Tekstovi

Potresna ispovijest muškarca koji je kao 12-godišnjak odveden u logor Sušica u Vlasenici

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Iako je u zarobljeništvu u “Sušici” proveo samo jednu noć, ona mu je, kako kaže, trauma i teret koji će nositi cijeli život, i podsjećanje na mjesto koje mu je oduzelo brata, oca i daidžu.

“Tu noć sam imao sreću da preživim, ali nekad mi dođe u glavu, kažem, bolje da nisam. Nekako bi lakše čovjeku bilo, nije to baš jednostavno, jer čitav život nosim teret i traumu na leđima, dužan sam ljudima koji su pobijeni da im nađem smiraj duši, ali eto pravosudne institucije ne rade baš svoj posao, pa se razočaram u sve”, govori Kičić za BIRN BiH prisjećajući se noći nakon puštanja iz logora.

Damir Kičić je, u noći kada je odveden u logor, pod pratnjom vojnika obilazio komšijsku kuću i, pod prisilom, svijećom osvjetljavao sobe kako bi vojnici “provjerili da li su svi ubijeni”. Strah je osjećao, kako kaže, do trenutka kada je, otvorivši vrata kuće, “osjetio miris krvi i baruta”.

Te noći je, kao maloljetnik, vidio ubistvo majke svog prijatelja.

“Zvao me da vidim Almasu Dautović. Vidio sam da joj je metak ispod oka ušao, vidjela se krvava glava. Kako sam se nagnuo nad nju, ona je počela da krlja, a vojnik iza mene je počeo da puca na nju. Ja sam samo zatvorio oči, a on je ispucao tri-četiri metka”, opisuje.

Po dolasku u logor, najteže mu je palo kada ga je prijatelj pitao da li zna šta je s njegovom majkom Almasom, čije je ubistvo vidio, dok ga je vlastita majka sve vrijeme stiskala za ruku, da ništa ne govori dječaku.

Tog 12. septembra 1992. godine, kaže, bilo je oko 350 ljudi u logoru i u toj prostoriji su imali par metalnih kanti u koje su morali obavljati nuždu preko noći. Tu je, kaže, proveo samo tu jednu noć, a već 13. je bio u autobusu za Kladanj, sa ostalom djecom i ženama.

“Moja je majka i brata pokušala da ubaci u autobus, međutim nisu dali njemu da ide. Rekli su da ga ostavimo, da će se logor svakako razmijeniti. Brat se tu rasplakao, mati nije htjela da krene, ali daidža je rekao: ‘Hajte vi, on će biti sa mnom’”, prisjeća se Kičić posljednjeg susreta s bratom i daidžom.

Ulazak u autobus dao je nadu, kako kaže Kičić, za oko 40-ak osoba, jer su vjerovali da je to njihov spas. U blizini Kladnja, sjeća se on, autobus se zaustavio i rečeno im je da izađu, a potom su vojnici krenuli pregledati putnike.

“Stali su kraj mene i rekli: ‘Ovaj može pušku da nosi.’ Mati me branila i odgovorila da nemam ni deset godina”, kaže on i dodaje da su se vojnici udaljili par metara i razgovarali, nakon čega su im rekli da ponovo uđu u autobus da bi ih odvezli u neku šumu lijevo od Šekovića.

“Vozili smo se jedno dva kilometra u šumu, onda su nas istjerali iz autobusa i samo su rekli: ‘Pravo su vaše balije, hajte tamo’, i mi smo krenuli tako”, priča on, dodajući da tada nisu mogli nastaviti put jer je mrak već bio pao i granate se padale s obližnjeg brda, pa su noć proveli u paprati u šumi.

Naredno jutro su, tražeći spas, kaže, ušli u minsko polje, koje su, nasreću, uspjeli preći bez žrtava i stići do teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).

Prvu informaciju o nestalim članovima porodice Kičić je dobio od bivšeg vojnika VRS-a koji ga je odveo u logor. Ispričao je kako ga je sreo i zaustavio u Tuzli, te pitao za bilo kakvu informaciju o bratu, ocu i daidži.

“On je meni samo rekao: ‘Znaš šta, svi su pobijeni na Debelom brdu.’ Kad je to rekao, meni je pao mrak na oči”, prisjeća se Kičić.

On još uvijek traga sa svojim ocem, dok su mu na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici ukopani brat i daidža.

Podsjećamo, koncentracioni logor Sušica je od maja pa do kraja septembra 1992. godine bio logor za zatvaranje, mučenje, silovanje i ubijanje bošnjačkog stanovništva sa područja općine Vlasenica, ali i ostalih podrinjskih općina.

Kroz taj logor je prošlo i bilo zatvoreno više od 8.000 osoba – muškaraca, žena, djece i staraca koji su držani u krajnje nehumanim uslovima. Logoraši su svakodnevno bili izloženi torturi, fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, raznim oblicima seksualnog zlostavljanja, silovanju i na kraju su ubijani, o čemu svjedoči više masovnih grobnica.

Članovi Udruženja “Svjedoci svog vremena” u subotu, 26. septembra, “Maršom putem spasa Vlasenica – Sušica 2020” obilježit će 28. godišnjicu zatvaranja ovog zloglasnog vlaseničkog logora.

Dragan Nikolić je u Haškom tribunalu početkom 2005. osuđen na 20 godina zatvora nakon što je priznao krivicu da je 1992. učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u logoru “Sušica” u Vlasenici.

Pred Sudom BiH 2011. je Predrag Bastah pravosnažno osuđen na 22 godine zatvora za učešće u ubistvima civila, nezakonitim zatvaranjima, prisilnim nestancima i preseljenju stanovništva u Vlasenici, a s njim i Goran Višković, na 18 godina zatvora.

Pred Državnim sudom u toku su suđenja za zločine počinjene 1992. godine u Vlasenici i to u predmetu protiv Sime Stupara i Zorana Tešića, kao i u predmetu protiv Radeta Garića. Nedavno je počelo i suđenje Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću.  Istovremeno, Svetozar Andrić, nekadašnji general Vojske RS i jedan od najodgovornijih za osnivanje logora “Sušica” nedavno je postao narodni poslanik Srbije. (Klix.ba)

 
Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: