Od svojih osam godina sam tragala za istinom

Istinita priča Dženifer Bell

I dalje sam osjećala da mi nešto nedostaje u životu. Očajnički sam željela da imam dijete, ali doktori su mi rekli da nikada neću moći imati djecu. Zbog mog divljeg života u prošlosti, moja maternica je bila jako uništena. Međutim, kada sam saznala da sam trudna bila sam šokirana…

Moja potraga za Bogom je počela kada sam imala samo osam godina. Živjela sam u ruralnom području, gdje su živjeli ljudi koji su ili bili kršćani ili nisu uopšte vjerovali u Boga. Tamo nisu postojale nikakve druge religije. Međutim, iako sam bila veoma mlada, nisam shvatala neke od kršćanskih vjerovanja. Posebno me zbunjivalo trojstvo, i da je Isus, neka je mir na njega, Bog, ili dio Boga.
U ranoj mladosti me privlačila istina, ali ja to tada nisam shvatala.

Gdje god sam se obratila nisam mogla da dobijem odgovore na moja pitanja. Od jedne do druge kršćanske crkve sam išla s nadom da će mi odgovoriti na moja pitanja. Na moju žalost, nisam mogla da pronađem neki drugi izvor istine. Tako sam tada mislila. Kada sam prerasla svoje tinejdžerkse godine, moja okolina, američko društvo je počelo da uzima maha kod mene. Budući da nisam našla odgovore na tražena pitanja, okrenula sam leđa Bogu.

Moram da kažem da sam tada bila u ogromnim problemima. Ne samo u duhovnom smislu nego sam bila u fizičkoj i emotivnoj opasnosti. Bila sam mnogo puta u životnoj opasnosti,što je uzrokovano od strane drugih, ali i od vlastite ruke. Koristila sam drogu, pila alkohol, imala nedozvoljene odnose s muškarcima, i počinila sam skoro sve što se naziva lošim stvarima. Iznova sam bivala spašena.

Onda, kada sam krenula na fakultet, upoznala sam moga budućeg supruga. On se nije bavio stvarima koje su mene zanimale. On je bio fin i dobar insan sa jakim moralnim karakterom, iako nije vjerovao u Boga. Ne razumijem zašto, ali on se zainteresovao za mene. Pomogao mi je da napustim život kojim sam živjela. Pomogao mi je da prestanem biti alkoholičarka. U to vrijeme sam počela da se približavam Bogu. Pohađala sam fakultet u blizini mjesta u kojem sam odrasla. Još uvijek sam imala mnogo staza pomoću kojih sam mogla da istražujem više o Bogu. Postojalo je nekoliko ogranaka kršćanstva, a meni su trebi odgovori.

U biblioteci u koju sam išla, sam počela da saznajem o drugim vjerama o kojima sam prethodno čula, hinduizam, budizam, judaizam, šintoizam i tako dalje. Ništa mi nije sjelo. Na nesreću u to vrijeme još uvijek nisam znala ništa o islamu.

Moj nemir je rastao, ali sam morala da nastavim sa svojim životom. Udala sam se za mog supruga i zadovoljila sam se sa brakom i karijerom neko vrijeme. I dalje sam osjećala da mi nešto nedostaje u životu. Očajnički sam željela da imam dijete, ali doktori su mi rekli da nikada neću moći imati djecu. Zbog mog divljeg života u prošlosti, moja maternica je bila jako uništena.

Međutim, kada sam saznala da sam trudna bila sam šokirana. Nakon što sam saznala da sam trudna, molila sam se Bogu. Zahvaljivala sam Mu se što su doktori bili u krivu, i molila sam Ga da mi podari sina, sa crvenom kosom, poput moje, i plavim očima, poput njegovo oca, i da mu podari nos kao u njegove majke i da mu podari osmjeh njegovog oca.

Tek sam se nedavno sjetila te moje molitve. Sjećanja su mi se vraćala kada sam počela da učim o Kur’anu i šta Kur’an govori o embriologiji. Moj sin ima sve ovo zašto sam molila Boga da mu podari! U to vrijeme nisam puno razmišljala o tome. Sada shvatam da je to bio još jedan znak od Allaha da nastavim svoju potragu.

Nakon što sam rodila svoga sina, imala sam strašan emotivan period. Dobila sam dijagnozu da patim od postpartum depresije. U tom period sam počela da se povraćam u život. Kada sam konačno shvatila šta treba da uradim, osjetila sam da me nešto privlači ka Bogu. Trebalo mi je tri godine da shvatim šta me to privlači. Međutim, brak mi se raspadao, od početka moje trudnoće, i moja porodica se rasipala. Kako bih pobjegla od svoje stvarnosti, našla sam se na internet i posjećivala sam mnoge čatove.

Jednu veče, sam započela razgovor s jednim gospodinom. On je bio potpuno drugačiji od svih ostalih muškaraca koje sam srela. Odmah sam znala da on nije iz Amerike, ali njegov engleski je bio razumljiv. Nešto sam osjećala pri njemu ali nisam znala šta. Na kraju sam počela redovno da se čujem s njim. Nakon nekoliko razgovora on mi je rekao da je on msuliman. I počeo mi je objašnjavati šta je to islam. Vodili smo mnogo diskusija o trojstvu i o Isusu, mir neka je na njega.

Ovaj čovjek mi je slao e-mailove sa ajetima iz Kur’ana kako bi dokazao sve o čemu mi je govorio. Ja nisam mogla da pobijem ništa što je rekao. Čak šta više, sve je zvučalo da je istina. Ali ovo me i dalje nije ubjedilo da je islam istinska vjera. U tom vremenu, sve u mom životu je počelo da se raspada. Moj brak je bio u velikim problemima, imala sam ozbiljne problem na poslu, sumnjala sam u sebe i osjećala sam se da gubim kontrolu. Pala sam u duboku depresiju. Prije sam patila od depresije, pa sam uvidjela da će mi se tako nešto i desiti. Otišla sam doktoru koji mi je prepisao anti-depresive.

Moja depresija se onda pogoršala. Mišići u vratu su mi se ukočili toliko da sam jedva pomjerala glavu. Vratilo mi se mucanje iz djetinjstva. Bilo mi je jako teško izgovarati i inajobičnije riječi, a da ne govorim o rečenicama. Jedva sam spavala I jela. Život mi je bio u haosu, a ja u ponoru. Došla sam do tačke gdje sam zvala na posao da kažem da ne mogu doći jer sam bolesna.

Nakon nekog vremena, ponovo sam na čatu srela onog istog čovjeka od prije. Rekla sam mu nešto o svojim problemima. Činilo se da on zna mnogo šta. Pa zašto da ga ne pitam za pomoć? On mi je rekao nešto što mi je zvučalo bizarno i čudno. Rekao mi je da se okupam i da se očistim od glave do pete. Nakon što to uradim, da sjedim u tišini, da smirim svoje misli, i da se koncentrišem samo na Boga. Nisam imala ništa da izgubim. Bila sam očajna. Niko nije bio tu da me vidi kako se blesavo ponašam, pa sam to i učinila.

Tada se desila najnevjerovatnija stvar! Sjedila sam, fokusirana u svojim mislima na Boga. Sam taj čin mi je izgledao nevjerovatno. Nisam mogla da se fokusiram na obične stvari tokom proteklih sedmica. Potom sam počela da se tresem, a nije bilo hladno niti sam znala niti jedan razglog zbog kojeg bi se tako jednostavno počela tresti. Međutim, kako je došlo, tako je i prošlo. Smiraj i spokoj su ušli u moje srce i u moju dušu. Spokoj je bio apsolutni mir. Osjetila sam da svim srcem prihvatam Boga i da prihvatam ono što mi On naređuje.

Ovo moje iskustvo i da’wa mog prijatelja preko interneta, su mi pomogli da konačno pronađem vjeru koja se podudarala sa mojim stavovima po pitanju teologije. Nakon sedam dana sam otišla u lokalnu džamiju i pred imamom izgovorila šehadet. Još uvijek imam taj spokoj i mir do današnjeg dana. Ponekad sam poput svih ostalih, izgubljena u svijetu oko sebe, ali svoj namaz ne ispuštam! Kada stanem na namaz, sve ostalo stavljam po strani, i tada ponovo napunim svoju dušu spokojom i mirom.

Izvor: onislam.com
Prijevod: Selma K.