Tekstovi

Nijemac obavio i’tikaf u Tuzlanskoj džamiji

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ovdje u Tuzli sam ovih dana doživio nešto veoma neobično. Prošle sedmice samo što sam nakon namaza izašao ispred džamije za mnom je pohrlio jedan hadžija, uzeo me za nadlakticu, te mi je rekao: “Dođi da te upoznam sa nekim!” Kad smo ušli u džamiju, on me je vukao prema desnoj strani gdje je ispod prozora sjedio čovjek na kojem se dalo primijetiti da nije odavde. Prišli smo mu, ja sam nasmijao, poselamili smo se, a hadžija se držeći me za ruku obrati ovom čovjeku njemačkom jeziku : “Ovo je naš profesor. Sa njim možete razgovarati ako želite.” I potom sam se upoznao sa njim…

On je Njemac koji je došao u Tuzlu da bi boravio u i’tikafu posljednjih deset dana ramazana. Ali, on nije musliman. Pitao sam ga iz kojeg grada dolazi i kako se osjeća u našoj džamiji, a on odgovori da dolazi iz Hamburga i da mu je lijepo u džamiji. Do njega je sjedio jedan naš brat musliman s kojim sam se tom prilikom također upoznao i koji reče: “On (ovaj nijemac, n. op.) zna i arapski da priča.” Podignuvši svoje obrve u čuđenju sam de okrenuo prema njemu i rekao mu: “Vi i arapski pričate!” -“Da,” – rekao je, “naučio sam arapski i pričam arapski.” Tada sam shvatio da se radi o nečemu posebnom i nisam htio da ga pokvarim naglim pitanjima koja su se u meni javila, već sam rekao da bih volio sa njim razgovarati i čuti njegovu cijelu priču.

Svakog dana dok mi klanjamo namaz on sjedi i kraju džamije i mirno posmatra. Poneko dođe da ga pozdravi ili poselami.

Preključer sam mahsuz otišao u džamiji da se vidim sa njim i da čujem njegovu priču. Dugo smo razgovarali. On je počeo čitati o islamu još 1992. godine, a budući na godine koje nam daje njegov izgled, to znači da je on bio veoma mlad kada je počeo sa tim. Potom je išao gotovo tri godije u dva navrata devedesetih godina boravio u Siriji. “Ja znam,” – rekao je, “da bi muslimani voljeli da ja konvertiram, ali ja još nisam sasvim ubijeđen.” Iako mu nisam dao nikakvog povoda da to kaže, razumio sam zbog čega je to uradio. “Već godinama kada se nađem u džamiji” -nastavlja on – “i dođem među muslimane, oni meni kažu: ‘Prihvati islam! Vidiš da je islam najbolja vjera. I ja o tome razmišljam, ali još nisam ubijeđen. Nije lahko promijeniti vjeru. To bi značilo da ja napustim sve vrijednosti koje je stoljećima njegovala kultura i civilizacija iz koje ja dolazim i da bih to uradio treba mi veće ubjeđenje.”

Teško mi je ukratko upisati kako duboko i iskreno je on izgovarao te riječi, ali sam u tom trenutku vidio i veličinu njegovog unutarnjeg konflikta o kojem tako jasno govori, da nisam znao bilo šta da kažem osim da pažljivo nastavim slušati.

Nastavio je pričati o svojim i skustvima, o svom prvom ramazanskom postu, o svojim putovanjima i iskustvima sa muslimanima. Rekao mi je da nikad nije doživio neugodno i ružno iskustvo sa muslimanima. Ovo je njegov prvi i’tikaf, očekivao je nešto drugo, ali je zadovoljan i sa ovim iskustvom. Pomoglo mu je da sebe upozna malo bolje, ali da nije dovoljno uticalo na njega da može da donese odluku o promjeni.

Ranije sam slušao i čitao priče o ljudima koji su decenijama tragali za istinom, ali sam sada prvi put nekoga takvog i upoznao. Neki ljudi brzo spoznaju istinu, nakon nekoliko razgovora, ili nakon jedne pročitane knjige, a nekima treba mnogo vremena. No, spoznaja sama nije dovoljna, potrebno je da Allah dā uputu da prihvatiš, priznaš i iskažeš ono što si spoznao.

Molimo Allaha da ovom čovjeku podari tu uputu i da doživi svoj lični bajram! Amin!

Mr. Rusmir Čoković

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: