Poučne priče i tekstovi

Vaše džamije su prazne

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Došao je jednom prilikom kod Poslanika alejhiselam, čovjek slijepac. Bio je bez vida očiju ali je gledao srcem. Naime, postoji sljepilo za koje ne postoji lijek niti liječnik, a to je sljepoća ljudskih srca – mrtvilo duše.

Kaže Uzvišeni Allah: „Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao onaj koji je slijep. A pouku samo razumom obdareni primaju.“ (sura Rad, 19)

Dakle, u navedenom ajetu je riječ o sljepoći srca. Pomenuti čovjek, koji je došao Poslaniku, alejhiselam, je bio bez očinjeg vida ali je njegovo srce bilo budno, živo, i ono je gledalo. On je jedan od svijetlih primjera čestitih ljudi kroz historiju islama. Pao je kao šehid u jednom od pohoda – bitaka, iako je po propisima ove uzvišene vjere mogao izostati iz bitke. Međutim, njega što se tiče, on je obradovan još za svoga života viješću da će šehadet postići, i uistinu je tako i bilo. Pao je kao borac na Allahovom putu. Ovaj čovjek je, dakle, otišao jednom prilikom kod Poslanika, alejhiselam, i rekao: „O Allahov poslaniče, ja sam slijep, a između moje kuće i džamije je jedna blatnjava dolina kojom vodene bujice poteku. Sam živim i nema me ko dopratiti do džamije. Pa bih upitao, da li za mene važi olakšica, tako da mogu ostati i klanjati namaze u svojoj kući?“ Poslanik, alejhiselam, je razumio njegovu poteškoću i „opravdanost“ njegovog zahtijeva pa mu je rekao kako ima olakšicu i kako ne mora dolaziti na namaze u džamiju. Čovjek je otišao, a Poslanik se na trenutak zamislio, izgledajući kao neko ko je nešto zaboravio pa se potom sjetio. Povikao je: Zovite mi onog čovjeka. Šta je se to dosjetio Poslanik alejhiselam? Šta ga je to zaokupiralo pa je ponovo pozvao na razgovor čovjeka sa kojim je razgovor maločas završio? To je obaveza klanjanja namaza u džematu! Rekao je slijepcu nakon što mu je ponovo došao: „Čuješ li ezan kada uči? Čujem, odgovori. Reče Poslanik: Onda se odazovi i namaz klanjaj u džamiji sa džematom“. (Muslim). U drugoj predaji koju bilježi imam Ibn Madže stoji da mu je Poslanik, alejhiselam, rekao: „Nemaš olakšice po tom pitanju“.

Dakle, ne mogu ti dopustiti da propuštaš namaz u džamiji iako si slijep i iako moraš preći čitavu dolinu i iako nemaš pratioca. Kako god, sve dok čuješ ezan i dok do tebe dopire zvuk tog Božanskog poziva, odazovi se. Nemaš olakšice.

Uistinu, ovo je dovoljna opomena onima koji izostavljaju namaz u džamiji. Onima koje njihovi imetci i porodice odvraćaju od sjećanja na Allaha. Neki su čak džamijske komšije ali ih ne posjećuju, čak ni jedanput u danu. A isti takvi se nadvikuju i hvale svojim islamom, čistom i ispravnom vjerom. Neki od tih su čak i oni koji pozivaju druge u vjeru ili stječu vjersko znanje.

Imam Ahmed i Ibn Madže su zabilježili hadis sa ispravnim lancem prenosilaca u kojem Poslanik alejhiselam, kaže: „Onaj ko čuje poziv na namaz pa ne ode u džamiju da ga obavi sa džematom, taj nema namaza osim ako ima valjano opravdanje, pa makar sam i klanjao taj namaz.“

Ovim hadisom, učenjaci dokazuju obaveznost klanjanja namaza u džematu i kažu da ta obaveznost ne prestaje osim sa valjanim šerijatskim opravdanjem kao što je teška bolest i sl.

Također, jednom prilikom je Poslanik klanjao jaciju-namaz sa svojim ashabima, i nakon što su se posafali, Poslanik je primjetio da je mali broj klanjača, pa je naljutivši se rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj je Ruci moja duša, htio sam narediti da se sakupi drva, zatim da naredim učenje ezana i klanjanje namaza a potom da naredim nekome da bude imam prisutnima, a da ja izostanem i odem do onih koji su izostali sa namaza i naredim da im se popale kuće .“ (Buharija i Muslim). Imam Ahmed ovaj hadis bilježi sa dodatkom: „Da u kućama nije žena i djece .“

Htio je dakle, Poslanik, alejhiselam, da popali kuće onih koji nisu došli u džamiju da klanjaju već su ostali da to obave u svojim kućama. To je uistinu veliko upozorenje onima koji zapostavljaju ovu veliku obavezu.

U nekim djelima koja bilježe detalje iz života nekih islamskih velikana stoji predaja o jednom dobrom čovjeku, te kako je jednom propustio namaz u džamiji, a to mu se nije desilo punih četrdeset godina. Kada mu se to desilo, mnogo se je kajao, bio potišten i tužan. Potom je taj namaz klanjao sam, ali ga je obavio dvadeset i sedam puta, jer, je znao za hadis u kojem stoji da je nagrada za namaz u džematu za dvadeset sedam puta veća od namaza koji se obavi zasebno. (Buharija i Muslim).

Zato je klanjao dvadeset sedam puta nadajući se da će dostići nagradu koja slijedi za namaz u džematu. Međutim, kada je zaspao, usnio je i vidio ljude kako u bijeloj odjeći jašu na konjima, ali je vidio i sebe, kako žuri za njima da ih sustigne. Koliko god se trudio da ih sustigne, to mu nije polazilo za rukom. Udarao je svoju jahalicu ali ih nije sustizao. Potom su se oni ispred njega okrenuli i rekli mu: “Ne pokušavaj, nećeš nas stići. To je zbog toga što smo mi klanjali u džematu a ti zasebno, mimo džemata.”

Zato je Poslanik, alejhiselam, podsticao i tražio od muslimana da klanjaju namaz u džematu, pa su tako časni ashabi bili na uvjerenju da je munafik – licemjer onaj koji neopravdano izostavlja namaz u džematu.

Jednom velikom tabi’inu, Sei’du ibn Musejjebu, kada je nastupila smrt, oko njega su se okupili sinovi, uplakani i žalosni, pa im je rekao: “Ne plačite, jer tako mi Allaha, nije mujezin proučio ezan četrdeset godina a da ja već nisam bio u džamiji.” Četrdeset godina bi mujezin učio ezan, a čestiti Sei’d bi već bio u džamiji, čekajući namaz sa muslimanima.

Imam A’meš je rekao: „Tako mi Allaha, pedeset godina nisam propustio početni tekbir nekog namaza, i to u džematu.“

Evo, znajući za primjere ovih ljudi, kako neki mogu uzimati pravo koje namaz ima kod njega. Sakate ga. Vidimo naselja prepuna mislimana a i pored toga u džamijama ne vidimo više od jednog ili dva saffa klanjača. Gdje su sinovi i kćeri iz muslimanskih kuća? Gdje su mladići koje vidimo da su ispunili ulice? Gdje je mladost koju viđamo po kafanama, klubovima…?

Imam Tirmizi bilježi hadis u kojem Poslanik alejhiselam, kaže: „Kada vidite čovjeka da redovno posjećuje džamiju, posvjedočite mu vjeru.“ Šta to znači vjera na koju se ljudi pozivaju a nema ih na namazu u džematu? Šta je to vjera za njih? Ibn Mes’ud kaže: „ Smatrali bismo očitim munafikom onoga ko neopravdano izostavlja namaz u džematu.“ Kakva je to vjera kod onih koji ne prelaze džamijski prag? Kakav je to islam, čuju njegov poziv a ne odazovu mu se? Neki komentatori Kur’ana kažu da se riječi Allaha, dž.š., : „Oni se uistinu kada im se kaže nema Boga osim Allaha, ohole“ odnose na one koji se ohole o poziv mujezina na namaz, na one koji čuju ezan a ne odu da ga obave u džamiji u džematu.

Gdje je omladina? Gdje su pioniri ummeta? Džamije su prazne, žale se Allahu, dž.š.

Lijepo reče pjesnik u stihu:
U svakom naselju, ezani se čuju, ali gdje je glas Bilalov.
Sa svakog mjesta, munare vaših džamija se vide
Ali su džamije vaše od onih pobožnih prazne.

Autor: Aid el-Qarni

Prijevod s arapskog: hafiz Alija-ef. Rahman

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: