanjima “racionalizma”. Postoji širok – u svim filozofijama dovoljno shvaćen – jaz između razuma i “racionalizma”, kako se obično danas razumijeva. Funkcija razuma u odnosu na religijsko učenje jeste pobrinuti se da se ne nameće ljudskom duhu ništa što on ne može lahko podnijeti. Što se tiče islama, nepristran razum mu je uvijek davao svoje bezrezervno povjerenje.

To ne znači da će svako ko dođe u dodir s Kur’anom nužno prihvatiti njegovo učenje. Ali sigurno nijedna nepristrana osoba ne bi mogla tvrditi da je bilo šta u Kur’anu u suprotnosti s razumom. Nesumnjivo, ima u njemu pojmova izvan sadašnjih granica našeg shvatanja, ali ništa što je u suprotnosti sa ljudskom prirodom.

Uloga razuma u religijskim stvarima je, kao što smo vidjeli, u naravi neke kontrole – registrirajućeg aparata koji kaže “da” ili “ne”, već prema prilici. Ali ovo nije sasvim istinito o tzv. racionalizmu. On se ne zadovoljava s registriranjem i kontrolom, nego uskače u područje špekulacija; on nije receptivan i nepristran kao čisti razum, nego krajnje subjektivan i strastven. Razum zna svoje vlastite granice: ali površni “racionalizam” protivan je zdravom razumu o svom polaganju prava da obuhvati svijet i sve tajne u svom vlastitom individualnom krugu. U religijskim stvarima on čak jedva dopušta mogućnost da neke stvari mogu biti, privremeno ili trajno, izvan ljudskog razumijevanja; ali, u isto vrijeme, dovoljno je nelogično dopustiti tu mogućnost znanosti – a tako isto i samom sebi. Procjenjivanje ove vrste neimaginativnog racionalizma jedan je od uzroka zašto toliko mnogo savremenih muslimana odbija predati se uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Jedini Pravi put

Ako vjerujemo da je Kur’an Božija Riječ i da je Muhammed bio Božiji vjerovjesnik, mi smo ne samo moralno nego i intelektualno implicitno obavezni slijediti njegovu uputu. To ne znači da moramo isključiti svoju moć rezoniranja. Naprotiv, mi moramo koristiti tu moć najbolje što možemo i znamo; mi moramo otkrivati unutarnje značenje i svrhu zapovijedi koje nam je prenio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ali u svakom slučaju – bez obzira na to da li smo u stanju razumjeti njihovu krajnju svrhu ili ne – mi se moramo pokoriti zapovijedi. To bih želio ilustrirati primjerom nekog vojnika kojem je njegov general naredio da zauzme neki strateški položaj. Dobar vojnik će slijediti i izvršiti zapovijed odmah. Ako je on u stanju, dok to čini, objasniti sebi konačnu stratešku svrhu koju je general imao u vidu, tim bolje za njega i njegovu karijeru; ali ako mu se dublji cilj koji je u pozadini generalove zapovijedi ne otkriva odmah, on ipak nije ovlašten da odustane ili čak da odgodi njeno izvršenje.

Mi muslimani oslanjamo se na to da je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji zapovjednik kojeg je čovječanstvo ikada imalo. Propisujući nam da činimo ovo ili izbjegavamo ono, on je uvijek imao u vidu neke “strateške” ciljeve za koje je mislio da su neophodni za duhovnu i društvenu dobrobit čovjeka. Ponekad se taj cilj jasno razabire, a ponekad je manje više skriven od neizvježbanog oka prosječne osobe; ponekad možemo razumjeti najdublji cilj Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, zapovijedi, a ponekad samo njenu neposrednu svrhu. Kakav god da je slučaj, mi smo obavezni slijediti Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, odredbe, ukoliko su njihovu autentičnost i njihov kontekst potpuno utvrdili najveći priznati učenjaci, imami ovog ummeta.

Naravno, ima Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi koje su očito od najveće važnosti i drugih koje su manje važne pa moramo dati prednost onim važnijim nad ostalim. Ali, nikada nemamo pravo zanemariti bilo koju od njih zato što nam se čini “nebitnim” jer je u Kur’anu rečeno o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: On ne govori po hiru svome” (En-Nedžm, 3), tj. on ne govori samo kada se pojavi objektivna potreba; a on to čini zato što ga je Bog tako nadahnuo. Iz ovog razloga mi smo obavezni slijediti Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet u duhu i u formi, ako želimo biti vjerni islamu. Mi ne smatramo njegovu uputu kao jedan put među ostalim, već kao jedini put; a čovjek koji nam je prenio tu ideologiju nije samo vođa među ostalim, već jedini vođa. Slijediti njega u svemu što on zapovjedi znači slijediti islam; napustiti njegov sunnet znači napustiti stvarnost islama.

Izvor: Knjiga: Islam on the crossroad (1982)

Autor: Muhammed Asad, rahimehullah

Prijevod: Hilmo Ćerimović

Obrada i dorada teksta: Redakcija El-Asr

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: