Pokajnici

Od sarajevske sotonistice do Allahove robinje

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

“Kada ti ispričam nekoliko stvari koje sam radila, sigurna sam da mi se nećeš više nikada htjeti obratiti niti javiti”, rekla mi je tog dana, nakon što sam je zamolila da mi kaže šta joj to dušu tišti, jer zadnja dva puta kada smo razgovarale, djelovala je jako tužno i izgubljeno….

Naravno, nisam ni pomislila na to da se udaljim od nje zbog njenih grijeha u prošlosti, jer sam i sama samo mali grješni Allahov rob, koji zavisi od milosti svoga Gospodara. Osudila sam grijeh, greške koje mi je spomenula da je učinila, ali ne i nju. Ja na to nemam pravo. Upoznala sam je na islamskoj Facebook stranici koju sam tada vodila. Allah ju je obdario zaista velikom inteligencijom i to je bilo ono čime je privlačila pažnju na sebe. To je jedna načitana i svestrana djevojka, aktivna na mnogim poljima i, elhamdulillah, uspješna.

Tada, kada sam je tek upoznala na internetu, još uvijek  se nije ni selamom pozdravljala, a njen je profil bio ispunjen slikama nekih najpoznatijih pjevača sotonista i heavy metal grupa koji se nazivaju ljudožderima, na njihovim omotima albuma su ljudi koji kidaju meso ženi i jedu je, krv je na sve strane, dok su iznad njihovih glava obješeni skeleti male pojedene dječice, te žena koja rađa šejtansko dijete, dok šejtan stoji pored nje kao njen dragi i raduje se tome. Dok sam pišući ovaj tekst pretražila slike kako bih ih opisala, toliko su zastrašujuće i užasne da neprestano moraš od Allaha tražiti zaštitu od prokletog šejtana.

Naravno, mislila sam da je to neki njen mladalački hir, heavy metal grupe i tako te stvari, i nisam joj uputila kritiku, osim što sam joj dala savjete kroz šalu, pogotovo pošto sam primijetila da mi je kao jednoj od rijetkih dala povjerenje, i da i nema gotovo nikako muslimana vjernika za prijatelje. Pričale smo uvijek bez nekog pritiska, na lijep način, šalile se i razumjele jedna drugu i zaista mi je postala srcu draga. Nakon nekog vremena priznala mi je da je bila veliki ateista, odnosno u nekoj ateističkoj skupini koju su proglasili sotonistima, jer je njihov princip bio takav da su sebi sve moguće dozvolili, da mogu da rade šta god im je volja, bez ikakvog stida, straha od bilo čega, a vjeru i Boga su ponižavali na razne načine.

Moja voljena sestra nije više takav život mogla da podnese, jer ne može srce u kojem ima iskrenosti da podnese toliku udaljenost od istine i Pravoga puta. Srce u kojem ima iskrenosti ne može da podnese taj teret udaljenosti od Stvoritelja, On mu, Milostivi, ne dozvoljava. Nakon toga, našla je utočište u kršćanstvu, pa nakon što se ni tu nije pronašla dovoljno, istraživala je razne religije, išla na sastanke sa Jehovinim svjedocima, ali srce se nije smirilo dok je nije dovelo do Kur’ana, tog lijepog govora našega Stvoritelja, elhamdulillah.

Kako je vrijeme prolazilo, primjećivala sam kod nje pozitivne promjene, te da se sve više veže za vjeru i svoga Gospodara. Učila je arapsko pismo, išla u džamiju, a kada me jedne noći upitala da joj kažem u koliko može da se probudi kako bi počela da obavlja sabah-namaz, ni slutila nije koliko me to obradovalo. Upoznala je još neke vjernike koji su joj puno pomagali na putu povratka svome Gospodaru, a, evo, u zadnje vrijeme nešto mi joj dušu tišti. Desilo se da je počinila neki grijeh, pa ju je to “oborilo”, jako rastužilo, jer smatra da je izdala svoga Gospodara, jer ju je On, pored svih njenih grešaka, vratio Sebi, na Pravi put, izliječio njeno srce, i dao mu ljepotu upute. Nikada kod nekoga nisam osjetila toliko kajanje kao kod nje, kada mi se žalila na samu sebe, dušu svoju otvarala, korila je zbog počinjenog grijeha.

Ovaj tekst pišem za nju i za sve one koji misle da ne zaslužuju oprost svoga Gospodara zbog počinjenih grijeha. Ovo pišem za one koji su zbog grijeha pali u očajanje i misle da im nema spasa i da im Gospodar neće oprostiti. Ovo pišem kako bih i svojoj voljenoj sestri, a i njima, poručila da je to što gube nadu u milost i oprost svoga Stvoritelja mnogo gore i veće zlo od svih njihovih počinjenih grijeha. Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “U najveće grijehe, između ostalih, ubraja se pripisivanje Allahu druga, sigurnost od Allahove kazne i gubljenje nade u Allahovu milost.”

Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Reci: ‘O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, u Božiju milost nadu ne gubite! Bog, uistinu, sve grijehe prašta; On je, doista, Onaj koji mnogo prašta i milosnik je On. I vratite se Gospodaru svome…’” (Ez-Zumer, 53–54)

Svi smo grješni robovi, Allah nas kao takve stvorio, samo što se neki trude da griješe što manje i kaju se i za te grijehe, dok neki griješe bez granice i uopće se ne kaju. Ona duša koja se kaje i samu sebe kori nakon učinjenog grijeha jeste duša u kojoj ima hajra, a Gospodar će uistinu, nakon iskrenog pokajanja, svaki grijeh oprostiti.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:  “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da vi ne griješite, Allah bi umjesto vas doveo druge ljude, koji bi griješili i Njemu se kajali, a On bi im opraštao.” (Muslim)

Naša je dužnost da se trudimo da budemo što bolji vjernici, da se trudimo da što manje griješimo, ali kada upadnemo u okove grijeha, onda se svim silama trebamo potruditi da nađemo ključ koji će nas izbaviti iz njega, a ključ je dova, iskren oslonac na Allaha i nada u Njegovu milost i oprost.

…Gospodar vaš je sam Sebi propisao milostiv da bude: ako neko od vas kakvo ružno djelo iz lahkomislenosti učini, pa se poslije pokaje i popravi – pa, Bog uistinu mnogo prašta i milošću obasipa.” (El-En‘am, 54)

Ummu Sara Žužić

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: