Brak i islamska porodica

Često vidimo tuđeg supružnika, a ne vidimo svog. Često bismo mijenjali tuđe dijete, ali ne vidimo svoje. Često “ispravljamo” svijet preko društvenih mreža ili uživo, ali zaboravljamo da ćemo prvo biti pitani za sebe, za svoje dijete, svog supružnika, svoju porodicu. Zaboravljamo da smo najodgovorniji za svoje emanete, koje nam je Gospodar povjerio.

Uzvišeni Allah, kada u Kur’anu Časnom govori o hidžabu, Svome Poslaniku kaže: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i Milostiv je.” (sura El-Ahzab, 59)

Ovo je princip vjere. Prvo krenimo od sebe. Uvijek. A zatim od svojih najbližih, svoje porodice. Baš onako kao što je i Objava prvo počela individualno,  Poslaniku Muhammedu, sallallahu aleji ve sellem. Zatim mu je naređeno da poziva najbližu rodbinu, pa tek onda da poziva javno. Zamislimo kakav bi svijet bio da se svako u prvom planu pozabavi sobom i svojom porodicom, pa tek onda drugima. Kako kaže jedna turska izreka Mir u domovini, mir u svijetu, tako isto i mir i red u porodici donose stabilno društvo i zajednicu. Pogledajmo kakvu zbrku imamo danas: dok suprug ili supruga ne smiju ni kazati svoje mišljenje u porodici, satima se svađaju preko društvenih mreža sa potpuno nepoznatim osobama. Dok ne znaju gdje im je njihovo dijete, komentarišu slučajeve djece koju nikada nisu ni sreli u putu. Dok su “svakom loncu poklopac” njihovi supružnici ostaju željni vremena provedenog s njima, a njihova djeca se osjećaju odbačenom i zapostavljenom.

Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu aleji ve sellem, je rekao: „Svi ste čobani, i svi ste odgovorni za ono čime ste zaduženi. Vladar je odgovoran za svoj narod, muškarac za porodicu, žena za kuću svog muža, sluga za imetak svog vlasnika, i ukratko svako je pred Allahom odgovoran za svoje obaveze.“ (hadis bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi i Ebu Davud )

U drugom hadisu, Poslanik, sallallahu aleji ve sellem, je  rekao: “Bolje je da neko od vas odgoji svoje dijete kako treba, nego da svaki dan podijeli sirotinji po pola sa’a (vrijednost sadekatul fitra).“ (bilježi Taberani)

A tek koliko je bolje i sevapnije da kažemo lijepu riječ svom djetetu, da savjetujemo svoje dijete, negoli da provodimo vrijeme brinući o drugima dok su naša djeca zapostavljena.

Sjećam se razgovora sa jednom ženom koja je pričala sve najgore o djeci susjeda koju nije dobro ni poznavala. U jednom trenutku mi je rekla: “Ja sam svoju djecu odgojila, nemam se čega stidjeti. Nikada me nisu osramotili.”

Zašutjela sam. Ili zaista nije poznavala svoju djecu, jer ih nije ni vidjela dok je tuđu pratila. Ili se ponosi sa onim što kod drugih vidi kao mane.

Zato bih svakom roditelju preporučila da brine o svojoj djeci. I da se ne izruguje tuđoj, jer nikada ne zna šta drugi o njegovoj djeci znaju. Umjesto toga neka brine koliko će postupiti po sljedećem hadisu: „Lijep odgoj je najvrijednije nasljedstvo koje roditelj može ostaviti svome djetetu.“ (bilježi al-Hakim)

Ne imetak. Već lijep odgoj. A lijep odgoj zahtijeva vrijeme posvećeno djeci. I brigu o njima. Ali i vrijeme posvećeno cijeloj porodici i sebi samom.

“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (sura Et-Tahrim, 6)

Neka nam najveća briga i najveći cilj na ovom svijetu bude da sebe i svoju porodicu sačuvano od vatre, te da budemo od onih koji će u Džennetu biti sa svojim najmilijim. Divan je to uspjeh!