Kur'an

Uzvišeni Allah objavio je: ”Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. To je Allahova uputa kojom On upućuje koga hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na Pravi put neće moći uputiti.” (Ez-Zumer, 23.)

Ovo je jedan od najveličanstvenijih ajeta koji otkriva kako Kur’an djeluje na čovjekovo srce kao Allahov govor koji potresa nutrinu, preoblikuje osjećaje i svijest, budi strahopoštovanje i skrušenost, a zatim u srce spušta smirenost, sigurnost i bliskost.

Citirani ajet ne polazi od toga da je Kur’an knjiga propisa, niti od toga da je snažan duhovni govor, niti od bilo kojeg njegovog opisa, već od njegove najuzvišenije osnove: da ga je Allah objavio. Odatle svaka njegova riječ zadobija snagu i autoritet, jer vrijednost govora proizlazi iz veličine Govornika. A kada je Govornik Allah, dželle šanuhu, tada taj govor postaje istina kojoj nema ravne, svjetlo kojem nema sličnog i uputa koja nema alternative.

Uzvišeni zatim kaže da objavljuje: ”Najljepši govor”, tj. govor koji je najljepši po svom izvoru, najljepši po svom izrazu, najljepši po svom značenju i najljepši po svom učinku. Njegova ljepota nije puki retorički ukras odvojen od istine, već je ona proistekla iz savršenstva njegove istine, dok sama istina postaje još prodornija ljepotom njegovog izraza.

Zatim ga opisuje riječima: ”Knjigu sličnu po smislu” (كِتَابًا مُّتَشَابِهًا مَّثَانِيَ). U tefsirskim djelima se navodi da riječ mutešabihen u ovom kontekstu znači da jedan njen dio nalikuje drugom u ljepoti, istinitosti, preciznosti, uzvišenosti i uputi. U njoj nema nesklada koji bi narušio njenu cjelinu, niti proturječnosti koja bi poništila njeno značenje.

A riječ mesānī znači da se njegova značenja ponavljaju, vraćaju i izlažu u različitim oblicima: spominju se obećanje i prijetnja, Džennet i Džehennem, milost i kazna, kazivanja i propisi, primjeri i pouke – u uvijek novim formama koje ne izazivaju dosadu, nego naprotiv, svakim ponavljanjem još više učvršćuju i produbljuju značenje.

Nakon toga dolazi opis njegovog djelovanja na one koji su bogobojazni: ”zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje.” Jeza je ovdje tjelesni odraz unutrašnjeg strahopoštovanja. Koža se naježi i zadrhti jer je srce primilo govor koji nije poput uobičajenog ljudskog govora. To nije drhtaj bolesnog straha, nego budna svijest u trenutku kada čovjek shvati da stoji pred Allahovim govorom, pred Istinom, pred vlastitom sudbinom, pred obračunom i pred uzvišenošću koja se ne može olahko shvatiti.

Ali ajet se ne zaustavlja na tom drhtaju, već nastavlja: ”A kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.” Ovdje se ogleda veličina Kur’ana: on čovjeka ne ostavlja u stanju straha i jeze, već ga vodi iz strahopoštovanja u smirenost, iz straha u nadu, iz prvog potresa pred uzvišenošću u sigurnost i spokoj u okrilju zikra i veličanja Allaha.

U prvom opisu spominje se samo koža, a prilikom smirenosti i koža i srce, jer je učinak najprije bio vidljiv na tijelu, a potom se učvrstio u nutrini.

Kao da Kur’an dotiče cijelog čovjeka: njegovu vanjštinu i nutrinu, njegovu kožu i njegovo srce, njegov osjećaj i njegovu savjest. Zatim Uzvišeni kaže: ”To je Allahova uputa.” Uputa ovdje nije samo informacija koja se pridodaje umu, već svjetlo koje ulazi u unutarnju strukturu čovjeka, pa iznova uređuje njegov strah i nadu, njegov osjećaj i njegove odluke.

Ajet završava riječima: ”Njome On upućuje koga hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na Pravi put neće moći uputiti.” To znači da je Kur’an najveći uzrok upute, ali da se njime istinski može okoristiti samo onaj kome Allah podari Svoju blagodat. Allah je daruje onome ko Mu se okrene i ko bude iskren, a uskraćuje je onome ko se uzoholi i čije srce otvrdne. Onome kome Allah ne otvori vrata upute, neće ga uputiti sama rječitost Kur’ana, niti sama inteligencija, niti samo često slušanje Kur’ana.

Poruke i pouke ajeta

Ovaj kratki ajet u sebi nosi mnoštvo poruka i pouka koje se ne iscrpljuju jednim čitanjem, pa ćemo se ovdje zadržati na onima koje najjasnije usmjeravaju razumijevanje i otkrivaju srž njegovih značenja. Ajet najprije usmjerava pogled prema samom izvoru Kur’ana, jer sve počinje riječima: ”Allah objavljuje…” Otuda postaje jasno da se njegovo razumijevanje ne može odvojiti od svijesti o Onome Koji ga je objavio. Time se u korijenu mijenja način njegovog čitanja: Kur’an nije tekst koji traži da mu se prizna vrijednost, već Allahov govor koji čovjeku daje vrijednost, težinu i uputu.

Zatim se otkriva njegovo savršenstvo kao ”najljepšeg govora”, koji objedinjuje istinu, ljepotu i uputu. Govor može biti lijep, a da ne upućuje; može biti djelimično tačan, a da ostane hladan i beživotan. Kur’an, međutim, objedinjuje sve, jer u njemu rječitost nije odvojena od istine, ljepota nije odvojena od spasa, niti je utjecaj odvojen od duhovnog pročišćenja.

Zato ni susret s njim ne ostaje na razini razumijevanja, jer prvi znak živog odnosa prema Kur’anu jeste istinska potresenost njegovim govorom. Riječi: ”Zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje” ukazuju da živo srce ne može ostati ravnodušno pred Allahovim govorom. Naravno, nije cilj iznuđivanje suza niti glumljenje emocije, ali je opasno da čovjek sluša ajete o smrti i proživljenju, Džennetu i Džehennemu, a da ostane kao da sluša običan govor koji ga se ne dotiče.

Bogobojaznost je ključ razumijevanja Kur’ana

Međutim, sve to se ne može odvojiti od bogobojaznosti, jer u ajetu nije rečeno da jeza obuzima one koji slušaju Kur’an, nego one koji se Gospodara svoga boje. Kur’an je jedan, ali srca nisu ista. Srce ispunjeno bogobojaznošću čuje Allahove riječi pa se potrese, a zatim smiri, dok tvrdo srce može slušati, analizirati, raspravljati danima o kur’anskim značenjima i diviti se ljepoti njegovog izraza, a da ostane nepromijenjeno. Bogobojaznost je ta koja slušanje pretvara u ibadet, razumijevanje u pokornost, a znanje u put prema Allahu.

Iz toga se razumije i da uputa nije samo ideja, nego preobrazba cijelog čovjeka, jer ajet govori o koži koja se ježi, a zatim o koži i srcu koji se smiruju. To znači da Kur’an, kada uđe u čovjekovo srce, ne ispravlja samo njegovo shvatanje, već mijenja njegovo unutrašnje stanje, njegovu moralnu osjetljivost i njegov odnos prema životu.

Na kraju, sve se vraća na činjenicu da je uputa Allahova blagodat, a ne ljudska sposobnost. Riječi: ”To je Allahova uputa, kojom On upućuje koga hoće”, sprječavaju čovjeka da se uzoholi svojim znanjem i inteligencijom. Dvojica ljudi mogu čitati isti ajet a da jednom on otvara put prema Allahu, dok drugome ne donosi ništa osim rasprave i polemike. Zato vjernik stalno moli Allaha da mu Kur’an učini uputom, a ne dokazom protiv njega.

Na osnovu svega rečenog razumijemo da uputa nije samo u tome da se Kur’an uči, sluša i memoriše, nego da se na onome ko ga uči, sluša i memoriše vidi njegov trag i učinak: da se iz učenja i slušanja Kur’ana vraća kao neko ko je bogobojazniji, čistijeg srca i bliži Allahu.

Abdusamed Nasuf Bušatlić – SAFF.BA