Kroz iskušenja do povratka u islam

Moja drugarica, koja je u islamu, posavjetuje da odem kod ispravnog šerijatskog učača na rukju. Prvo sam pomislila ko će to meni napraviti, ali eto mogu otići onako da vidim šta je to. I tako odemo muž i ja. Učač nas pita zašto smo došli, koji problem imamo, mi ispričamo, ustanemo, okrenemo se prema kibli, i u prvih deset sekundi odmah se javljaju reakcije…

Odrasla sam u porodici u kojoj je uvijek vladala svađa, neimaština…, ukratko u porodici koja nije znala ništa o islamu, pa čak ni Fatihu. Ne krivim svoje roditelje, ni njih niko nije učio, sada se ja trudim da mami, koliko-toliko, pokušam otvoriti oči, babi, nažalost, ne mogu jer je preselio prije deset godina.  Kao i svaka osoba koja je bila u zabludi, izlazila sam, pila alkohol, na mjestima gdje je muzika, gdje su šejtani, a ni ja se ništa bolje nisam ponašala od njih. Tada sam mislila da je to najbolje ponašanje, pa to svaka mlada osoba treba da radi u mladosti. Subhanallah! Nisam razmišljala da sutra mogu umrijeti i otići pred Gospodara bez namaza, sa brdom sramotnih djela.

Sa dvadeset godina sam se udala, hvala Allahu, i pored prazne pameti, odmah smo se vjenčali šerijatski. Muž, kao ni ja, tada nije praktikovao islam, nismo imali ni “n” od namaza. Prvih mjeseci sve je bilo prelijepo, nakon tri mjeseca saznamo da sam, hvala Allahu, trudna. Ali, tada se nijednom nisam sjetila da kažem: “Hvala Allahu, Gospodaru mom, na ovoj blagodati”, nego sam to smatrala tako normalnim, svako rodi dijete, pa ću i ja. U šestoj nedjelji imala sam spontani, prva pomisao, kao i svaka pomisao neznalice i osobe koja je u zabludi, bila mi je: “Zašto, od svih, da baš ja imam spontani?!” Subhanallah, pa mene je Gospodar i tada volio, kad nisam bila Njemu poslušna, kad nisam praktikovala ništa, kad nisam znala spomenuti svog Gospodara u toku jednog dana. (Zašto me je volio, razumjet ćete kroz ostatak teksta.)

Nakon tog spontanog, u braku dolazi do promjena: svađe svaki dan, ne male svađe, već neki bijes koji kroz tijelo stvara vatru (s moje strane). Toliko sam bila bijesna da nisam razmišljala šta pričam,pričala sam i da sam zbog njega izgubila dijete i išla sam toliko daleko da bih spominjala razvod. Jednostavno, kada bi bio u kući, ja sam kipjela od bijesa, a kada ga nije bilo, ja bih sjedila kraj prozora i čekala kad će doći, a kada dođe, mrak mi padne na oči. Sve je to trajalo tako nekoliko mjeseci da smo se na kraju rastali, kod svojih sam osjećala takvu tjeskobu, takvu bol, tugu što nisam s njim. Nije prošlo dugo i odlučimo da ponovo krenemo ispočetka i sve novo. Opet su tu bile svađe, da naglasim, pored neposlušnosti Gospodaru, u našoj kući je bio i alkohol. Odlučili smo pokušati da ostanem trudna i tako godinu i po, a u tih godinu i po svađe svaki dan.

Hvala Allahu, tada me moja drugarica, koja je u islamu, posavjetuje da odem kod ispravnog šerijatskog učača na rukju. Prvo sam pomislila ko će to meni napraviti, ali eto mogu otići onako da vidim šta je to. I tako odemo muž i ja. Učač nas pita zašto smo došli, koji problem imamo, mi ispričamo, ustanemo, okrenemo se prema kibli, i u prvih deset sekundi odmah se javljaju reakcije. Sjeli smo, i učač, Allah ga nagradio, kaže nam jednu rečenicu, koju ja i dan-danas pamtim i znači mi mnogo kad se sjetim: “Sihr koji imaš, to treba da ti bude najmanja briga, a najveća briga treba da ti bude namaz koji nemaš.”

Sve vrijeme u glavi mi je bilo kako ja i ne znam klanjati, dolazimo kući, jacija je nastupila. Nisam razmišljala o sihru uopće, samo o namazu. I pošla sam da klanjam, gledajući na internetu, i sam klanjala jaciju, sutra podne, pa uz podne ikindiju, pa na kraju sabah. Na rukji smo bili 18. novembra, nakon svakog namaza učila bih dovu: “Gospodaru moj, molim Te da nam podariš čestitog potomka jer se Ti zaista molbi odazivaš!”

Nedugo nakon toga, 13. decembra saznala sam da sam trudna, hvala Allahu. Svaki dan učila sam neke nove stvari na ovoj stranici, nije lahko i ne može se preko noći promijeniti, treba vremena i strpljenja. Neka niko ne odustaje kad mu postane naporno i teško, ja znam kako je kad se sam uči, od pomoći imala sam samo stranice Num i Minber, da Allah nagradi sve, inšallah, ali uz Allahovu volju i našu istrajnost, sve se može postići. Spontani sam opet imala, ali, hvala Allahu na svakom stanju, znam da je On dao ono što je najbolje za mene. U našoj kući nema više alkohola, islam se praktikuje onoliko koliko trenutno znamo.

Voljela bih da iz moje priče ljudi koji su sada poput mene shvate da Allah daje iskušenja s razlogom, iz mog primjera možete vidjeti da je sve imalo svoj razlog, da nije bilo spontanog, ja ne bih otišla na rukju, da nisam otišla na rukju, nikad se ne bih potrudila da počnem klanjati. Sve što se desi ima razlog, bez obzira i na sihr i na sve što vas zadesi, znajte da je Allah to odobrio, za nas i naše dobro. I sada u braku bude prepirka pokoja, ali hvala Allahu sve su i sitne i slatke, pa čak i kad nas zadesi finansijski problem ili neki skroz deseti, samo kažem, hvala Allahu, dat će Allah nafaku i, vjerujte, uvijek dadne, jer je On zaista milostiv.

Nadam se da će nekome ovo pomoći, a posebno vama, tj. stranici Num, želim se zahvaliti na ovom hairli djelu koje radite, moleći Allaha da vam ukabuli, jer prva ja sve znanje koje sam stekla, stekla sam zahvaljujući stranici Num.

Tekst poslala sestra S.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com