Prilozi posjetitelja

Pismo za mog babu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Oduvijek su mi lakše tekle riječi nego suze. Lakše ih je bilo sakriti, uljepšati i sačuvati i nikome ne pokazivati. Suze su slane, gorke i vidljive. A čine te tako ranjivim. Mada, ovo nedostajanje ne može saprati ni more suza, niti jedan cijeli roman. Međutim, nakon pune dvije godine došlo je vrijeme da svijet zna kakvog babe više nema.  U ovom tekstu biti ću sebična. Pisati ću o svome babi, iako je on babo nas četvoro. Ja sam se rodila svome babi prije punih 30 godina. Rodila se kao nedonošče, sa samo kilu i nešto. Mala, slabašna, a za njega jaka i velika. Takva sam mu uvijek bila. Moja prva sjećanja se vežu za njega. Sjećam se da smo poslije mnogih sjela, vraćali se kući, a ja sjedim na njegovom vratu. O kako je svijet bi veliki i lijep. Iznio bi me „uspavanu“ na osmi sprat naše crvene zgrade, a ja bih se probudi pred vratima. I svaki put je bila ista rečenica:“Eh, ovo ti je zadnji put.“ I nikad nije bio zadnji. Nosio je babo moj. Nosio svaki put i vozio u korpi svog bicikla.

Nismo imali puno poslije rata, nismo imali ništa, a imali smo sve. Svako jutro, ispod jastuka, stavljao je slatkiš. Odakle mu, ni dan danas ne znam. Puna kuća čeljadi, novca nikad nema, a i hrane zafali. Ali imali smo babu koji je znao da ću ja snena zavući ruku ispod jastuka i tražiti ono slako što je on donio iz „noćne“. Babina curica. Sankao se sa nama, smijao i nasmijavao drugu djecu. Ali snaga koju je davao meni je bila neiscrpna. Vjera koju je imao u mene je bila nekad nerealna, ali je moja pokretačka snaga i dan danas. Očima kojima te vidi tvoj otac ne vidi te niko nikad više. A onda je Allah poslao bolest koja te je dugih 18 godina obarala, bacala na pod, uništavala tvoje tijelo. Doktori su te rezali, propisivali lijekove, davali terapije. Davali ti rok, babo moj, ali ništa bez Allahove odredbe. Čak i tada u našim najgorim trenutcima, ti si bio jak kao stijena. Padao si i ustajao. Crpio si snagu iz nas. Bilo je svega. Suza, krvi, tuge, vriske, šutnje, boli. Bilo je i sreće, smijeha, šale. Bilo je more ljubavi, možda nekad disfunkcionalne, lude, ali je bilo more ljubavi. Ali bio si tu.

Usadio si mi ljubav prema Kur’anu. Ljubav prema čitanju je došla od tebe. Bodrio si me i kad sam uspijevala i kad sam bila manje uspješna. Ne, ti to nikad nisi dao reći. Za tebe, ja sam mogla biti doktor kvantne fizike. I prošla je moja medresa, i prošao fakultet i došao posao i došao brak i rodila se tvoja Žuta. Kako da pišem o tebi babo, a da ne plačem? Kako da mislim na tebe, a da me ne boli? Kako da te sjećam, a da nisi na onom bolničkom krevetu? Kako da ljudima kažem da trče ocu ili majci i poljube ih dok nije otkucalo? Nedostajanje je neopisivo. Nedostajanje je ona tupa bol koju uvijek nosite sa sobom. Svaku sreću bi da podijeliš, ali nedostaje ti taj neko ko je najbitniji. Borio si se hrabro, babo. Borio lavovski, a to sam naučila od tebe. Mnoge životne lekcije sam naučila od tebe. Naučila sam kako se vole muž i žena. Naučila sam, jer moju mamu niko nije volio poput tebe. Ti si bio zaštitnik i snaga žene koja te je neopisivo čuvala, pazila i voljela. A kako joj tek nedostaješ sad. Naučio si me šta je to prava ljubav bez interesa. Naučio si me da dijelim i kad najmanje imam. Nije sve bilo savršeno, jer ljudi smo. Griješimo, ljutimo se, pravimo scene, galamimo.

To je poenta ovog teksta, babo. Da se probude oni koji još uvijek imaju mamu, babu, sestru, brata, prijatelja. Zagrljaj koji ne možeš ponoviti je najteži. Poljubac kad uđeš u kuću i kad ti kaže ‘ćero sa vrata ti niko ne može nadoknaditi. Mama ti ne može nadoknaditi babino, a ni babo mamino. Ako Allah odredi pa doživite da gledate kako duša napušta tijelo osobe koju toliko volite, znati ćete o čemu vam pričam. Gledam ja svog uplakanog babu kako s teškoćom udiše posljednje uzdisaje. Udahnula bih za njega da mogu. Držimo ga seka i ja za ruku, već napola hladnu. Ugrijale bi je, ali ne možemo. Ljubimo obraze, milujemo dragu glavu. Olakšale bi, ali ovo je njegov rastanak. Niko ne može nečiji teret ponijeti. Tad bi dao čovjek sve pare svijeta da ima koristi. Učila sam ti Kur’an babo. Učila dok tvoje srce nije stalo. To si najviše volio kad ja učim. A ruka moje sestre te milovala, a suze i dove tvojih sinova su te ispratile.

Ne mogu dalje, a puno toga ti želim reći. Volim te, babo! Voli te tvoj Smrdo! Voli te tvoja žuta!

Tekst poslala sestra S. K.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: