Pokajnici

Posumnjala sam u Božiju milost

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

„Vjerujem da nema Boga osim Allaha…“ od svoje devete godine. Pranena me naučila šehadet, fatihu, naučila me da srcem iskreno dovim i da je u islamu najbitniji iskreni nijet jer Allah uvijek zna naše misli i stanje srca. Tokom godina sam teoretski stalno tragala za znanjem o islamu, trudila se da svoje ponašanje što više prilagodim islamskim propisima ali samo praktikovanje vjere poput posta ili namaza nikada nije došlo na red. Allah mi je podario prilično udoban život uz povremena iskušenja koja sam strpljivo podnijela vjerujući u Allahovu pomoć, milost i pravdu. U pubertetu sam se malo više zainteresovala za vjeru, ozbiljno razmišljajući da stavim hidžab, ali s obzirom da niko u porodici i društvu nije imao maramu, nekako sam se osjećala da bi bila izuzetak koji se tu nikako nebi ni uklapao. Tragala sam i dalje za znanjem, imala bezbroj pitanja ali okruženje i škole koje sam upisala nisu mi mogle pružiti tu vrstu odgovora.

Nakon rođenja sina razvela sam se od prvog supruga i udala ponovno. Moj drugi suprug je praktikovao islam i to mi je odgovaralo a mnogo smo o vjeri razgovarali i sa mojim sinom. Brak je tekao prilično uspješno izuzev što smo željeli imati još djece. Međutim, tokom godina potomstva nije bilo a dvije trudnoće završile su se spontanim pobačajima. Nakon drugog spontanog pobačaja bila sam toliko očajna da sam posumnjala u Božiju milost. Ipak, moje srce se otimalo da prihvati tu neistinu jer sam zaista iskreno i srcem vjerovala cijelog svog života.

Ramazan 2019-te godine moj muž posti, klanja a moj sin i ja mu pravimo društvo tokom iftara. U zadnjoj trećini ramazana moj sin od mene traži da nauči klanjati kao babo, a mene sramota priznati mu da ja klanjati ne znam. Nakon bezbroj pitanja i odgovora o našoj vjeri i zadovoljene dječije znatiželje ipak sam bila iskrena sa svojim sinom. Dogovorili smo se da učimo zajedno, preslušavamo i pratimo jedno drugo. Ja sam sebi uz taj cilj zadala i cilj da pročitam konačno Kur’an od korica do korica. Plakala sam kao malo dijete čitajući Istinu i moje se srce počelo smirivati, počela sam na život gledati na potpuno drukčiji način.

Sljedeću prepreku mi je predstavljala odjeća, ja u svom ormaru nisam imala ništa u čemu bih mogla klanjati. Nije to bila oskudna odjeća ali svakako ne ni odjeća po islamskom propisu. Tokom ljeta sam polako staru odjeću razdijelila i nabavila novu, nešto novo nešto polovno ali svakako po propisu. U istoj odjeći sam počela izlaziti i van kuće jer sam počela osjećati stid da klanjam i oblačim usku odjeću, povremeno sam čak izlazila, ne daleko od kuće, i sa maramom čekajući namaz pod abdestom. Po prvi puta u životu počela sam se osjećati ugodno u svojoj odjeći, nisam brinula da li mi je otkriven neki dio tijela koje sam i prije pokrivala odjećom, samo dosta tijesnom. Počela sam razmišljati ponovno o hidžabu, ovaj puta zbog praktične strane zbog namaza jer sam ionako većinu vremena provodila čekajući sljedeći vakat spremna.

Problem mi je predstavljala još jedino marama koja nikako nije mirno stojala na mojoj nemirnoj kosi. Nakon nekoliko mjeseci na poklon dobivam, između ostalog, praktičnu jednodijelnu maramu koja je odgovarala i propisima i mojim zahtjevima. Ubrzo kupujem još haljina i praktičnih marama i nakon svakog namaza dovim Allahu da, ako sam osoba sposobna za hidžab, učvrsti moju volju a ako nisam da me uputi da odustanem jer zaista nisam željela na bilo koji način odati ružnu sliku islama. Jednog jutra ustajem i krećem napolje ali se osjećam kao naga. Okrećem se i razmišljam-ništa nisam zaboravila, ništa osim-marame. Osjetila sam veliki stid i bez marame nisam više mogla ni koraka napraviti. Navukla sam maramu na glavu i osjetila ogromno olakšanje, kao da je sav teret s mojih pleća spao i kao da nijedne brige nemam.

Nisam je skidala tri dana ni vani ni po kući, očekujući da će mi biti neugodno ili da se neću moći prilagoditi, međutim zaista sam se osjećala kao da s maramom hodam cijelog svog života. Ja, koja sam u hlačama provela preko trideset godina, sad sam ponosno koračala u dugim haljinama. I zaista, kad pogledam svoj život unazad, shvatim da su pojedina nezadovoljstva nastala zbog mog nepotpunog praktikovanja vjere. Ono zrno islama koje mi je moja pranena u srce utisnula moralo je jednom „proklijati“, dobilo je veliku hrabrost nakon godina težnje i traganja, dobila sam uputu od Allaha preko svoga sina. Više nemam nekih posebnih dunjalučkih želja osim jedne, da moja porodica i ja ostanemo na putu Istine. Hvala Allahu na uputi za moje dobro.

Iskreno zahvaljujem Vašem udruženju (“Oaza” Tuzla) na poklonu koji sam dobila i čija je marama rješila moje dileme oko marame.

Tekst preuzet sa: https://www.facebook.com/ugoazatuzla/

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: