Pokajnici

Priče koje ostavljaju trag na duši

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Od kriminalca sa interpolove potjenice i zatvora do Allahove upute

Rodio sam se u muslimanskoj familiji kao najstarije dijete od nas četvero djece koja su živjela normalno, ali ne i baš u izobilju, u kojoj su se znali i praktikovali svi muslimanski običaji i tradicija nas Bošnjaka u Bosni. Mnogi članovi moje uže i šire familije bili su već i na hadžu i po nekoliko puta, a ja sam, kao i sva djeca iz ulice, išao u mekteb… Ali, kada sam pošao u srednju školu, desio se nagli preokret u mom životu i to negativni preokret koji mi se tada činio veoma finim, a kojeg se sada stidim i kajem Gospodaru svjetova svaki dan…

Upao sam u loše društvo ne njihovom nego svojom krivicom, jer sam htio da budem kao oni: “moderan”, važan, u blizini bluda, krađe, razbojništva, pljački i provala, da sam fino obučen i šta sve ne… Kako je vrijeme prolazilo, moji putevi u tom svijetu su se sve više otvarali i širili, a i moji prohtjevi za haramom rasli. U tom svijetu postoji reputacija i slava koja se stječe sa što više loših djela, da ljudi pričaju o tebi hvalospjeve kako si to i to uradio, kako si najbolji, nema ti ravna u tome, ne bojiš se nikog itd.

Dešavalo mi se da idem u haram i da molim dragog Allaha, dž.š., da mi olakša da što bolje prođem u tom poslu, zamislite te zablude i gluposti, subhanallah. Svako od tih ljudi ima po nekog “idola u kriminalu”, pa i ja sam imao jednog komšiju koji je bio velika faca u gradu i često sam tim svojim lažnim prijateljima iz škole znao govoriti da ću biti kao on, jer on je gospodin pun para, vole ga žene i boje ga se policajci, on je na međunarodnoj potjernici, niko mu se ne smije zamjeriti…

Za te moje težnje za haramom saznali su i moji roditelji i rodbina, otac me se skoro odrekao, ostali su me savjetovali i stidjeli su me se u isto vrijeme, jedino je moja majka uvijek nalazila neka opravdanja mada je i ona znala da to nije u redu. I tako sam živio i tonuo sve dublje i dublje, da sam došao i do zatvora. Otac mi nikad nije došao, mada ga sad i razumijem, samo je majka bila uvijek u posjeti, ponekad braća i sestra, a nigdje onih lažnih prijatelja… Kada sam izašao iz zatvora, shvatio sam da sam pogriješio, ali već je bilo kasno, ljudi me znaju samo po lošem, i tada sam odlučio otići iz Bosne na Zapad, i tako je i bilo.

Živio sam oko deset godina normalno u inostranstvu i osnovao familiju, dobio dvoje prelijepe djece, hvala Allahu. Tada sam odlučio da svi zajedno krenemo na odmor u Bosnu. Tokom putovanja desila mi se jedna nevjerovatna stvar: zaustavila me policija, rutinska kontrola, i tada su mi saopćili da sam već duže vrijeme na međunarodnoj potjernici (isto kao onaj moj komšija “uzor” u kriminalu). Pretvarao sam se da sam u nedoumici: šta bi, šta sam sad uradio, znam da nisam ništa, što ja, a policajac mi saopći da me traže u Bosni za nešto od prije desetak godina.

Žena u šoku, djeca plaču, sav mi se svijet obrušio na glavu, ali čovjek ne zna u čemu je hajr. Iz pritvora sam se čuo sa kim drugim nego sa majkom i rekao joj da dolazim u Bosnu u Interpolovoj pratnji, a ona mi je rekla da jedan naš komšija radi u zatvoru, pa će vidjeti sa njim da mi dadnu najbolju sobu. I tako i bi.

Dođoh u isti onaj zatvor iz kojeg sam izašao i napustio Bosnu, i dobih najbolju sobu u zatvoru preko “štele”, tako sam tad mislio, ali ne bilo koju sobu, u toj sobi su bili samo oni zatvorenici koji su klanjali i došli “tobe”, što naš narod kaže. Tu sam upoznao jednog brata po vjeri, koji me dosta savjetovao i pomagao mi oko stvari koje nisam baš dobro shvaćao oko vjere u samom početku i svega što me je interesovalo. I to sve Allahovom odredbom, tako i ja pođem sa njima, malo-pomalo, klanjati, čitati vjerske knjige, hadise, Kur’an, počnem ići na džume petkom, i tako dođem tobe, uz Allahovu milost, pomoć i uputu.

Kad sam izašao iz zatvora, sav sretan što ću biti sa majkom, djecom, ženom i ostalima članovima familije i provesti odmor koji je bio planiran prije godinu dana (a od Allaha planiran još od prije), sretnem onog svog “idola” iz kriminalnih vremena. Nećete vjerovati, od onog “sjaja” i face podzemlja nije ostalo ništa, sada je krao kasetofone iz auta i ljudi zbijali šale sa njim, na šta je spao…

Nakon provedenog odmora u Bosni, vratio sam se sa familijom u inostranstvo i do dana današnjeg nisam odstupio od namaza i svih svojih dužnosti prema Allahu, onoliko koliko je u mojim mogućnostima. Moja je supruga počela klanjati i pokrila se, dobili smo još jedno dijete iz Allahove blagodati, pa kako da ne budem pokoran i zahvalan Gospodaru svih svjetova! Nešto vam se ružno desi, a vi to ne volite, a na kraju se ispostavi da je to ustvari bilo dobro za vas, samo Allah zna, a vi ne znate. Ne gubite nadu u Allaha i Njegovu milost i oprost, On upućuje koga hoće, a u zabludi ostavlja koga hoće.

Brat M. K.
__________________________________________________________________

Nije bilo dana i noći a da nisam bio u grijehu

Svaka hvala i zahvala pripada Allahu Uzvišenom, Gospodaru svih svjetova.

Eh, kolika je samo blagodat naša divna vjera islam. Bez upute čovjek je zaista na gubitku. Znam, jer sam i ja prije nekoliko godina lutao tminama prolaznog dunjaluka. Dunjaluka i njegovih lažnih čari, boja, mirisa… Subhanallah, ne znam je li bilo dana i noći a da nisam bio u grijehu. Od islama samo ime i bajram-namaz, ponekad koji dan posta. Čak ni na džumu nisam išao. Provodio sam vrijeme u kafani i kladionici, bio sam u vezi sa djevojkom tri godine, napustio sam fakultet. Molim Allaha da mi oprosti!

Međutim, nakon određenog vremena jedan prijatelj iz mog društva, a danas brat kojeg volim u ime Allaha, s.v.t., povukao se i počeo prakticirati vjeru. Nikada neću zaboraviti njegovu SMS poruku u kojoj mi je naveo da je počeo prakticirati vjeru, da je okrenuo novu stranicu u svom životu. Naravno, moj odgovor bio je u džahilskom stilu: ako ideš u džamiju, to ne znači da se trebamo prestati družiti. On je pristao da se i dalje viđamo, ali u “kulturnijem” okruženju. I tako sam s njim izlazio jednom, a ponekad i više puta sedmično. Brat je pričao o ljepoti namaza, braka, islama uopće.

Na početku mi je smetalo i osporavao sam taj način života. “Mlad si, provedi se, bit će vremena”, subhanllah, koliko je samo uobičajen ovaj način razmišljanja kod omladine, ali i drugih. Kako su dani i sedmice prolazili, ja sam sve više uživao u njegovim pričama. I sve što bih naučio, prenio bi (tada) svojoj djevojci, koja se također uveliko počela zanimati za vjeru. Postao sam ljubomoran u smislu kako je on tako sretan sa svojim životom, a ja nisam?! Imam sve, a nemam ništa!

Da‘va se nastavila, a onda je uslijedila još jedna poruka: “Brate, ako hoćeš da popijemo kahvu, hajde dođi na jaciju pa ćemo ići.” Allahu ekber! Moj prvi farz-namaz u džematu.Taj osjećaj, ta smirenost, ta ljepota. Izašao sam nakon namaza sa osmijehom na licu, saburom, neopisivo. Sve se to ponovilo dan poslije, i dan poslije, i tako redom. Počeo sam odlaziti i na neke druge namaze, gledati video klipove, čitati knjige o vjeri.

Djevojku sam ostavio u ime Allaha, s.v.t. Zatvorio sam vrata alkoholu, kocki, zinaluku, elhamdulillah. Znao sam ispuniti listić (za kladionicu) ujutro, i po čitav dan boriti se da li uplatiti ili ne. Milostivi me pomogao, pa bih listić na kraju dana poderao, bacio. O tome kako su roditelji bili protiv mnogo toga, o uvredama, prozivanju i drugim iskušenjima neću pisati, jer bi mi trebale stranice i stranice. A kod većine braće i sestara taj dio priče je isti ili barem sličan.

A sad dio, kako kažu, slijedi dio iz “bajke”. Znamo i sami da poslije svakog iskušenja dolazi olakšanje. Koliko smo se samo puta u to uvjerili. I zaista je tako. Danas sam, nakon nepune četiri godine kako sam se vratio vjeri, završna godina na fakultetu. Bivša djevojka (koju sam spominjao u tekstu) nedugo poslije raskida se pokrila, a danas je moja žena i, elhamdulillah, uživamo u našem braku. A samo to njeno pokrivanje i njen povratak vjeri je priča za sebe.

Također danas moja majka klanja namaz i zajedno sa mojim babukom pruža mi podršku u životu kao nikada do sad. Rodbina, prijatelji, komšije, sve se sada nekako posložilo. Naravno, uvijek će biti drugih iskušenja, to je neminovno, ali uistinu imamo način i uputu kako da ustrajemo i uspijemo. Kaže Allah, s.v.t.: “O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih.” (El-Bekare, 153.)

Molim Allaha, s.v.t., da se okoristimo, da istrajemo na putu istine i da nas na Sudnjem danu uvede u Svoj hlad kada drugog hlada neće biti.

Brat M.
_______________________________________________________________

Momenat koji je promjenio moj čitav život

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Kao i većina ljudi na našim prostorima i ja sam odrastao u jednoj tipičnoj muslimanskoj porodici, gdje se od vjere ništa toliko nije praktikovalo. Baš kao i ostala omladina moje dobi živio sam nekim standardnim životom, od izlazaka po kafićima s tim da nikada nisam bio sklon alkoholu jer sam i u džahilijetu znao da je to veliki grijeh.

Kao i većina Bošnjaka išao sam redovno na džumu i Bajram i u džamiji bi nalazio spokoj i mirnoću od vanjskog svijeta. Još kao mali volio sam dosta da čitam o islamu i poslaniku Muhammedu s.a.w.s., međutim nisam imao nikoga da mi pojasni vrijednosti islama. Moja majka bi nešto pokušavala međutim sve je to bilo veoma skromno za razliku od onoga što je mene interesovalo. Kada sam došao u srednju školu bilo je veoma teško upravo zbog okruženja, ljudi koji nisu ništa poznavali o islamu.

Pored svega toga imao sam društvo koje je bilo sklono alkoholu, djevojkama i raznim stvarima koje se meni i nije baš sviđalo. Međutim kada bi s prijateljima na kafi pričao o Islamu izbjegavali bi to, mijenjali bi temu i nekoliko puta sam ih pitao “pa zar vam nije više dojadilo ovaj život kada ćemo početi živjeti onako kako je Allah dž.š. naredio kada ćemo obavljati namaz govorili bi da ima vremena kada se ostari“. Meni su ti odgovori dosta teško padali, a kako kaže naš dragi Poslanik Muhammed s.a.w.s: “Čovjek je na vjeri svog prisnog prijatelja“. Tako sam i ja bio pod njihovim utjecajem, ali u meni je uvijek bilo onog djelića imana koje je me tjeralo da se promjenim.

Upisao sam i fakultet elhamdullilah i družio se sa svojim društvom sve dok Allah dž.š. nije odredio drugačije. Već 2011 godine u mjesecu maju moja mama se teško razboljela i morala je hitno na operaciju i borila se za život. Bio je to ubjedljivo najteži period u mome životu, pošto sam najstarije dijete u porodici morao sam da vodim brigu o svim kućnim poslovima kako muškim tako i ženskim, jer ni otac ni moja braća nisu bila psihički u stanju išta da urade. Tada je hvala Allahu došla Njegova Milost i pomoć.

Počeo sam da više čitam o islamu, posebno knjigu šejha Safeta Kuduzovića “Svojstva Poslanikovog s.a.w.s. namaza od abdesta do zikra, koja je do tada promjenila moj čitav pogled na islam i pojačala ljubav prema Uzvišenom Gospodaru Svjetova. Već u mjesecu junu počeo sam obavljati svoj prvi namaz, u početku sam klanjao 4 dnevna namaza, a izuzetno teško mi je bilo ustajati na sabah. Međutim, hvala Allahu već nakon sedmicu dana uspio sam i na vrijeme ustajati i klanjati sabah namaz i osjetiti smirenost i blagodat koju ovaj namaz nosi.

Već tada moje staro društvo me nije ni nazvalo da pita o stanju moje mame i kako se ja osjećam, dogovarali su se o putovanju na more na koje sam i ja trebao da idem, međutim u tom trenu se desio razlaz između nas i prekinuo sam svaki odnos. Hvala Allahu moja mama je nakon toga izašla iz bolnice, dočekao sam i Ramazan, gdje bi redovno išao na sabah i tek tada sam razumio Poslanikove s.a.w.s. riječi draža su mi dva sabahska suneta nego čitav dunjaluk.

Već iduće godine u mjesecu januaru i otac se teško razbolio, naime morao je operisati žuč i bilo je dosta kritično da nije na vrijeme otišao u bolnicu mogao je umrijeti. Međutim u tom iskušenju bio sam već dosta snažniji hvala Allahu, pa sam pročitao da onome kome Allah želi dobro uputi ga u propise vjere, ili ga iskuša. Tako da sam hvala Allahu i na tome saburao. Mjesec dana nakon toga i otac je izašao hvala Allahu, sve je to bilo teško i na fakultetu sam bio manje aktivniji, ali uz Allahovu pomoć uspio sam ispite riješiti na vrijeme.

Da iskušenjima nikad nije kraja dok god čovjek živi, pokazalo se opet u aprilu mjesecu 2012. godine, kada je i mlađi brat morao na operaciju identično kao i otac žuč da operiše, dijete koje već tada ima 15 godina. Međutim sva ta iskušenja bila su jedan ogroman test za mene i moju porodicu, koji sam uz Allahovu pomoć izdržao. Već do Ramazana Allah dž.š. je uputio moju mamu i sada elhamdullilah klanjamo zajedno.

Još uvijek dovim za babu i braću in shaa Allah da ih Allah uputi na pravi put. I zaista nastojim da govorim da nema veće blagodati i bogatstva na ovom dunjaluku od Allahove upute. Danas već imam 22 godine i blizu sam završetku svojih studija, kada pogledam sebe prije i sada, dosta sam snažniji kao ličnost izgrađen zahvaljujući Allahu subhanehu we te’ala. Iako imam problema u porodici zbog brade i nastojanja praktikovanja što više suneta, gdje bi otac govorio koliko da ti dadnem para da se obriješ, odgovorio bi na najljepši mogući način da mi dadne čitav dunjaluk ne bi se obrijao jer je to praksa Božijeg Poslanika Muhammeda s.a.w.s., i uvijek sebi govorim Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.

Moj savjet braći i sestrama kao i meni, koje je već Allah uputio postupajte s vašim roditeljima na najljepši mogući način jer poslije namaza dolazi odmah obaveza prema roditeljima, budite im poslušni onako kako nas uči naš Gospodar i naš Poslanik Muhammed s.a.w.s., sve dotle dok se nešto ne kosi sa Allahovim propisima, a ostalim ljudima podarite savjet kada je prilika za to jer ne znate koga Allah može uputiti vašim sebebom. A moja posljedna dova je : Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svijetova.

Brat u Islamu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: