Ponio sam samo ono što sam drugima dao

Ime mi je čovjek. Stvoren sam od zemlje i nečeg što se zove duša. Rođen sam u nečemu što zovu vrijeme. Majka mi se zove život, a otac sudbina. Živim na jednom mjestu u kojem ima puno ovakvih kao što sam ja. A ja sam ono što zovu “prolaznost”. Ja sam tu da bi oni koji hodaju vidjeli da će jednog dana leći.  Ispričat ću vam sve o sebi od početka…
 
Živio sam miran život, povučen, često se sjećao smrti. Znao da, nemam od ovog dunjaluka ništa, osim onog što sam vjerovao da mogu ponijeti sa sobom. A, znate ponio sam samo ono što sam drugima dao.  Za života sam najviše davao osmijeha, ljubavi, nježnosti, razumjevanja. Nisam bio neki imučan nazovimo insan, da mogu da pomažem onako kako sam maštao. Ali volio sam da volim. Volio sam da uprkos iskušenjima s kojima me Vlasnik moje duše odlučio suočiti, volio sam da za moja iskušenja znam samo ja i Gospodar moj. A drugima, radio sam sve da olakšam.

Znate, moja majka, rekoh zove se život, bila je hrabra žena. Dosta jaka, pomalo okamenila od godina tereta. Ali svejedno mila i nježna za svoje dijete. A ja sam bio samo čovjek. A ona imala džennetska stopala. Moj otac, nazvah ga svojom sudbinom, takav mi je dodijeljen, bio je sudbina, ali jaka sudbina koja je nosila moj teret puno više nego ja, koji sam samo obični čovjek.  Taj dan, nije bio ništa puno drugačiji nego ostali dani. Samo malo više težak dan. Znam da su me doveli moj otac i par komšija u neku prostoriju, sjećam se te prostorije, pričali su mi da se u njoj ljudi kupaju, čiste, pripremaju za neko kažu putovanje. A ja, kao obični čovjek, volio sam putovanja.  Sviđalo mi se što sam tu, sve dok..sve dok me nisu ostavili. Okrenuli se i zaključali. Nisam htio da vičem, da ih zovem, ja sam hrabar, baš poput moje majke. Kažu inat, tvrdoglavost, ali izuzetna hrabrost, tako su je opisivali. A ja sebi dao za pravo da kažem da sam kao ona.

Nakon nekoliko sati došao je naš imam, i počeo da me kupa, čisti. A ja se smijao, nadao se da će se i on nasmijati. Moje tijelo je mlado, tek počelo da sazrijeva. Pravio sam šale na svoje prve dlake koje sam zvao brada, ali imam se nije smijao. A ja volio da se svi smiju sa mnom.
Svejedno, odlučio sam da se idalje smijem, da ga nasmijavam, i na kraju mi je uspjelo. Nasmijao se i rekao “sad si kod kuće džennetska ptico”
Nisam shvaćao, ali mi je bilo drago da se nasmijao.

Nakon tog, iznijeli su me i stavili na neki stol, pomalo me bilo stid što dosta stariji ljudi od mene stoje a ja ležim, htjedoh ustat da im ustupim mjesto da sjednu, da odmore teške kosti. Ali nisam mogao. Jer ipak, ja sam samo čovjek. Nešto su dugo govorili, čuo sam da mi halale, ma halalim i ja njima, ali nemam šta. Ležim i gledam. Vidim nebo, poneku pticu, osjetim miris. I nekako, znam da idem i da se neću vratiti, žao mi je mog mjesta, ma jest, ali nije mi žao što idem. Nije mi žao ni babe što plače, moj babo je moja sudbina, težak i jači od cijele planine.

Ležim i smijem se. Ležim i jedva čekam da krenem. I evo krenuli smo, osjetim svačije ruke, sve su nježne, baš su divni ljudi došli da me otprate mislim se. Sad mi je žao što svi ne mogu da pođu sa mnom, osjećam da će meni bit jako lijepo, pa volio bih da i njima bude.
Stigli smo do mjesta koje danas ja zovem mjestom sjećanja. Ovdje živim već stotinu godina, došao je i babo, i sve komšije. Svi smo tu. Mama i ja smo ih dočekali.

Moje ime je čovjek. I ja živim koliko je treptaj oka, a onda se vračam Gospodaru svome. I zbog tog se smijem.  Ponio sam baš ono što sam vjerovao da ću ponijeti, ponio sam osmijeh. I takav jedan me dočekao u kući vječnosti. Pod Aršom moga Gospodara.

Sestra A. T.