Prvi namaz jednog konvertita

Namaz mi je izgledao tako komplikovano za naučiti, činilo mi se teže nego kvantna fizika. Kad idem dole, kad gore, šta učim kad stojim, a šta kad sjedim, šta je ruku, a šta sedžda. Dugo sam odlagala da to naučim jer sam mislila ne mogu ja to, ne znam, kako ću. I onda elhamdulilah jedan dan sama sebi kažem: “Zerina, nisi glupa, toliko ljudi od 7-77 godina klanjaju… I ti ćeš!” Na dva lista A4 formata sam napisala subhaneke i ettehijatu, to je ono što nisam znala. Zatim na yt našla kako se klanja podne namaz (to je bio moj prvi namaz) pustila tog čiku na video, stavila papire ispred sebe i polako…

Možda zapravo sigurno taj moj prvi namaz i nekoliko poslije njega nisu bili ni blizu ispravnog, ali sam to uradila tada najbolje što sam znala i inšallah bit će primljeni kod dragog Allaha. On je ipak Milostiv prema nama. Nikad neću zaboraviti ni mjesto na kom sam klanjala svoj prvi namaz, ni odjeću koju sam obukla. Ni osjećaj poslije namaza. Nalet ponosa, sreće, neke čudne smirenosti koju nikad prije osjetila nisam. Uvijek sam u prsima osjećala kao neku prazninu, još u osnovnoj školi. Godinama sam je pokušavala ispuniti serijama, filmovima, hobijima, sportom, izlascima… Ali nikad ništa nije bilo dovoljno.

Poslije tog namaza… ah Subhanallah, kako je sve došlo gdje treba. Prsa ispunjena, a opet lagana. Osjećala sam se kao vrabac.

Ako tvoj namaz još nije došao, ako ne znaš klanjati, pokušaj! Koristi sve videe, papire, piši gdje stigneš. Samo spusti svoje čelo pred Onog ko ti je dušu dao. Mnogo tog ne smijem garantirati, ali ovo smijem – poslije namaza inšallah vidjet ćeš, sve će boje biti ljepše, lakše ćeš disati. Pokušaj… Vidjet ćeš.