Moj put ka hidžabu

Dugo sam žudila stavljanju hidžaba, a nije to tako lahak posao za sestre, kao što se već zna. Kao što hfz Nedim Botić negdje kaže “očisti nijjet, očistit ćeš srce”, taj stav je pomogao i meni da znam šta želim i zbog čijeg zadovoljstva jer kada bi se drugima ugadjalo pa i samom sebi, insan bi se mogao načekati i mnogo čega bitnijeg i ljepšeg propustiti, a radi čega? Radi lažnog dunjaluka?

Svaki put kad bih stavljala hidžab u javnosti, a nisam ga još nosila, osjećala sam se tako ispunjeno iznutra i više samopouzdano nego sa otkrivenom kosom. Srce mi je iz dana u dan žudilo više ka tome. Osjećala sam da moj namaz i post nisu dovoljni da upotpunim svoj farz i znala sam da hidžab moram jednog dana staviti i kako sam to dugo željela, najveće momentalne brige su mi bile kako će drugi tipa bliže familije mješanih brakova, rodjaka i rodica pa tek onda drugih poznanika, kolegica i kolega na fakultetu itd, reagovati na moje pokrivanje jer šejtan na sve načine pokušava da vas odvrati od toga. Shvatila sam da se jedino dovom mogu boriti protiv toga i ustrajavala sam na tom putu.
U neka doba života, razboljela sam se i dan danas živim sa tom bolešću koja je moje i iskušenje i blagodat ujedno.

U neka doba morala sam raditi  razne MRI glave i vratne kičme  i od onog momenta kada sam ušla u taj bubanj, a kose otkrivene, suze su mi se slijevale niz lice. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Pomislila sam i kako li je tek u kaburu i šta me tamo čeka. Strah me bilo tog zatvorenog bijelog i praznog prostora koji je daleko više komforan od samog mračnog kabura. Nije dovoljno da se samo moralno oblačite kao što sam ja radila, dok je moja kosa bila otkrivena. Moja kosa mi je onda postala teret, toliko opterećenje i briga jer sam se bojala Allahove kazne i iznenadne smrti (a za nju trebamo biti spremni uvijek) u ovakvom stanju. Oči nisam smjela otvarati dok snimanje nije bilo završeno. Sama sebi rekoh neću više da budem nepokorna Allahu dž.š.!

Tu se još nije dogodilo ono što sam htjela. Nedugo poslije nisam više mogla toliko na nogama da budem, da obavljam elementarne stvari kao mnoge druge sestre i žene i da oko svog malog djeteta budem maksimalno tu. I namaz sam nekad morala sjedeći obavljati. U svim tim poteškoćama, Allah me počastio jednom poznanstvom sa jednom sestrom koja mi je počela čuvati mog sina kojem je bilo godinu i po. Mnogo me ohrabrivala i u majčinstvu i u vjeri. Znala je da prolazim kroz teške trenutke sa zdravljem i opet me ohrabrivala. Žena sa dužim majčinskim stažom i životnim iskustvom, a toliko lica ozarenog bez trunke šminke i lica nasmijanog, pomislila sam, a pomislim i dan danas, ovo je samo dar od Allaha dž.š. Neke ljude nam Allah pošalje kao lekciju, a neke kao blagodat. Ona je bila moja blagodat u svemu.

S početka našeg poznanstva i druženja mi je na moju nesigurnost u vezi hidžaba rekla: “Moraš nekad zakoračati i u nepoznato jer kako ćeš znati kako je?” I doista je tako, bojiš se prvih reakcija stavljanja hidžaba i šta ako se otkrijem poslije (prokleti šejtan ne miruje) ali ako je vaš nijjet čist i jak, Uzvišeni Allah vam na tom putu pomaže! Nedugo poslije u mjesecu Ramazanu, Allah dž.š. je spustio Svoj milost na mene i počela sam nositi hidžab stalno. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam se rasterećenije i ljepše osjećala jer sam bila sretna što i ovaj farz sada ispunjavam. Osjećala sam se kao da sam ga sad oduvijek nosila, elhamdulillah. Shvatila sam takodjer i da ga najprije trebamo u srcu nositi i osjećati, a pritom ne mislim na one česte tvrdnje naših Bošnjaka (“ja vjerujem u srcu” dok se javno griješi i ne pridržava ostalih principa islamske vjere). Možda sam ga malo kasnije stavila ali Allah dž.š. sve daje iz Svoje mudrosti i On najbolje zna kada će nam naše dove uslišiti.

Mi muslimanke trebamo da se jasno razlikujemo od onih koje to nisu, da se ne varamo, a tome nas uči i naš Poslanik s.a.v.s., ali zanesene zapadnjačkim stilom života i svakodnevnim trendovima, instagramima, selfijima itd. hidžab je onda misaona imenica, a po nekima i zaostala “moda”. Često ćete čuti epitete koje nam priljepljuju tipa “one zamotane”, “nindže”, “bule” itd. Mnogi misle da pokrivene žene nemaju život ako sjede kući i odgajaju djecu ali zato imaju nagradu na oba svijeta ako odgoje čestite insane. Mnogi misle da pokrivene žene nisu obrazovane, a imamo mnoštvo primjera onih koje imaju diplome ali koja je diploma najbitnija? Ona koju imamo kod Allaha dž.š. Mnogi misle da muslimani i muslimanke ne znaju “sastaviti dvije” ako su tihi i čuvaju svoj jezik i pogled, i od čijih su pogleda i jezika mirni drugi ljudi, a znaju li oni kakva su njihova srca? Diplomu koju ovakvi ljudi posjeduju ne može dobiti svako.

Islam nas uči odgoju duše i čistoći srca koju možemo postići samo ibadetom Allahu dž.š., trudom da budemo što bolji insani, sticanjem korisnog znanja i dijeljenjem istog drugima, ostavljanjem onog što nas se ne tiče i prihvatanjem Kadra. Tako uistinu možemo biti sretni.

Sestra E. D.