Odgovori

Kako spoznati da postoji Bog?

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

PITANJE: Es-selamu alejkum! Molim vas recite mi kako će čovjek znati da postoji dragi Bog i kako će čovjek znati da dragi Allah nema sudruga? Nagradio vas Allah svakim dobrom! Unaprijed hvala!

ODGOVOR: Ve alejkumus-selam! Musliman ne sumnja u postojanje Svevišnjeg Allaha i zna da je Bog samo jedan i da Mu niko nije ravan. Ovakva pitanja postavljaju se radi onih koji ne vjeruju u Boga i ne prihvataju islam, pa će stoga odgovor biti baziran na logici i zdravom razumu.

Dokazi da Svevišnji Allah postoji toliko su brojni da ih je nemoguće pobrojati. Nepobitan dokaz Božije egzistencije su Njegova stvorenja. Sve što postoji u potrebi je za Stvoriteljem, prvo da bi se desilo i postalo, a zatim da bi trajalo i opstalo. Kaže Svevišnji Allah: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” (Et-Tur, 35); “Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo?” (El-Vakia, 58–59).

Ljudi nisu u stanju od ničeg stvoriti nešto, niti su u stanju od nežive materije stvoriti živu, unatoč razuma koji posjeduju i iskustva koje milenijima sabiru. Kaže Svevišnji Allah: “O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: ‘Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili.’” (El-Hadž, 73) 

Allahovi znakovi prisutni su posvuda, u onom najbližem – nama samima kao i u dalekim svemirskim prostranstvima: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Fussilet, 53)

Postojanje Svevišnjeg Allaha očevidnije je od svih neospornih istina i to je aksiom koji se ne dokazuje. Čak i idolopoklonici, koji su pored Allaha druge obožavali, znali su i priznavali da ih je Allah stvorio: “A ako ih upitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: ‘Allah!’ Pa kuda se onda odmeću?” (Ez-Zuhruf, 87) Dokazi da je Allah Gospodar toliko su očigledni da je besmisleno poricati ih, kao što su poslanici kazivali: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?” (Ibrahim, 10) 

Također su ljudska srca prirodno naklonjena vjeri u Allaha, a to se manifestira u teškim situacijama kada se ljudi instinktivno obraćaju Bogu i od Njega traže pomoć.

Još od davnina filozofi su iznosili svoja promišljanja o nastanku svijeta i života te su različitim metodama dolazili do istog zaključka, da je postojanje Boga nužno i da je to jedini racionalan odgovor na pitanje o postanku svijeta. Jedna od metoda kojom su to eksplicirali jeste logička podjela svega što postoji na moguće i nužno. Mogućeg postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji, iz toga ne proizlazi nešto nemoguće. Nužnog postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji iz toga proizlazi nešto nemoguće. Razum zaključuje da ovaj svijet spada u vrstu mogućeg postojanja, jer ako ovaj svijet ne bi postojao, iz toga ne bi proizašlo ništa nemoguće. Sve što je mogućeg postojanja mora imati uzrok koji će dati da postojanje prevagne nepostojanje i da ga iz mogućeg prenese u stvarno postojanje. Taj uzrok ne može biti mogućeg postojanja, jer bi mu trebao neki drugi uzrok, što bi dovelo do neprekidnog nizanja, a to je opet nezamislivo. Prvi uzrok mora biti nužnog postojanja. Nužno postojeći prvi uzrok ne može spadati u bića mogućeg postojanja, jer kada bi spadao tamo, moguće bi postalo nužno, a to je nemoguće, jer se spajaju dvije oprečne stvari: moguće i nužno. Ovaj svijet je, dakle ovisan o svome samostalno postojećem tvorcu, koji je nužnog postojanja, a to je Svevišnji Bog. Bića mogućeg postojanja ne mogu ići u beskonačnost u tome da je jedno uzrok a drugo prouzročeno, niti se mogu u tome kružno kretati, nego moraju doći do nečeg nužnog, do prve egzistencije, prvog uzroka postojanja svih bića, a to je Svevišnji Bog.

Poznati filozof Dekart kaže: “Ja zbilja postojim. Ko je dao da postojim i ko me je stvorio? Ja zaista nisam stvorio sebe, pa mora da imam nekog stvoritelja. Taj stvoritelj mora biti nužnog postojanja, tj. Bog, Tvorac svega.” (Džisr, Vjerovanje u Boga u svjetlu filozofije nauke i Kur’ana)

U tom značenju su Allahove riječi: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” (Et-Tur, 35), tj. da li su oni bez stvoritelja ni od čega postali? Ili su oni sami sebe doveli iz nepostojanja u svijet stvarnosti? Obje opcije su, razumije se, same po sebi, nemoguće. 

Od racionalnih metoda koje ukazuju na nužnost postojanja Stvoritelja je tzv. koncept neumanjive složenosti. Taj koncept baziran je na činjenici da sistem sastavljen od nekolicine sukladnih dijelova koji u interakciji doprinose osnovnoj funkciji, tako da izostanak bilo kojeg od tih dijelova uzrokuje da sistem ne djeluje, može nastati samo planski, od samog početka njegovog nastanka, a to opet iziskuje prisustvo kreatora koji je sistem u toj formi zamislio i kreirao. Kao primjer može poslužiti obična mišolovka, koja se sastoji od nekoliko dijelova u interakciji od kojih svi moraju biti na položaju da mišolovka radi. Micanje bilo kojeg od tih dijelova prekida funkciju mišolovke. Konstrukcija mišolovke zahtijeva pripremu odgovarajućih dijelova, a zatim njihovo povezivanje prema ranije zacrtanom planu. Primijenimo li to na prirodu oko nas, uočit ćemo da je prepuna složenih sistema koji funkcioniraju samo kada su potpuni, što ukazuje na to da je nemoguće da su evoluirali iz prostih formi u više složene forme, jer ta sposobnost ne prihvata sukcesivnost i pojednostavljenje. Ranije su se kao primjeri neumanjive kompleksnosti navodili sposobnost vida, sluha, letenja i sl., dok se to danas ilustrira složenim funkcijama organizma, kao što je sposobnost zgrušavanja krvi i djelovanje imunološkog sistema, te kompleksnim detaljima na ćelijskom nivou.

Tako naprimjer obična bakterija posjeduje bakterijski rotacioni motor u formi repa koji se okreće poput elise (bakterijski bič), što joj omogućava da pliva i kreće se kroz tekućine vrlo efikasno i jednostavno. Taj motor sastavljen je od brojnih dijelova tako da, ako bi nedostajao jedan od njih, motor ne bi radio. Prirodni odabir nije mogao stvoriti nesvodive složene sisteme, jer funkcija je jedino prisutna kada su svi dijelovi ugrađeni na pravo mjesto i međusobno povezani, što jasno govori da su produkt savršene kreacije, a nesvjesna materija jednostavnim skupljanjem to nikad ne bi mogla formirati. (Više o tome pogledati u knjigama Darvinova crna kutija, autora Majkla Bihija, i Nauka otkriva Boga, autora Arijela Rota.)

Biti ateist praktično znači vjerovati u neprekidni lanac čuda, koja zdrav razum kategorično odbacuje. Pored toga, ateisti su se drznuli kazati da je vjera opijum naroda, a istina je da je nevjera opijum naroda, jer nevjera drži ljude u obmani da proživljenja nakon smrti neće biti i da za svoja djela neće biti pitani.

Uređenost kosmosa i svega oko nas ukazuje na savršenog Stvoritelja, ali isto tako ukazuje i na činjenicu da je Bog jedan.

Kaže Uzvišeni Allah: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju!” (El-Enbija, 22). Pošto su nebesa i Zemlja u savršenom redu, to je znak da je Bog samo jedan. Do ovog zaključka nas dovodi hipotetično razmišljanje o tome šta bi se desilo ako bi postojao drugi stvoritelj pored Allaha. Vrijedi spomenuti da, u svrhu dokazivanja i polemiziranja, nema smetnje da se dođe sa ovakvom pretpostavkom, kao što je kazano u ajetu: “Reci: ‘Kad bi Milostivi imao sina, ja bih se prvi klanjao!’” (Ez-Zuhruf, 81)

Kada bismo pretpostavili da postoji drugi bog, postoje samo dvije mogućnosti: da oba boga budu jednaki u osobinama potpunosti i savršenstva, ili da jedan od njih ima svojstva potpunosti, a drugi nije potpun i savršen. Ako samo jedan posjeduje svojstva potpunosti, to je Bog, jer samo takav je u stanju stvoriti ovaj savršen sklad i samo On je dostojan da se obožava.

Ako bismo pretpostavili da oba imaju svojstva savršenstva, oni će se složiti oko stvaranja stvorenja ili će se oko toga podijeliti. Ako se slože oko stvaranja nečeg, to je ponavljanje istog, koje je suvišno i nelogično, jer jedan će stvoriti, a drugi neće raditi ništa, a dva uzroka koja daju isti rezultat se ne ponavljaju.

Ako se raziđu po pitanju stvaranja, tako da jedan kaže: ovo pripada meni, a drugi kaže: pripada meni, jedan će drugog pobjeđivati i nastat će nered. S obzirom na to da u svemiru vladaju red i sklad, to je znak da je sve potčinjeno jednoj volji.

Kaže Uzvišeni Allah: “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose!” (El-Mu’minun, 91)

Izvor: www.el-asr.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: