Prilozi posjetitelja

Sihrom su htjeli da mi unište život

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

S tugom, gledam u ove prazne listove, gledam i pitam se kako da odgovorim na ovu temu? Kako da odgovorim a da vam ne ostavim dušu cijelu? Kako da vam objasnim a da ne povrijedim samu sebe? Kakva tema! Kao da me neko nakon teškog i kontinuiranog bola upitao: “Da li te nešto boli?”, pa se ježim na samu pomisao pisanja ovog teksta.

Ova godina, za čovječanstvo i mnoge individue svakako je najgora i najteža u posljednjoj deceniji, no, za mene ovo je godina spasa. Ove 2020. godine Allah je rekao “ne” mom propadanju i odlučio da spasi moj potpuno izgubljeni život, a bila sam sigurna da je sve zauvijek uništeno. Znate, nekada je ova djevojka bila prelijepa i uspješna studentica najprestižnijeg fakulteta u Sarajevu. Nekada sam bila voljena i voljela sam količinom kojom neki ni Boga ne vole. Profesionalni fitness model i trener fitnessa, izvajanog ženskog tijela kakvo ne možete ni zamisliti. Iako ženstvenog izgleda, moje je tijelo imalo više snage nego mnogi muškarci. Doslovno sam trčala prema svakodnevnim obavezama toliko da ponekad roditelje ne bih vidjela danima, iako živimo u istoj kući. Moj život je bio ispunjen glamurom, velikim društvom, uspjesima na svim životnim poljima, novcem i ljubavlju za kakvu mislite da mogu izmisliti samo pisci u svojim romanima.

Međutim, prava istina kaže da je moj život bio ispunjen nečim što simbolično klasifikujem kao “zauvijek depresija”. Moja ljepota je bila nešto zbog čega su me ljudi zavidno gledali, moja intaligencija u obrazovanju nešto što su smatrali fenomenom, a moja ljubav nešto što su svi željeli da unište. A onda se desio taj kobni trenutak…

Zimski period 2018. godine, čini mi se mjesec oktobar. Tog najstrašnijeg jutra, umjesto uobičajenog valjanja po krevetu koje je ponekad trajalo i satima, otvorila sam oči uz vrisak. Toliko glasan da su roditelji odmah istrčali sa donjeg sprata kako bi vidjeli šta mi se dogodilo. Gledali su moju vrisku, panično plačući oko mene dok sam ja paralizovano ležala, potpuno bespomoćna. I danas mi djeluje kao da je baš na tom krevetu sahranjen moj stari život.
_________________________

Ukočenih svih malih i velikih zglobova, vrištala sam od količine bola koju je provodilo nešto što doktori zovu moderno, autoimuno i reumatoidno oboljenje. Eto, ta sposobna, jaka, brza i nezaustavljiva djevojka jednog je jutra iznenada osvanula kao teški invalid, bogalj. Iz bolničkog kreveta tiho sam posmatrala vrijeme kako uništava moj život, doktore koji dolaze sa vječnim dijagnozama, bolest za koju ne postoji nijedan lijek. Osluškivala sam uspomene na taj prethodni dan prije tog kobnog jutra u kojem sam normalno trčala na treningu, pa mi mislima odjekne zastrašujuća misao: “Eh da sam znala da više nikada neću potrčati, trčala bih dok mi daha ne nestane. Tolika jačina i snaga, a opet, Allah je dao jedan maleni viruščić ispod mikroskopa, jedva vidljiv, koji je uništio moje tijelo.

Vidjela sam roditelje koji borbeno stoje uz mene i plaču iznad moje glave tek kad sklopim oči, kako me svojim suzama ne bi dodatno sekirali. Obilazili su me i profesori uz savjet da zaledim tu zadnju godinu fakulteta, a i prijatelji koji su se brzo razilazili kao prašina na vjetru. A on, moja ljubav, moja duša, neko koga sam zvala svojim zaštitnikom, onaj kojeg sam voljela više od ikoga na dunjaluku, moj budući muž, moje ime i moja oduzeta sreća, on kao ona nesuđena ljubav, i povrh svih obećanja o velikim osjećajima i zauvijek ljubavi, ostavlja me kao da naša ljubav nije bila nešto što je izazivalo ljubomoru kod ljudi. I dok uplakan odlazi ostavljajući me u ovom trenutku stradanja kada mi je njegova ruka bila najpotrebnija, moja duša vrišti samo jednu misao: “Tako želim da umrem!”

No, bez obzira na aktualne misli o brutalnom samoubistvu, ja nisam neko ko odustaje. Borila sam se, lavovski. Nikada tu bolest nisam osjećala kao nešto što meni pripada, kao nešto namijenjeno od Boga. Nisam osjećala da je ta smrt ono meni suđeno. Mjeseci psihijatrijskih tretmana, sav uloženi trud mojih roditelja, nekolicina pravih prijatelja i šire porodice, sve su to volonterski radnici moje službe za preživljavanje. Ali, baš niko i ništa meni nije moglo pomoći. Ako bih čula da nešto liječi, taman u narodu to izgledalo i kao otrov, ja bih popila. Šta su mi god posavjetovali, ja sam učinila, kakve god lijekove da su mi receptom davali, ja bih ih kupovala, dok jednog dana od količine tih medicinskih droga nisam vidjela kako moja dugo njegovana kosa odlazi u odvod kanalizacije kao da je nikada nisam ni imala. A tu je i duša koju ostavljam na listovima svoje knjige kao prvog dijela istinite trilogije, i srce koje puca na dijelove od nostalgije njegovog toplog zagrljala i dobro znanog parfema koji je nanosio na vrat. Ja… umirem.
___________________

A onda, sveta noć. Sveti mjesec ramazan. Ramazan je uvijek bio jedini mjesec u kojem sam poštovala sve islamske obaveze. Klanjala sam i postila svaki dan, ali ništa nisam dovila. Bilo me je stid da dovim, jer sam mislila da od Gospodara mogu tražiti samo jednu stvar. Kako da Mu tražim samo jedno kad je meni potreban novi život? Meni je bilo potrebno sve. Pa sam samo tiho plakala. Svaki namaz, svaki dan je bio ispunjen jedino i samo suzama. Te svete 27. noći gdje svaki vjernik dovi ono što mu je srcu drago, ja sam se opet stidjela da kažem makar jednu dovu. Makar da kažem: “O Allahu, izliječi me”. No, čak i ova dova bila bi neiskrena, jer kao što rekoh, fizička bol nije ono najgore što je mene zadesilo. “Allahu moj, ja Te, Gospodaru, molim da poredaš moj život kako god si Ti to zamislio, jer ja… ja ne mogu više Allahu! To je uistinu bilo sve što sam izgovorila budući da sam nakon toga grcala u suzama do jutra.

Ne obraćajući pažnju na ovu dovu i Allaha, nakon ramazana nastavila sam preskakati namaze. Moje srce se ni ovog ramazana nije vezalo za Allaha. No, On je ipak mojoj dovi rekao “budi”. Samo tri mjeseca nakon ove dove, po savjetu jednog islamskog učenjaka, koji je još u mojim očima vidio tamu paralelnog svijeta, otišla sam da uradim hidžamu. Rekoše mi da me to neće izliječiti, ali će znatno umanjiti bolove u mom tijelu. To je bila posljednja stanica prije moje smrti, ono jedino što nisam probala u borbi sa ovom bolesti. Ne brinite! To je bio moj spas, moj posljednji tužan dan u životu. Hidžama je islamski obred izvlačenja prljave krvi na kojoj nijedno zlo ne može da šuti pa ni moje. Misli su mi bile zlobne, bjeloočnice crne, a od količine negativne energije osjećala sam se kao da letim. Faza transa, nesvjestice dok još stojim na nogama je mjesto na kojem mi je Uzvišeni Allah pokazao da moja bolest nije ništa drugo do bolest ljudskog srca.

Od tog trenutka, zlo se služilo igrom uma, strahom kao jedinim njegovim oružjem, pa sam imala osjećaj kao da se od količine tog nestvarnog straha može umrijeti. Nakon što je jedan od Iblisovih sluga izgovorio da me voli, svaki horor film je bio urnebesna komedija u odnosu na ono što sam proživljavala. Eh, kad bi sihirbazi znali kakve muke njihove sluge nanesu insanu, tako mi Allaha, nikad se niko ne bi usudio napraviti sihr! Plašili bi se makar onoga što se u modernom ateizmu zove “karma”. Uvijek su čekali noć i san koji sigurno dolazi, iskorištavajući to kao borbeni teren. Snovi u kojima sam budna i kontrolišem svoje misli, udarci koji mi na javi ostavljaju ožiljke, modrice i ogrebotine, sva ta stvarna silovanja i sve te muke su postali moj dunjalučki džehennem.

Nikada nisam pitala Allaha zašto baš ja, zašto me je ovako kaznio, jer nije, ovo iskušenje je spasilo moj život. Od jedne raspuštene, golišave i nepokorne djevojke, postala sam primjer prave muslimanke. Neki su učili vjeru od roditelja, efendija i raznih drugih učenjaka, no ja sam pohađala “Allahov fakultet vjere”. Budite sigurni da ne postoji teža obuka o tome šta je vjera i kako se gradi iman nego da vas Allah iskuša upravo vjerom! Svakog dana me usmjeravao da vapim za znanjem o vjeri jer samo sa adekvatnim znanjem sam mogla preživjeti ovaj rat. A ovo nije ništa drugo nego borba protiv samog sebe, odnosno vlastitih poriva! Zar postoji teži rat od ovoga? Znala sam da me Allah stvorio da po nečemu budem posebna, ali nisam ni sanjala da ću biti Njegov mudžahid, Njegov mazlum. Zbog nasilja i muke koju su mi nanijeli, sedžda nije bila obično mjesto za mene. Ja sedždu zovem Allahovim “zagrljajem”. Kad spustim glavu, imam osjećaj kao da sam se naslonila na Allaha, eto tako doživljavam Njegovu blizinu. Sva tuga ostaje tu u tom zagrljaju, od svakog straha zaštitu baš tu tražim, svaku utjehu sam baš tu našla. Svevišnjeg mi Allaha, svaka dova mi je bila ispunjena! Subhanallahi ve bi hamdihi!
_______________________

U borbi sa paralelnim svijetom i bolesnim srcima, baš niko osim Allaha nije mi mogao pomoći pa me tako naučio da se oslanjam samo na Njega. Moja majka je znala bdjeti nada mnom, ali nije mogla vidjeti ono što je njoj nevidljivo. Allah jeste! Čini mi se da se zbog nasilnika koji su mi nanijeli ovu muku i nebo treslo dok sam vikala glasno: “Allahu, dabogda Ti nikad ne utekli od ovog harama!” Oni su spavali dok sam ja noćima dovila protiv njih i to čekajući trećinu noći. Oni su spavali i nisu vidjeli muku koju su mi nanijeli, ali Allah nije spavao. On je sve ovo vidio. Moje srce je u tom trenutku bilo zarobljeno proklinjanjem i mržnjom prema njima, i samo čvrsta spoznaja da će El-Adlu vratiti svu ovu bol je razlog zašto im odavno nisam sama presudila. Srećom, zahvaljujući Uzvišenom Allahu, moje srce nije ostalo takvo.

Liječila sam se jako dugo, a svaki dan moje borbe kao Allahovog ratnika protiv onih koji bi da me ubiju oružjem za koje ih ne može osuditi nijedan ovozemaljski sud, dodatno je jačalo moj iman i proširivalo moje znanje o vjeri. Nakon nekoliko mjeseci, u mjesecu ramazanu oprostila sam njima da bi Allah oprostio meni. Oprostila uz direktne riječi zahvalnosti jer su mi poklonili kartu za Džennet. Jednog dana sam prestala čupati obrve, drugog dana sam naučila kur’anske harfove, sljedećeg dana sam rekla svom efendiji da bih rado učila cijeli Kur’an napamet i da mi treba njegova podrška. Mislili su da me ubiju, ali su mi zapravo učinili uslugu i to za oba svijeta! Kad sam stigla do ramazana, oprostila sam nepravdu nanesenu meni i mojoj porodici, oprostila sam im tu prljavu igru samo da bi me razdvojili od čovjeka kojeg sam mnogo voljela. Allah mi je podario moć da čak i u snu vježbam kiraet i klanjam, pa sam i snu pala na sedždu i zahvaljivala se Gospodaru što me spasio od takve ljubavi i takvog čovjeka.

U snu sam na jednom brdu vidjela polja i livade, rijeke, cvijeće i mirise, ljepotu kakva se ne može opisati nikakvim riječima. Osjetila sam snažni vjetar koji me grli i topli glas koji kaže: “Sve će biti uredu. Sva muka je zbog ovoga.” Vjerujem da sam vidjela Džennet pa ne žalim što i danas proživljavam ovo iskušenje. Kada me je Allah doveo do dobrovoljnog, tzv. Davudovog posta, podario mi je iman evlije pa u mom životu više nema ni tuge, ni straha. Meni je svejedno šta će biti jer će na kraju sve biti onako kako On želi, a to je moja jedina životna želja. Upravo zbog toga je moja godina prošla u miru i bez briga. Da nije bilo ovog iskušenja, nikada ne bih čula samog meleka kako mi u snu uči odabrane kur’anske ajete sa kojima je Allah spalio jednog po jednog šejtana. Bilo mi je mnogo teško prvih deset mjeseci, ali ovi listovi su prekratki da stane cijela ta priča.

Jedne večeri mi je bilo toliko teško i toliko muke sam proživjela na samoj rukji da sam pala na sedždu, kao mazlum i putnik molila Allaha da me odvede sa ovog svijeta kako više ne bih proživljavala ove muke. Toliko je boljelo! Tiho sam Ga molila u suzama da mi smiri nefs. U sobi bez ikakvih prozora i ventilacije, naišao je onaj isti vjetar kao iz mog sna. Ponovo me stiskao kao da me grli ljepotom od koje može da se crkne. Tada sam začula onaj isti glas: “Volim te. Bit će sve uredu.” Iako mi je iz grudi odnesena bol i tuga pa data ekstremna snaga, ja sam svejedno osjećala kao da ću da umrem od snage i jačine Allahove ljubavi. Hej! Kad bismo mi robovi znali koliko nas Milostivi voli, stidjeli bismo se svojih postupaka. Nije mi bilo žao ni sve ove muke jer sam zbog ovog iskušenja osjetila ovu nevjerovatnu i istinsku sreću.

________________

Svaki dan sam gledala Njegova čuda! Allah je kroz snove primaknuo i želju za hidžabom. Noćima i noćima sam sanjala kako se ispred ogledala pokrivam, pa mi je uljepšavao taj osjećaj toliko da bih ujutro bila tužna što moram otkrivena na posao. Allah mi je poklonio Svoju svjetlost, nur da stanuje u mojim očima tako da nijedno zlo ne može boraviti u mojoj blizini i tako da se nikada ne plašim nijednog zlog bića. Svjetlost iz mojih očiju njih boli kao svjetlica munje pa me zaobilaze u širokom luku. Allah me podučio zikru koji vodi do najvećih ljestvica Dženneta inšallah, naučio me kako da koristim svojoj školovani glas za učenje Kur’ana. Pokazao mi je kako da održavam rodbinske veze zbog čega je nafaka u mojoj kući naglo porasla. Allah mi je podario posao iz mojih snova kojem ne smeta moj hidžab.

Gospodar moj jedini me štiti i u snu i na javi, vodi me kroz život bez tuge. Već jako dugo ne koristim nikakve lijekove pa se malo-pomalo vraća moja ljepota, ali ovaj put istinska. Kosa mi je porasla za samo nekoliko mjeseci veća nego što je bila prije. Nemam ljubav, niko me ne voli i ja nikoga ne volim. Moje srce je još uvijek ranjeno u tom pogledu, no nema noći ni dana a da ne dovim za svog muža. Ja ga ne poznajem, ali već ga mnogo volim i jedva čekam da mi dođe. Ja znam i čvrsto vjerujem da će me Allah u budućnosti još mnogo iskušavati raznim iskušenjima jer tako izgleda kad te On voli, ali znam da će mi podariti jednog divnog insana kao dunjalučku nagradu za svu muku koju sam pretrpjela na Njegovom putu. Znam da će mi podariti muža koji će se brinuti o meni, nježno i odgovorno pazeći na činjenicu da za svaku nanesenu nepravdu trčim Allahu na sedždu da Mu se isplačem i kod Njega utjehu tražim. Tačno sam kao neko dijete. Ponekad se jako stidim činjenice da Allahu trčim za svaku sitnicu kao dijete svojoj majci. Ali ja sam takva. On me stvorio emotivnu i nježnu i samo On istinski razumije tu slabost. Samo je Njemu i pokazujem.

                                                              *         *         *

Nema tog čovjeka kojeg bih sada zvala svojim zaštitnikom i nema te ljubavi koja može biti veća od ljubavi prema Uzvišenom Allahu. Nema tog straha koji mene može pokolebati jer ja se samo Njega bojim. Nikakav šejtanov lik ne može poljuljati moj iman zbog činjenice da znam kako ih muče kur’anski ajeti. Nema tog Iblisa koji mene može odvratiti od pravog puta jer znam sve njegove fore i fazone. Tačno osjetim kad mi se primakne i na koji način pokušava da me omete u nečemu pa odmah zatražim zaštitu kod Gospodara. Nema te tuge koju moje srce ne bi izdržalo znajući da je ovaj svijet samo prolazni test. Nema te mode koja bi me natjerala da skinem svoj hidžab ili prekršim neko obećanje koje sam dala Allahu. Ako se i sa jednom lošom navikom borim i odreknem se te navike zarad Allahove ljubavi, ta navika je sigurno i precrtana.

Stojim još uvijek i čekam da me Allah oslobodi ovog zla. Još uvijek neprestano dovim za taj dan koji će biti moje oslobođenje, ali moj spas je nastupio onog trenutka kad mi je Svevišnji podario ovaj teški musibet. Hvala Uzvišenom Gospodaru, Koji je mene iskušao na ovakav način da od mene napravi ovakvog vjernika, i molim Uzvišenog Gospodara da moje braće i sestre nikada ne iskuša ni sa čim sličnim. Težak je to musibet, da vas i vaše voljene Allah sačuva od velikih i teških iskušenja. Amin!

Sestra N. S.

 

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: