Prilozi posjetitelja

Od kafana i kasina do džamije

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Roditelji mojih roditelja prakticirali su vjeru, ali moji roditelji nažalost nisu. Tako sam i ja odrastao uz priču: “Budi pošten, ne laži, ne kradi”, ali vjerskih usmjerenja bilo je vrlo malo. Majka je govorila da trebamo ići u mekteb, učila nas sa nanom neke sure kao djecu. Dok je dedo (mamin babo) bio živ, on me vodio u džamiju, štaviše i džamijski Kur’an dobio sam na poklon. Tokom odrastanja sve sam to zapostavio, srednja škola, društvo, počneš pušiti, počneš piti, sve ono hoćeš da si kao stariji, kao to je nešto aktuelno, i kreneš tim putem daleko od Allahove kuće, nažalost.

Otac je u međuvremenu otvorio kafanu, govorili su da to nije prava kafana, nego mahalska u smislu da u nju dolazi samo odabrano društvo, da tu nema problema… Već sa osamnaest godina pomagao sam babi u kafani, slušao starije kako prepričavaju svoje životne pustolovine, uglavnom kafanske, počeo sam i ja piti. Babo je govorio: “Bolje ti je, sine, koje pivo popiti, samo nemoj pušiti, zdravlje se uništava.” Allah mu se smilovao, ni tad, a ni sad, nije bio svjestan nekih životnih pravila.

I tako, dan po dan, mjesec po mjesec, kreneš tražiti “idole”, pa gdje nego u kafani, odatle sve potječe, alkohol, vožnja u pijanom stanju, problemi sa policijom, nemoral. Stalno slušaš priče kako ovi iz kafane kažu: “Ja sam bolji nego pola ovih što idu u džamiju, ko sve danas ide tamo, eno i hodža radi to i to…”

Kad je babo vidio da sam ja sad to svoje “uživanje” popeo na veći nivo, onda su krenuli problemi, svađe, rasprave, ne da mi auto da ja iz naše kafanice idem dalje negdje gdje tek poslije pola noći počinje događaj, i tako je stalno bilo napeto i meni i njemu. Tako bih znao ne vratiti se kući po nekoliko dana, bojkotujem ja to što se meni naređuje. Našao sam sebi sličnu djevojku koja me povela u još veći grijeh, i tako sve iz lošeg u još gore. Napuštam studije u drugoj godini jer nisam mogao da ih uskladim sa svojim neurednim životom, izlascima, pijančenjem lutanjem… Jednom prilikom tako pijan kasno sam izazvao sudar, napravio problem, štetu, posvađao se sa policijom, tukli me, narednih sedam godina vukao se po sudovima i dalje ulazeći u još veće probleme, posljedice su bile nesagledive…

Oženim se, dobijem dijete i dalje nastavim istim tempom. U međuvremenu sam se zaposlio u centralni gradski kasino, to je kao bilo cool, sa najgorim ološem provodiš cijeli dan, slušaš priče od najgorih ljudi, promašeni životi oko tebe vijaju, a ti ne umiješ da se osvijestiš, toksični ljudi su toliko jaki da sve živo zagade oko sebe svojom negativnošću, stalno si napet, sve ti smeta, sabur nisam ni znao šta je.

Tu mora da si, kako kažu, “čvrste ruke”, da ne daš na sebe, ili si lovac ili lovina, a svaki dan bi neko da te oproba… Konstantna uznemirenost momka od dvadeset i nešto godina, pritisak stalno visok, zamijeniš dan za noć, nezdrav život, nezdravo okruženje, sve nezdravo. Tada se dogodi drugi udes, sa motorom, tada sam dobio teške povrede glave, ali ipak me je Allah čuvao. U Beogradu su se čudili kako je moje tijelo reagovalo na terapiju, i tada kada sam bio u najvećem kufru, kada bi mi se god desilo nešto loše pa se spasim, uvijek sam znao da me Allah čuva, nekako sam taj utisak i tada nosio u sebi…
____________________

I dalje ne stajem, sve te opomene nisam ni shvatio ko opomene, i dalje pun gas u suprotnom smjeru. Treći udes se dogodio sa sada već bivšom suprugom, čeoni sudar sa 100 km, zaspao sam za volanom, prešao u suprotnu traku, i prevrnuo se u kanal. Sjedio sam u kafani do jedan sat poslije ponoći, u šest sam pošao na put, Allah je dao da se takvo nešto desi.

Onog trenutka kada smo se sudarili i prevrnuli, prvo što sam izgovorio jeste: “Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden resulullah”. Danas je to moja svakodnevnica, hvala Allahu. U to doba nisam ništa od dova i zikrova učio, to da se sjetim da tada izgovorim mogla je samo da bude milost Allahova, i bila je… Tog trenutka su mi se sve kockice složile u glavi, zbog čega je sve to tako, zato što sam u teškom kufru, govorio sam da je to kazna od Allaha, nisam znao da je to milost Njegova… Na sve moguće probleme još i to, a vozačka mi je bila pred oduzimanje, gdje je god koji teret postojao, sručio se na moja leđa, na adresu samo dolaze plave koverte, kazne suđenja, Allah samo zna koliki je to bio pritisak na mene. Normalno da se sve to i na moj brak odrazilo…

Oduzmu mi vozačku, moram ponovo polagati, nema druge, predavač koji drži predavanja čovjek izuzetno jak vjernik, Allah mu svako dobro dao, kroz svako predavanje on bi onako diskretno provukao neki hadis, ili bi to sagledao sa vjerske strane, tako da mi se to svidjelo. Nekako je zračio smirenošću, i iako nisam ima želju ići na ta predavanja, počeo sam da s merakom idem…

U međuvremenu počnem slušati predavanja na internetu, i iako radim u kladionici i kasinu, slušam tako pomalo… Jedno jutro sastavljam tako uz kafu “jutarnji tiket” kad na YouTubeu poče klip ef. Čamdžića, gdje se on Allahom zaklinje da je veći grijeh kladionica nego pojesti porciju krmetine! Subhanallah, nekako me je to navelo da duboko razmislim, tada sam pocijepao ono što sam sastavio da uplatim i nikad više nisam odigrao tiket. Razmišljam, koliko sam ja samo pojeo tih porcija, subhanallah, a koliko sam ih servirao jer ja ljudima kucam te tikete… Pojavila mi se jaka želja da napustim taj posao, jednostavno je to za mene svaki dan bilo veće i veće mučenje.

Šejh Pezić, Allah mu svaki bereket dao, bio je prekretnica da u svemu tome još čvršće odlučim. Njegovi klipovi su mi bili hrana, nekako je umio to da iznese, da dotakne ljudsko srce, da motiviše ljudski mozak i usmjeri te ka istini… S pažnjom ga slušam više nego svoje roditelje.

Nikad nisam više para zarađivao nego tada, ne kockam, bakšiš dobar, uvijek sam imao, kako kažu, “jake igrače”, i do hiljadu eura mjesečno bih zarađivao tu, ali nemir je bio usađen u moja prsa, htio sam da odem odatle… Odlučio sam da odem vani, u Njemačku. U međuvremenu sam učio jezik. Profesorica koja je predavala također je bila neko ko je umio da prenese pozitivnu energiju, da na sve gleda kroz prizmu islama, da širi sabur oko sebe… Možda sam ja to zapažao više od ostalih jer sam stalno bio okružen negativom, ili mi je Allah slao određene osobe i događaje da sve to na mene ostavi trag da se učvrstim na pravom putu.

Počeo sam redovno klanjati, majka je počela prije mene klanjati…
_________________

Dan kad sam odlučio ustati na sabah isto je bio ispit za mene. Odem pred džamiju, zaključano. Drugi, treći, peti put u roku od pola sata zaključano, i ispostavi se da sam otišao na dan kada se pomjera sat, ali Allah mi je pomogao da istrajem i klanjam taj sabah-namaz.

Prvo sam išao krijući, nikom nisam pričao, bilo me je sramota, neko ko je cijeli život u kafanama i kasinima odjednom u džamiju da ide… Vremenom sam intenzivirao namaz, učio Kur’an, trudio se da što više po njemu živim… Tada sam za suprugu postao “čudan”, nisam više onaj stari, a taj stari joj isto više nije bio dobar. Govorila je da islam pretjeruje u nekim stvarima, previše je za ženu, ovakav ili onakav. Na kraju, kad sam iz korijena promijenio život u pozitivnom smjeru, nismo više mogli zajedno. Elhamdulillah, Allah tako odredio i za sve hajr.

Ono što me još više navodilo da promijenim svoj dotadašnji način života bio je i moj sin. Počeo je da me oponaša još kad je imao dvije-tri godine. Ja skinem čarape u stanu, eto ga i on odmah to uradi, kaže: “I babo je.” Razmišljao sam, on radi šta ja radim, a ne šta ja pričam.  Meni je babo govorio: “Sine, budi hodža, najbolji posao, samo sjediš uvrh sobe i svi ti titraju i pare daju”, ali ja sam ipak htio sa babom u kafanu, radio šta on radi. Ako ja budem išao po kafanama, pravio probleme, pio, psovao, pušio, moj sin će mojim stopama, a ako budem išao u džamiju, pa i tu će me pratiti, inšallah.

Namaz je nešto najljepše što je Allah darovao insanu, to je Božija milost, odmor za dušu, koliko puta sam se do sad zapitao kako sam uopće živio bez namaza!

Klanjam redovno, hvala Allahu, živim 1500 km daleko od mjesta gdje sam rođen. U početku sam obavljao najteže poslove i samo uz Allahovu pomoć opstao, istrajao i uspio. Sve se može kad se hoće, i namaz na bauštelu i post na bauštelu, i sve što čovjek u ime Allaha odluči može, samo treba da odluči i da krene. Allah ti pomogne odakle se i ne nadaš, pošalje olakšanje, samo Mu trebaš slijepo vjerovati!

Brat M.
_________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: