Pokajnici

Tri nove, predivne priče pokajnika

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Prilikom kliničke smrti vidjela sam Džennet

Ali, jednog dana ’’razbio’’ se zaštitni zid oko mene: povrijedila me osoba koja je bila dio crkve… Kako je samo boljelo to saznanje da su crkveni ljudi zli, a još je više boljelo to što nikome ništa nisam smjela reći, jer bojala sam se okoline, roditelja, svega. Rasla sam tako noseći u sebi pitanje: Kakav je ovo Bog u kojeg vjerujem, kakve su časne sestre, svećenici?

Bismillah… Nakon dugog traganja, lutanja… očaja i tuge, napokon sam i ja spoznala ono što sam tražila punih dvadeset osam godina… Potječem iz jedne katoličke porodice u kojoj je posebno držano do vjerske tradicije: crkva je bila druga kuća. Kao i mnogi moji vršnjaci, živjela sam u toj sredini sa majkom, sestrama i bratom, dok je otac živio i radio u Njemačkoj. Svaki dan nam je bio isti: bili smo bezbrižna djeca. Sve do jednog dana kada se razbuktao rat.

Bilo je to vrijeme očaja, ali ne za mene, nego za moje komšije: ja sam opet nekako bila zaštićena. Ali, jednog dana ’’razbio’’ se zaštitni zid oko mene: povrijedila me osoba koja je bila dio crkve… Kako je samo boljelo to saznanje da su crkveni ljudi zli, a još je više boljelo to što nikome ništa nisam smjela reći, jer bojala sam se okoline, roditelja, svega. Rasla sam tako noseći u sebi pitanje: Kakav je ovo Bog u kojeg vjerujem, kakve su časne sestre, svećenici?

Prolazilo je vrijeme, ali moja su pitanja i dalje bila prisutna… Ostala su neodgovorena iako je moja sestra otišla u samostan. Ja sam živjela sa majkom sve do srednje škole, kada sam i ja napustila porodičnu kuću… Ali, sa sobom sam ponijela i svoj bol… Kako sam odrastala, ono dijete u meni još uvijek je plakalo i jecalo… Taj tihi krik pratio me kroz život: postala sam žena, majka, političarka… Imala sam karijeru, novac… sve sam imala, ali nisam imala ljubav i sreću. Moje srce nastanjivala je samo gorčina, bol, tuga…

Svih tih godina iša sam i dalje u crkvu sa ostalima, ali ne zadugo… Ubrzo je na moja vrata pokucala bolest i svaka godina se pretvorila u borbu za život… Tako je trajalo sve do 2007. godine kada sam bila podvrgnuta operaciji, gdje je moj život visio o koncu, kako sam tada govorila… U tom bunilu doživjela sam kliničku smrt… Nakon oporavka, djelimično sam zaboravila šta se desilo, ali nakon pola godine, vratilo mi se potpuno sjećanje.

U tom vremenu otišla sam kod svojih susjeda muslimana i zatekla dedu hadžiju kako klanja. Nakon nekoliko minuta zamolila sam d ami daju knjigu koju je on čitao. Zastala sam sva u grču držeći tu knjigu i tresući se: ta slova, to sam već negdje vidjela. Užurbano sam ostavila knjigu i vratila se u kuću, sjela za računar i na pretraživaču napisala ’’muslimani’’. U tom trenutku zapitala sam se šta to radim: pisala sam i tražila nešto što nisam voljela, a ipak sam željela da saznam. Tada su u moje sjećanje navrle slike i prisjetila sam se stanja kada sam bila u bolnici, tj. kada sam doživjela kliničku smrt: slova koja sam imala na svojoj ruci bila su ista slova koja pripadaju muslimanima, a miris koji sam osjećala tada bio je neopisiv i pitala sam se da li ću ga ikad više osjetiti…

Prekinula sam razmišljanje o tome, ugasila računar i otišla na posao. Ali, nemir se nastavio… Više nisam mogla smisliti crkvu, prezirala sam sve iako sam sve imala, u braku je vladala mržnja, osjećala sam da me niko ne voli… U mojoj glavi vladao je košmar: od toga da imam djecu i da pripadam tu… Ali ne, nisam pripadala tu već duže vrijeme. Tjelesno da, ali u duši ne… Gubila sam se u bolu, povredama… Razmišljala sam o tome kako je moguće da me može povrijediti neko kome sam rodila djecu… Ali, mogao je i povrijedio me…

Lomila sam se i govorila sebi da ne želim više živjeti, da želim umrijeti, da napuštam sve: djecu, muža, familiju, i odlazim u smrt. Sjela sam u auto dok su mi u mislila odzvanjala pitanja: uspješna sam, imam novac, kuću, djecu, more, plaže, sve što poželim, ali ja nisam sretna, ovo me ubija… Poniženje za poniženjem, maska na licu… Sve se dešava u četiri zida. Kakva je ovo vjera, gdje je taj Bog… Tada sam otputovala u Njemačku, sama, nisam znala ni gdje ću, besciljno sam hodala ulicom, uplakana…

U jednom trenutku naslonila sam se na zid, a vrata su se otvorila… Osjetila sam taj miris, tako mi je bio poznat… Ušla sam: sve je tako lijepo, miris me opija. Sjela sam i, iscrpljena od bola i tuge, zaspala. Kada sam se probudila, ugledala sam mlađe i starije ljude kako nešto rade, a oni su zapravo klanjali, a ja tada 2008. godine nisam znala šta rade…

Na tom mjestu provela sam tri dana. Zadnji dan izašla sam napolje i otišla u obližnji park, gušeći se u suzama, ne znajući šta da radim bez novaca i hrane, jer uza se sam imala samo dokumente i nešto odjeće. Tada sam telefonom nazvala svoje i rekla da se više neću vratiti. Plakala sam, gušila se u suzama. Ali, tada mi je, Allah je tako odredio, ellhamdulilah, prišla jedna sestra, skromna žena i upitala me šta mi je, a ja sam joj kroz suze rekla da sam iz Bosne, a ona je meni na našem maternjem jeziku rekla da je i ona iz Bosne.

Tada me odvela u svoj stan gdje sam joj ispričala svoju životnu priču… U njenom stanu ostala sam i naredni dan i rekla sam joj da želim biti muslimanka. Gledala me u nevjerici i ja sam ponovila da želim biti muslimanka i tada sam joj ispričala o svojoj kliničkoj smrti i da sam tada vidjela Džennet, cvijeće, miris, neviđenu ljepotu.

Tog trenutka izgovorila sam šehadet i počela učiti o islamu, elhamdulillah. Učila sam sama, korak po korak… Sada sam, elhamdulillah, sretna, puna poleta, živim islam, živim sunnet poslanika Muhameda, a.s. Ovo je samo mali dio priče koja će možda biti pouka mnogima da se trgnu sa dna, vrate iz beskrajnog ponora izgubljenosti….
………………….

Sada sam sretna muslimanka, ali tuga se ipak ponekad pojavi, jer moja djeca nisu sa mnom, niti me sad prihvataju sa mahramom, pogotovo sa nikabom. Ali, ovo je moj put i cijena koju plaćam na dunjaluku: ’’Allahova roba je skupa, jer Allahova roba je Džennet’’…

Sestra F. H.
__________________________________________________

Tragao sam za smislom života

“A kada se odlučiš, u Allaha se pouzdaj, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega”

Tog jutra, shrvan grižnjom savjesti i osjećajem poniženja, sam sebi se zakletoh:“ Nikada više ni kapi alkohola neću uzeti, tako mi Allaha.“ Kako sam uopšte mogao zaboraviti na Njega Uzvišenog dok sam se sa društvom u toj najluđoj noći potpuno odao alkoholu? Kako sam mogao zanemariti Njegove zabrane dok sam sa rajom tih prvih gimnazijskih godina, iz dana u dan, (zap)ostavljao dobro mi poznate propise naše uzvišene vjere? Kako?

Lahko. Pa ne možeš biti i raja i džamijski momak, nikako. A uz to si još i među najboljim odlikašima u razredu, svi te gotive – profe, djevojke, društvo… Raja, svirke, rock and roll, heavy metal, fešte, cuga, rođendani, nove godine, druženje sa dobrim curama – klasična priča/san većine cool tinejdžera – postalo je životni opis mene sedamnaestogodišnjaka. A Allah? A vjera? Tek osjećaj tjeskobe usljed prisjećanja na (korisne) savjete koje nam je efendija na vjeronauci uporno opetovao.

I tako se dan za danom koturao a duša mi je bivala sve gladnijom i gladnijom. Tragao sam za smislom života. Al’ ga ne nađoh ni u najopjevanijim stihovima Ex-Yu-Rock-a, ni u najžešćim svirkama i najorganizovanijim feštama i druženjima. Nakon svega opet ona dobro poznata praznina. I to sve jača i jača. Sve do (posljednje u nizu) najluđe noći nakon koje se, kao što rekoh, čvrsto zakletoh sebi da se više nikada neću svojim rukama dovesti u takvo, za normalnog insana, ponižavajuće stanje.

Tako i bì. Elhamdulillahi. Tog ljeta, jedne uobičajne noći u gradu, k’o iz sna me trznu jacijski ezan, dok sam sa društvom prolazio blizu gradske džamije. Po prvi put otpočesmo temu o islamu. I onako, bez da nas je iko „da’wetio“, moja dva bliska jarana i ja „uvidješmo“ da nam nema kud nego polahko otpočeti sa namazom. Budući da smo prošli mekteb posjedovali smo potrebno predznanje te smo kroz koji mjesec, svako ponaosob, uspostavili pet dnevnih namaza, uglavnom ih naklanjavajući nakon danonoćnog tumaranja sa rajom.Ali odlazak u džamiju ili na džumu nije dolazio u obzir jer pi po automatizmu bivali proglašeni nepopularnim imenima.

Međutim, uskoro smo ipak krenuli na džumu a nakon toga i na pokoji namaz u džematu, onako kad bi nam bivalo usputno. A kako je džamija mjesto susreta pozitivnih insana i događanja tako smo i mi uskoro bili u prilici dobiti na čitanje prvu islamsku literaturu, osim Ilmihala koji smo za početak detaljno iščitali. I kako se znanje o vjeri širilo, odbojnost prema grijehu i otuđenost od stare raje se povećavala.

Budući da sam nastavio sve češće odlaziti u džemat, a što pomenuta dva prijatelja nažalost nisu, uskoro sam u džamiji izgradio prijateljstva sa drugim vršnjacima sa kojima se do tada nisam družio, iako smo bili školski prijatelji. Kako nas je Allah svojom uputom sastavio u džamiji, postadosmo nerazdvojni ahbabi. Allah nam je stara društva zmjenio daleko boljim i iskrenijim.

Ni danas, 11 godina nakon tih prvih džamijiskih ushićenja, nikako ne mogu da prežalim upozorenja pojedinih džematlija da se „pripazimo“ društva sa bradonjama! Ali, i sve da smo htjeli poslušati ih nismo mogli – jer Allah je taj koji daje upućivače kome hoće, kada hoće i kakve hoće. Ubrzo smo, mi – grupa gimnazijalaca, odlikaša – otpočeli učenje sufare sa „prekretničarem“ naše budućnosti i odgoja u islamu – našim Bratom (u nastvku teksta Brat).

Kao da sam prvi put u životu upoznao istinskog halifu na zemlji koji je svoj cjelokupni život uskladio sa principima Kur’ana i Sunneta. Nikad ne mogu zaboraviti miris ruke nakon svakog selama sa njim niti prelijepi osjećaj koji me obuzimao dok smo slušali njegovo učenje Kur’ana nakon svakog časa sufare, a naročito slušajući suru El-Kehf, koju bi nam petkom po povratku sa sabaha učio najmilozvučnijim glasom. Iako sam kao diječak odlazio u mekteb i na teravije gdje sam slušao učenje naših imama, ipak je prefinjeno učenje Kur’ana našeg Brata u mom srcu u potpunosti zasjenilo dojučerašnja tumaranja u najarazličitijim muzičkim žanrovima.

Upravo tu nađoh onu životnu smisao i odgovore za kojoma tragaše moja duša, moje srce, moj razum, što ih potom prijevod Kur’ana, islamska literatura i predavanja te druženja sa bogobojaznima sve više i više osvijetljavaše.

Po završetku gimnazije sam otišao na studije. Već nakon završetka druge godine – tada već dvadesetjednogodišnjak, čvrsto uvjeren u poruku našeg Poslanika da se Allah (između ostalih) obavezao pomoći mladića koji se oženi u želji da sačuva svoju čast, stupih u brak sa svojom sedamnaestogodišnjom izabranicom. Budući da zbog tradicionalne islamske nošnje i nije bilo najpametnije otpočeti život u mom povratničkom gradu te na neki način „prirediti neugodnosti“ svojim roditeljima, odlučili smo se na hidžru i podstanarski život u univerzitetskom gradu.

Allah nas ubrzo počasti i evladom. Kako me bilo stid očekivati roditeljsku pomoć, koji i onako nisu bili u mogućnosti značajnije nas pomoći, noću sam radio a danju išao na fakultet te nastojao, koliko sam bio u mogućnosti, posjećivati korisna islamska druženja kako bih snažio svoju muslimansku ličnost. I tako, kao redovan student, a uz to (nadam se) dobar muž i brižan otac, u roku završih šestogodišnje dodiplomske i postdiplomske studije.

Danas (sretno) zaposlen, kormilarim četvreočlanom porodicom koju, uz svesrdnu pomoć životne druge, uskoro hafize inšaAllah, nastojim(o) usmjeriti ka jačanju našeg muslimanskog identiteta odgajajući se u svjetlu Kur’ana i prakse našeg Miljenika, salawatullahi we sellamuh ‘alejhi.

Brat A. T.
_________________________________________________________

Upotpunila sam svoj iman sa hidžabom

U ime Allaha….

Kao i svako dijete, i ja sam imala sve najljepše osobine: iskrenost, poštenje, pravednost… ali i ono najbitnije – bila sam privržena svom Rabbu na svoj sopstveni način. Na jedan običan dječiji način, na način na koji nisam potpuno shvatala svrhu ibadeta, ali sam se ipak trudila. Počela sam veoma rano postiti, ići u mekteb… Često sam znala trčati iz škole kako bih na vrijeme stigla na mektebsku pouku koja se održavala u jednoj kući.

Tako je bilo moje djetinjstvo, obasuto „problemima“, ali povezano čvrstom vezom sa Allahom. Međutim, desio se preobrat situacije, „moj mekteb“ se zatvorio i nisam imala želju da idem u drugi, polahko sam se počela odvajati od vjere, jer je tada moj iman bio povezan sa odlaskom u mekteb, jer bila sam samo jedno nevino dijete.

Dolaskom u pubertet moji su me nagovorili da se ponovo upišem u mekteb i tako je sve ponovo počelo, ali znatno drugačije. Bila sam opet puna žara prema stjecanju znanja, ali sada na potpuno drugačiji način: više nisam bila tako ponosna svojim odlascima u mekteb. Subhanallah, kao da sam se stidjela da me neko vidi pokrivenu, počela sam da idem prečicama kako me moji školski drugovi i drugarice ne bi vidjeli pokrivenu. Ali oni su oduvijek znali da sam ja drugačija od njih, da imam granice preko kojih ne idem.

Počela sam da sve više učim o svojoj prelijepoj vjeri, postala sam svjesna i sama da jesam drugačija, ali sam postala ponosna zbog toga. Isto tako znala sam da sam postala kraljica u islamu bez krune. Nisam imala hrabrosti da stavim svoju krunu na glavu, svoju mahramu.

Vrijeme je prolazilo, osjećala sam sve veću ljubav prema islamu, prema Allahu… moje se znanje povećavalo naročito odlascima na takmičenja iz mekteba i vjeronauke. Iako nikada nisam osvojila neko posebno mjesto, dobila sam najveću nagradu, a to je znanje koje je ostalo u meni, i koje se kasnije pretvorilo u djelo.

Moja je priča nešto drugačija od ostalih priča, jer, elhamdulillah, nikad nisam bila previše skrenula sa Pravog puta, ja se nadam, ali ipak sam bila izgubljena na neki način. Jer nisam bila potpuno izabrala put kojim želim da hodim. Davno, još kao mala djevojčica bila sam sebi obećala da ću se pokriti u dvadesetoj godini, ali sam imala želju za svojom krunom i prije, ali nisam imala hrabrosti za tim.

Gubila sam se u svom lutanju, nisam nikako mogla shvatiti gdje pripadam. Konstantno sam razmišljala kako srcem pripadam pokrivenim djevojkama, a moja odjeća to naročito ne odaje, i time više ličim džahilkama. Sa svojim sedamnaest godina počela sam ozbiljno da razmišljam o stavljanju hidžaba, i već tada sam imala redovne namaze i moja je želja svakim danom bila sva veća. Konačno sam dočekala da sama više nagnem onom Pravom putu nego krivom.

Tako sam jednog dana konačno odlučila da upotpunim sebe i svoj iman, odlučila sam se na hidžab. Period od obznane moje odluke, pa da stavljanja „krune“ bio je meni jako poseban. To su bili jedni od mojih najljepših dana u životu. Zanimljivo je da su tada moja iskušenja bila najveća, jer su me sa svih strana pokušavali omesti u mom nijjetu. Ali, imam osjećaj da je moj Rabb oko mene izgradio ogroman zid koji nije dopuštao nikome da prodre u moje srce, elhamdulillah.

Kada sam konačno dočekala 11. 8. 2010. bila sam najsretnija osoba na svijetu. Osjećala sam da sam pobjednica, da sam konačno pobijedila onu ogromnu vojsku šejtana koja se borila protiv mene. Iako sam nakon nekoliko godina, u historiji moje škole bila prva pokrivena djevojka u svojoj srednjoj školi, nisam, elhamdulillah, imala nikakvih problema. To treba biti ohrabrenje svim ostalim djevojkama. Allah je dao da poslije mog odlaska iz škole, nakon završenog četvrtog razreda, ostanu pokrivene tri djevojke. Allahu ekber! Nije bilo teško naslutiti kako svako onaj ko nastoji da te povrijedi, u dubini sebe zavidi ti što on nema hrabrosti za takvim korakom.

Ja se nisam osjećala drugačijom po prvi put kada sam se pokrila, moje pokrivanje mi je pomoglo da vidim koliko vrijedim, jer sam osjećala svakodnevno poštovanje koje mi ljudi ukazuju zbog onoga što jesam. Ni sa jednom starom prijateljicom nisam prekinula druženja, i vjerujem da je naša ljubav samo ojačala.

Danas sam studentica na Islamskom pedagoškom fakultetu i okružena sam pokrivenim djevojkama, što mi je oduvijek bila želja, ali sam shvatila da to uopće nije bitno, jer kad znaš da činiš pravu stvar, stvar kojom je zadovoljan tvoj Gospodar, ti onda nikada nisi sam. Nisi sam ako te rodbina osudi, ako te prijatelji iznevjere, nisi sam ako te svi napuste, vallahi, nikada nisi sam ako se približiš svom Rabbu, jer se približi i On tebi još bliže. Problem je kada se čovjek udalji od Allaha, onda se i Gospodar i ljudi udalje od njega i on je tada jedan veliki usamljenik.

Kao što rekoh, moja priča nije vjerovatno kao druge sa ovom tematikom, ja sam bila u islamu, ali ne potpuno, ja osjećam da sam se tek vratila islamu, vratila Allahu, onda kada sam se pokrila, kada sam stavila svoju krunu.

Molim Allaha da ova moja kratka priča bude sebeb nekoj sestri da se pokrije i da vidi ljepotu hidžaba i potpunu ljepotu islama, ali kao iskrena vjernica, ali ne kao licemjerka koja govori da vjeruje, ali koja se ne pokorava potpuno, kao što se ni ja nisam pokoravala. Amin!

Sestra E. M.
____________________________________________________________

STIGLO NAM JE MNOGO VAŠIH PRIČA, PA ĆEMO SVAKE SEDMICE OBJAVLJIVATI PO NEKOLIKO PRIČA, INŠALLAH, A POZIVAMO I DRUGU BRAĆU I SESTRE DA UČESTVUJETE U NAGRADNOM NATJEČAJU “MOJ POVRATAK ISLAMU“, JER MOŽDA BAŠ VAŠA PRIČA BUDE UZROK NEČIJE UPUTE – VIŠE O OVOM NATJEČAJU MOŽETE PROČITATI OVDJE .

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: