Tekstovi

Rušenje džamije u Lisičićima 1953. godine

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Rušenje džamije u Lisičićima 1953.godine i podsjećanje na Avdu Sarajlića, mujezina koji nije dao rušiti svoje džamije. A kad su je ipak srušili i potopili to područje, uprkos kaznama, ostao je u blizini svoje džamije, osnovao naselje i desetak godina kasnije pokrenuo uspješnu akciju izgradnje nove džamije, koju je održavao do smrti.
Rahmetli Avdu Sarajlića nisu uspjeli pomjeriti ni milimetra…

JEDAN SE POBUNIO

Jedini koji se usprotivio vlasti, a da za to znamo, bio je rahmetli dedo Avdo Sarajlić iz Lisičića. Priču o dedi ispričali su nam njegovi unuci Hajrudin i Hamdo.

Kada su predstavnici tadašnje vlasti 1953. godine došli da ruše njegovo selo, Avdo se nije pobunio zbog kuće i njive, nego zbog rušenja džamije u kojoj je bio mujezin i koju je održavao.

“Postoje arhivski snimci na kojima se vidi čovjek s brkovima kako skače na ćuskije i pajsere. Trči od jednog do drugog ćošeta džamije. To je naš dedo. A kad je vidio da im ništa ne može, on se fino popne na munaru i njima pameti dotekne”, priča Hamdo Borić, Avdin unuk.

“Govorio im je: ‘Đe ćeš rušiti džamiju, Božiju kuću?!’ I na snimku se vidi. Došli radnici, a on se ne boji, zamahuju na njih. Kad se popeo na munaru, nisu mogli nastaviti rušenje, a ne mogu mu prići. Nije ni njima odgovaralo da ruše munaru, jer, ako je sruše, ubit će čovjeka. Tako je minaret ostao. Milicija je dedu gađala kamenjem ne bi li sišao. On se nije dao. I onda su ga se okanili”, prepričava Hajrudin, Avdin unuk od njegovog najstarijeg sina….

U brdovitom području, s desne strane jezera, koje je nekad služilo kao ispaša za stoku, i na kojem su se nalazili vinogradi, Avdo Sarajlić imao je veliki komad zemlje. Prvobitno se sakrio ispod stožine, pa onda na svojoj zemlji od dasaka skovao sebi barakicu.

Neki su u druga naselja presadili korijene života. Zemljom koju su dobili kao zamjenu za svoju nisu bili zadovoljni, a u tuđini nisu bili prihvaćeni. Bili su pridošlice. “Vraćali se u zavičaj i nastanjivali se do linije do koje je dopiralo jezero kad nadođe. Ko je god bio pod stogom, po strančugama oko jezera, platio je 5.000 kazne”, priča jedan od mještana Lisičića.

I dedo je plaćao kazne, ali nije se dao. Nije htio da ide i okanili su ga se. Nakon toga je napravio kuću, a deset godina poslije potopa organizirao akciju pravljenja džamije. Oko džamije nastadoše današnji Lisičići.
“Da dede nije bilo, moguće da Lisičića danas ne bi ni bilo”, konstatira Hajrudin.

S onima koji su se oduprli i preživjeli egzodus, a neki se i vratili iz prinudnog iseljeništva, sagradio je novu džamiju. Može se reći da je rodonačelnik današnjih Lisičića. Svoj je život posvetio održavanju džamije i bio je njen mujezin sve dok nije preselio na ahiret….

Magazin Stav

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: