Lijepi islam

Proglašenje pobjednika nagradnog natječaja “Moj povratak islamu”

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Tri pobjedničke priče

Prošle godine na NUM stranici organizirali smo nagradni natječaj pod nazivom “Moj povratak islamu”, čiji nagradni fond iznosi 150 eura, po 50 eura za najbolje prve tri priče. Posjetioci stranice trebali su da napišu i pošalju nam svoje životne priče o svom povratku islamu. Mi smo dobili 31 priču, mnoge smo do sada objavili, a i ostale ćemo također objaviti na stranici, inšallah. Ovom prilikom proglašavamo pobjednike natječaja i objavljujemo tri pobjedničke priče, koje možete pročitati u nastavku:

ZAMJENILA BIBLIJU I KRUNICU ZA ISLAM

A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna…

Usponi i padovi… Radosti i žalosti… Tegoban i trnovit put, ponekad naizgled nesavladiv. U trenutcima kada se čini da je slijepa ulica, kada ponestane i nade i snage… nenadano se otvore vidici, ukaže se svjetlo na kraju tunela, srce se nadoji ljubavlju i željom… Nije sramota i propast pasti, poraz je ne ustati nakon pada…

Djetinjstvo je najljepše i najtoplije životno doba. Odrastanje u skladnoj i ljubavlju i slogom ispunjenoj porodici nezamisliva je blagodat. To znaju samo oni kojima je uskraćena…

Nisam imala sretno djetinjstvo. Moj dječiji osmijeh bio je tužan, pretužan… a na licu je ostala urezana svaka netrpeljivost između majke i oca, brata i majke, brata i oca, svaka svađa i fizički obračun, svaki dolazak policije. U mojoj porodici nisu njegovane kršćanske vjerske vrijednosti – iako je otac bio kršćanin i samim tim svi smo morali biti ono što je i on – ali nacionalne jesu, i previše… Pripadnost naciji bila je ispred svega i svakoga. I ja sam tako osjećala u početku, ali poslije, vjera je za mene bila sve: oslonac, podrška, snaga… u trenucima kad pred sobom nisam vidjela široko prostranstvo, kada ni na vidiku nije bila svijetla budućnost…

Tamni oblaci tjeskobe i tuge stalno su bili nadvijeni nad mojom dušom. Ponekad je bilo teško i disati, a kamoli živjeti… U tom ozračju jedini izlaz vidjela sam u knjigama, u čitanju i – vjeri. Svaki dan bih svoje stanje predala Bogu, otišla u crkvu, pomolila se… Nezamisliv je bio dan bez molitve… Tri puta dnevno molila sam na krunicu. Molila i nadala se, čekala ni sama ne znam što…
…………………

Vrijeme je prolazilo, a narušeni odnosi u mojoj porodici samo su se još više produbljivali… Boljelo je to, strašno boljelo… Već sam bila u srednjoj školi. Sva sam se posvetila učenju i vjeri. I tako sam uspijevala prevazići svaki novi dan, naći snage za život. Ispod mog kamenog i staloženog lica krila se bura emocija, koju je jedino tiha, šapatom izrečena molitva mogla smiriti, ublažiti.

I te predblagdanske noći, poslije nastave u školi, otišla sam u samostan da, prije nego što se vratim kući, zamolim, da me ispuni smiraj tamjana i tišine. Klečala sam na klupi samostana držeći krunicu u ruci i moleći, tako predano i usrdno. Sav žar molitve pretočen je u želju da se smiri već nepodnošljiva situacija u mojoj porodici. Dizala sam pogled i gledala u veliku sliku Isusa na križu, izgovarajući: “Molim Te, Isuse Bože, molim Te, Isuse Bože…”

U tom trenutku zastala sam, moj usrdni šapat prekinula je misao: “Ko će mi se prije odazvati, kome da se prvo obratim: tebi, Isuse, ili Tebi, Bože? Jeste li vi jedno?” Sumnja što je prostrujala mojim bićem, prodrmala me, usmjerila moja osjećanja na drugu stranu, nisam više mogla osjetiti žar i predanost molitvi, jer nisam znala kome da je uputim… Kao da je u tom trenutku iščezla i zadnja trunka nade da će se moje stanje promijeniti, jednostavno sam klonula, od svega: i teškoće i razočarenja i sumnje…. Osjetila sam da je klonula moja duša… izgubila je vjeru…

Ustala sam sa klupe, stavila krunicu u džep i uputila se na stanicu gdje sam svake večeri čekala autobus… U duši je vladala uzbuna: bila sam rasijana, izgubljena… Izgubila sam osjećaj za mjesto i vrijeme… U tom košmaru misli i emocija iznenada me prenuo blagi i nesigurni glas djevojke čije je lice zrcalilo nurom. “Koliko je sati?”, upitala me, i poslije dobivenog odgovora nastavila komunikaciju. Svojom neposrednošću i nekom unutarnjom ljepotom zadržala je moju pažnju i otrgnula me od mojih mračnih misli…

Nismo se odvojile ni po ulasku u autobus… ni sutradan… ni poslije mjesec dana… Bilo je nešto u njoj što je plijenilo… Upoznale smo se toliko da smo ubrzo postale bliske prijateljice. Razgovarajući o tome kako provodimo vrijeme van škole, ona mi je otkrila da svake večeri ide u mekteb gdje poslije akšama, zajedno sa grupom mladića i djevojaka, uči hatmu… Nije se ustručavala ni da mi pojasni šta je to hatma, da klanja redovno, da…
……………

Upoznala sam neke mladiće i djevojke iz te grupe na putu do škole… bili su toliko drukčiji… Tada sam dobila i Kur’an s prijevodom i knjige “Osnove islama” i “Biblija, Kur’ana i nauka”… Imala sam toliku želju da ih pročitam, osobito Kur’an, ali nisam htjela sve dok ne pročitam Bibliju… U meni se pojavio neki otpor prema tome da čitam tuđe, a da svoje ne znam… Uspjela sam pronaći Bibliju… primjerak Novog zavjeta. Već na prvoj stranici prenula sam se: ”Klanjajte se Njemu, jednom, jedinom Bogu”, pisalo…

Nastavila sam čitanje, ali ništa više nisam mogla zapamtiti jer mi se ta rečenica stalno vrzmala po mislima… Zatim je uslijedio šok: ženama nije dozvoljeno da odlaze na molitvu u crkvu bez pokrivala na glavi, jedino to mogu ako obriju glavu?! Nisam mogla vjerovati: ovo piše u mojoj Bibliji, a ja to kršim? Možda zato moje molitve nisu uslišane?!

Zatvorila sam Bibliju i više je nikad nisam otvorila… Danima sam opet živjela u duševnom rastrojstvu… Nisam mogla srediti misli… Molila sam se i dalje na krunicu, ali u crkvu nisam išla… Dugo mi je trebalo vremena da otvorim Kur’an i knjige koje sam dobila… Odlučila sam da ću pročitati, samo pročitati… Zaplovila sam tada u more kur’anskih ajeta, zaronila sam u miomirise poruka, otvorila sam vrata svoga srca za poziv koji mi je uputio Onaj koji je znao za mene, za svaku moju misao, stanje…

Ljepota islama preplavila je moju dušu i – predala sam se… U početku sa malom dozom opiranja… iako sam znala da je to moja budućnost, ne put nego budućnost… Moje srce osjetilo je ljubav prema namazu iako nisam znala klanjati… Žudjela sam da spustim čelo na zemlju, ponizno i skrušeno zahvalim Onome koji daje iskušenja i olakšice… Ali, stalno sam odgađala taj trenutak… plašila sam se… osjećala sam da to nije tek jedan korak i potez u životu… Bila sam svjesna odgovornosti i obaveze koju prihvatam… Molila sam i dalje na krunicu…

Ali… jednog jutra poslije kršćanske molitve, ustala sam, dok je srce tako snažno udaralo u prsima kao da će iskočiti… Obuzimala me neka vatra osjećanja, osjećala sam kao da gorim… Okrenula sam se u pravcu za koji sam mislila da treba, kako mi je pojasnila moja prijateljica, podigla ruke i učinila sedždu… Moja prva sedžda… Ali ne i posljednja… uslijedile su svakodnevno… Sve do tog trenutka krila sam svoja razmišljanja, ali više nisam mogla…

Otišla sam svojoj prijateljici i jednostavno joj rekla da želim sa njom ići u mekteb i naučiti klanjati i – želim, tako jako želim naučiti čitati Kur’an… Iako iznenađena, prihvatila me, povela i uvela u društvo tih dobrih ljudi, naučila me klanjati….

U tim trenucima sav moj život dobio je smisao… Cijelo moje biće prožimala je ljepota islama… žar vjere koju je sa svakim otkucajem svjedočilo moje srce… moje tijelo… Dok sam hodala ulicom, stavljala sam ruke na prsa želeći i imajući potrebu da u svakom trenutku budem u namazu… Suze imana tekle su niz moje lice dok su usne izgovarale: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna”…

Hvala Ti, moj Gospodaru, što si me vratio na Svoj put, izbavio iz tmina očaja i zablude… što si mi pokazao da je život lijep ali samo ako imaš vjeru, pravu vjeru – islam.
……………..

Na životnoj raskrsnici našla sam se u šesnaestoj godini, drugi razred srednje škole… Prihvatila sam islam svim svojim bićem, redovno ispunjavajući sve što sam u tim trenucima mogla: klanjala sam svaki namaz krijući se u sobi, naučila sam učiti Kur’an…. Što sam više upoznavala islam, to sam osjećala sve veću predanost i zahvalnost svom Gospodaru za uputu, za spas koji mi je pružio u trenucima kad se sve činilo beznadežnim… Prihvatila sam tada i nova iskušenja… Bila su gorka, tako gorka, ali i najbolji lijekovi su gorki…

Liječila su me i odgajala… Moja porodica tada se ujedinila protiv mene. Voljela sam ih, ali ne više od vjere… Osjetila sam šta znači kad te najbliži odbace, smatrajući te izdajicom svog roda i naroda… Ali, nisam bila očajna, ni sama… imala sam svoga Gospodara… imala sam svoju prijateljicu… i vjernike iz mekteba… Allah me i time iskušao, ali to je bilo za moje dobro: naučio me da se ne vežem puno za ljude, da ljudi sve oko sebe vrednuju po svojim parametrima…

Tako su i moji prijatelji iz mekteba vrednovali mene: neki su me smatrali špijunom, neki su smatrali da sam islam prihvatila zbog nekoga ili nečega… Nisam im zamjerila… Prihvatila sam islam prve godine poslije rata, vremena su bila nesigurna, a ljudi prevrtljivi… Hvala Allahu što su pogriješili u procjeni… Ali, pogriješila sam i ja u procjeni . Bila sam uvjerena da od njih nikada neću doživjeti neugodnost, da me nikada neće napustiti ni iznevjeriti…

Ali, i tada mi je moj Gospodar ukazao da se ne smijem oslanjati na ljude, da ih ne smijem bezuvjetno voljeti i vjerovati… Jer, napuste nas … samo nas Milostivi nikad neće napustiti…

Godine su prolazile, a ja sam svoje prakticiranje vjere okončala – stavljanjem mahrame. Bila sam najsretnija osoba, osjećala sam se poletno, slobodno poput ptice… Allah me iskušao i tada, za moje dobro… Kako sam pretežno nosila odjeću crne boje i mahramu stavljala preko brade – ne zbog sunneta ili pripadnosti nekoj sekti u islamu, nego što sam tako voljela, voljela sam crnu boju i lijepo mi je stajalo kad prekrijem malo bradu… Moji prijatelji muslimani vidjeli su u tome pripadnost šiitima… Opet su pogriješili, hvala Onome koji upućuje na pravi put…
……………

Godine su prolazile, slast vjere samo je jačala u mom srcu, duša je bila smirena i zadovoljna iako su se i iskušenja redala jedna za drugim… Ali, “zar mislite da u iskušenje nećete biti dovedeni ako kažete: ‘Mi vjerujemo!’” Put potvrđivanja i svjedočenja vjere je lagan, ali nije bez prepreka…

Često sam se spoticala na tom putu, padala, griješila, ali nikad nisam odsustala i poklekla… Griješila sam i, kajući se, vraćala se svome Gospodaru… Čak i onda kada su me najvoljeniji ostavili… tada je uz mene bio moj Gospodar… i uvijek će biti sve dok i ja budem predana Njemu, iskreno…

I evo me danas… sa svojom dječicom učim u halki Kur’an, iz onog mushafa koji sam dobila na poklon prije toliko godina, i zahvaljujem Uputitelju za sve neizmjerne blagodati… i usrdno molim da oprosti moje grijehe…

Sestra Đ. S.
__________________________________________________

TRAGAO SAM ZA SMISLOM ŽIVOTA

A kada se odlučiš, u Allaha se pouzdaj, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega

Tog jutra, shrvan grižnjom savjesti i osjećajem poniženja, sam sebi se zakleh: “Nikada više ni kapi alkohola neću uzeti, tako mi Allaha.” Kako sam uopće mogao zaboraviti na Njega Uzvišenog dok sam se sa društvom u toj najluđoj noći potpuno odao alkoholu? Kako sam mogao zanemariti Njegove zabrane dok sam sa rajom tih prvih gimnazijskih godina, iz dana u dan, (zap)ostavljao dobro mi poznate propise naše uzvišene vjere? Kako?

Lahko. Pa ne možeš biti i raja i džamijski momak, nikako. A uz to si još i među najboljim odlikašima u razredu, svi te gotive – profe, djevojke, društvo… Raja, svirke, rock and roll, heavy metal, fešte, cuga, rođendani, nove godine, druženje sa dobrim curama – klasična priča/san većine cool tinejdžera – postalo je životni opis mene sedamnaestogodišnjaka. A Allah? A vjera? Tek osjećaj tjeskobe usljed prisjećanja na (korisne) savjete koje nam je efendija na vjeronauci uporno opetovao.

I tako se dan za danom ”koturao”, a duša mi je bivala sve gladnija i gladnija. Tragao sam za smislom života. Ali, ne nađoh ga ni u najopjevanijim stihovima Ex-Yu-Rock-a, ni u najžešćim svirkama i najorganizovanijim feštama i druženjima. Nakon svega, opet ona dobro poznata praznina. I to sve jača i jača. Sve do (posljednje u nizu) najluđe noći nakon koje se, kao što rekoh, čvrsto zakleh sebi da se više nikada neću svojim rukama dovesti u takvo, za normalnog insana, ponižavajuće stanje.

Tako i bī. Elhamdulillahi. Tog ljeta, jedne uobičajne noći u gradu, k’o iz sna me trznu jacijski ezan, dok sam sa društvom prolazio blizu gradske džamije. Po prvi put otpočesmo temu o islamu. I onako, bez da nas je iko ”da’vetio”, moja dva bliska jarana i ja ”uvidjesmo” da nam nema kud nego polahko otpočeti sa namazom. Budući da smo prošli mekteb, posjedovali smo potrebno predznanje te smo kroz koji mjesec, svako ponaosob, uspostavili pet dnevnih namaza, uglavnom ih naklanjavajući nakon danonoćnog tumaranja sa rajom.Ali odlazak u džamiju ili na džumu nije dolazio u obzir jer bismo, po automatizmu, bivali proglašeni nepopularnim imenima.

Međutim, uskoro smo ipak krenuli na džumu, a nakon toga i na pokoji namaz u džematu, onako kad bi nam bivalo usputno. A kako je džamija mjesto susreta pozitivnih insana i događanja, tako smo i mi uskoro bili u prilici dobiti na čitanje prvu islamsku literaturu, osim Ilmihala koji smo za početak detaljno iščitali. I kako se znanje o vjeri širilo, odbojnost prema grijehu i otuđenost od stare raje se povećavala.

Budući da sam nastavio sve češće odlaziti u džemat, a što spomenuta dva prijatelja nažalost nisu, uskoro sam u džamiji izgradio prijateljstva sa drugim vršnjacima sa kojima se do tada nisam družio, iako smo bili školski prijatelji. Kako nas je Allah Svojom uputom sastavio u džamiji, postadosmo nerazdvojni ahbabi. Allah nam je stara društva zamijenio daleko boljim i iskrenijim.

Ni danas, jedanaest godina nakon tih prvih džamijskih ushićenja, nikako ne mogu da prežalim upozorenja pojedinih džematlija da se „pripazimo“ društva sa bradonjama! Ali, i sve da smo htjeli, poslušati ih nismo mogli – jer Allah je taj koji daje upućivače kome hoće, kada hoće i kakve hoće. Ubrzo smo, mi – grupa gimnazijalaca, odlikaša – otpočeli učenje sufare sa „prekretničarem“ naše budućnosti i odgoja u islamu – našim Bratom (u nastavku teksta Brat).

Kao da sam prvi put u životu upoznao istinskog halifu na zemlji koji je svoj cjelokupni život uskladio sa principima Kur’ana i sunneta. Nikad ne mogu zaboraviti miris ruke nakon svakog selama sa njim, niti prelijepi osjećaj koji me obuzimao dok smo slušali njegovo učenje Kur’ana nakon svakog časa sufare, a naročito slušajući suru El-Kehf, koju bi nam petkom po povratku sa sabaha učio najmilozvučnijim glasom. Iako sam kao dječak odlazio u mekteb i na teravije gdje sam slušao učenje naših imama, ipak je prefinjeno učenje Kur’ana našeg Brata u mom srcu u potpunosti zasjenilo dojučerašnja tumaranja u najrazličitijim muzičkim žanrovima.

Upravo tu nađoh onaj životni smisao i odgovore za kojima tragaše moja duša, moje srce, moj razum, što ih potom prijevod Kur’ana, islamska literatura i predavanja te druženja sa bogobojaznima sve više i više osvjetljavaše.

Po završetku gimnazije otišao sam na studije. Već nakon završetka druge godine – tada već dvadesetjednogodišnjak, čvrsto uvjeren u poruku našeg Poslanika da se Allah (između ostalih) obavezao pomoći mladića koji se oženi u želji da sačuva svoju čast, stupih u brak sa svojom sedamnaestogodišnjom izabranicom. Budući da zbog tradicionalne islamske nošnje i nije bilo najpametnije otpočeti život u mom povratničkom gradu te na neki način „prirediti neugodnosti“ svojim roditeljima, odlučili smo se na hidžru i podstanarski život u univerzitetskom gradu.

Allah nas ubrzo počasti i evladom. Kako me bilo stid očekivati roditeljsku pomoć, koji i onako nisu bili u mogućnosti značajnije nas pomoći, noću sam radio, a danju išao na fakultet te nastojao, koliko sam bio u mogućnosti, posjećivati korisna islamska druženja kako bih snažio svoju muslimansku ličnost. I tako, kao redovan student, a uz to (nadam se) dobar muž i brižan otac, u roku završih šestogodišnje dodiplomske i postdiplomske studije.

Danas (sretno) zaposlen, kormilarim četveročlanom porodicom koju, uz svesrdnu pomoć životne drúge, uskoro hafize, inšallah, nastojim(o) usmjeriti ka jačanju našeg muslimanskog identiteta odgajajući se u svjetlu Kur’ana i prakse našeg Miljenika, salavatullahi ve sellamuh alejhi.

Brat A. T.
______________________________________

ALLAH JE USLIŠAO MOJU DOVU

Sjedim u tišini sobe pokušavajući pretočiti bujicu nedovršenih misli u svoju priču o povratku na Siratul-mustekim… Nisam ni zamišljala da će biti ovako teško… prsti nad tastaturom lagano podrhtavaju kao da mi sve slike iz prošlosti oživljavaju pred očima… Sjećam se dobro, ja sa nekih sedam godina, mirna djevojčica kojoj je najdraže i najtoplije mjesto na svijetu bilo djedovo krilo. On me naučio svaku suru, pokazao kako da svojim dječijim ručicama uzmem svoj prvi abdest… Ah, nikad neću zaboraviti kako sam bila ponosna na sebe kada bi me postavljao da klanjam iza njega… Ono njegovo: “Aferim ‘ćeri”, značilo mi je više od svih diploma i priznanja koje sam poslije kroz školovanje dobila.

Dobri moj djed… Svaki dan bi mi prepričavao događaje iz života našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ja sam raširenih zjenica netremice zurila u njega i kao spužva upijala svaku riječ. Posebno bih se radovala Bajramima, jer bi me tad mama oblačila kao pravu malu mu’minku. Kako samo bila radosna što ću moći cijeli dan da se šećem u blagdanskim svilenim dimijama i neninom bijelom šamijom i da takva poljubim djedovu ruku. Allahovom voljom, usadio mi je ljubav prema islamu i u tim dječijim godinama bila sam posve ubijeđena da ću upisati medresu i ponosno nositi mahramu do kraja svog života… Ali,djed je ubrzo napustio svoju mezimicu. Došao njegov edžel! Dugo je trebalo da moje dječije srce prihvati da ga više nema. Osvrtala bih se stalno na mjesto pod starom jabukom pored kuće, gdje je prostirao svoju sedžadu…

Tako je vrijeme prolazilo, pubertetske boljke i bubice su me posve zaokupile, nisam više razmišljala o medresi niti pokrivanju… samo bih ponekad klanjala koji vakat i to je sve… Kroz srednju školu moje skretanje sa Pravog puta bilo je najizraženije. U domenu školovanja nikad nisam zastranjivala, uvijek najbolje ocjene, diplome… ali to nije hranilo moju dušu, bila sam prazna, izgubljena!

Potom sam pošla tražiti sebe u noćnim izlascima, uskoj odjeći, korziranju pred našim zabluđenim mladićima. Osjećala sam se kao komad mesa, poniženo i omalovaženo. Osjećala bih gađenje prema sebi, ali me prokleti šejtan uporno uvjeravao da uživam, da mi prija što sam predmet pažnje i komplimenata… ali, ono unutar sebe nisam mogla prevariti… Poslije svakog izlaska, došla bih kući sa nezaustavljivom željom da plačem, vrištim od neobjašnjivog očaja… To je bio moj unutrašnji alarm, kao da mi je Milostivi poručivao: “Znaš da to nije za tebe… okani se toga,vrati Mi se”!

Jedne večeri vratila sam se kući ranije nego inače, nisam više mogla da izdržim… Kao da je nastao neki vakum u mojoj glavi! Osjećaj koji se ne može objasniti, kao da želim iskočiti iz svoje kože. Krenula sam u kupatilo da se umijem, ne bih li malo došla sebi i tada me zaprepastio prizor. Vidjela sam svoj lik u ogledalu, a nisam se mogla poznati. Otkud takvo crnilo na mom licu?! Abdestila sam i počela klanjati, ali glavu ne smjedoh podići od stida pred Allahom, na sedždi se već počeh tresti, dok su me suze umivale. Sad znam šta je to bilo…

En-Nuru nije dopustio da tmina grijeha posve utrne svjetlo u mome srcu! Tako sam se, hvala Uzvišenom, vratila namazu, više nisam propuštala vakta, ali je odluka o pokrivanju sazrela tek u trećoj godini fakulteta. Ovaj protekli ramazan promijenio mi je život… danju bih postila, a noći provodila u nafilama, zikru i čitanju Kur’ana, razmišljanju… Sad kad gledam unatrag, čini mi se da sam upravo tih dan pronašla samu sebe, pronašla sam Svjetlo, ellhamdulilah. Konačno, saopštim svojim roditeljima da se želim pokritii i desi se ono čega sam se bojala: negodovanje, odvraćanje,vika…

Govorili su mi da mi je neko “isprao mozak”, da sam ekstremista, da pokrivena nikad neću naći posao, plašili me da više neću biti kao sve “normalne” cure, da me muški rod neće gledati kao prije. Nisam posustajala jer znala sam – to je moja kušnja! „Izdrži još malo“, ponavljala sam, „ta zaista sa tegobom je last“! Naredba Onog koji mi je život dao i koji će mi ga oduzeti bila mi je iznad svega… Patila sam što nisam imala podršku u svojim roditeljima, pa ni prijateljima, ali sam se uzdala u Najmilostivijeg, dovila da ih uputi i odobrovolji, a mene učvrsti u mome nijettu… Subhanallah, bilo mi je uslišano!

Jedno jutro majka me postavila ispred sebe i rekla: “Babo i ja cijelu noć nismo oka sklopili… strah nas je da će nas Allah kazniti što te odvraćamo… pa eto, kćeri, ako si srcem odlučila, mi te više nećemo sprečavati”… Allahu ekber! Nisam mogla vjerovati šta čujem! Samo noć prije imali samo žustru raspravu o tome i nije bilo govora da će se predomisliti ikad, a kamoli tako brzo… Ali, to je bio još jedan dokaz meni da kad El-Fettahu hoće nešto, samo kaže: „Budi“, i ono bude..

I tako, prije godinu i po, u ime Allaha Milostivog, Samilosnog, stavila sam hidžab. Tek kad sam se vratila na Pravi put, shvatila šta je smisao života na ovom svijetu, moja prsa su prostranija, nema mjesta tuzi ni malodušnosti. A i kako bi bilo kad je uz mene Onaj koji voli, Onaj koji prašta, Onaj koji daje opskrbu. Sretnije od mene nema, sad kad znam da ispravnom stazom hodim… ne dotiču me ni zlobni komentari na fakultetu, ni prijeki pogledi. Onaj osjećaj kad čista srca stanem pred Allaha da molitvu obavim, kad izađem na ulicu pokrivena onako kako je On zadovoljan, ne bih dala za sav dunjaluk. Hvala Allahu koji me je uputio, pomogao i učvrstio…

Dovim za svu našu braću i sestre koji prolaze kroz ista iskušenja da ne posustanu i da istraju… Napravimo Džennet u svojoj dušama, da bi nas Dobri, inšallah, u Džennetu sastavio…

Sestra A. J.
______________________________________

Na kraju se želimo zahvaliti svima koji su poslali svoje priče i istaći da nije bilo lahko odabrati tri pobjedničke priče, jer bilo je mnogo predivnih radova i mnoge priče izmamile su nam suze dok smo ih čitali – Allah vam svima podario dobro i na dunjaluku i na ahiretu, i višestruko vas nagradio za svako slovo koje ste napisali u svojim pričama.

Tražimo halala što sa ovolikim zakašnjenjem objavljujemo rezultate nagradnog natječaja!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: