Vidio sam smrt

Nakon namaza, nisam znao šta činiti. Predao sam se potpuno uvjeren da je to smrt. Zaspao sam okrenuvši se prema kibli. Osjećao sam kako mi duša polahko, od peta, napušta tijelo. Počela je izlaziti i iz ruku dok nije došla do ključne kosti. Otkucaji srca su se zaustavili, dah je zastao… U tom trenutku su ušli majka i braća. Snažno su me drmali i zvali, ali uzalud…

Ima trenutaka kroz koje čovjek prolazi, a koji na njega, u pozitivnom smislu, ostavljaju tragove i čine da se vrati Allahu, osjeti Njegovu veličinu, milost i velike blagodati koje daruje Svojim robovima. Želim vam ispričati jedan slučaj kako bi spoznali blagodati koje vam je Allah podario. Jednog jutarnjeg dana sam provodio vrijeme vježbajući s jednom velikom farmaceutskom kompanijom. Bilo mi je to prvi dan na vježbanjima. Polovicom dana, počeo sam osjećati umor i tegobu, ali sam ih podnosio. Mislio sam da je u pitanju obična tegoba. Međutim, tokom puta tegoba se povećala. Imao sam toliko jaku groznicu da se nisam mogao kretati. Pozvao sam brata da me odveze kući. Uprkos tome što se sve događalo u blizini, brat je zakasnio. Ne znam da li je stvarno zakasnio ili mi se pričinjavalo, ali sam osjećao da ne mogu stajati i čekati ga.

Velikom teškoćom sam zaustavio taksi. Kada sam ušao, nisam progovorio ni riječi, kuci sam otišao u sobu i strovalio se na kauč. Imao sam čudan osjećaj – predosjećaj smrti! Počeo sam osjećati da duša polako napušta tijelo, nisam osjećao ni ruke ni noge… Imao sam čudan osjećaj. Počeo sam povraćati sve što pojedem. S teškom mukom sam uzeo abdest i klanjao dva rekata namaza. Eh, kako nam je smrt blizu! Može doći u svakom trenutku… Da li će ti doći dok si u pokornosti ili, sačuvaj Bože, u trenutcima dok činiš grijeh!?

Nakon namaza, nisam znao šta činiti. Predao sam se potpuno uvjeren da je to smrt. Zaspao sam okrenuvši se prema kibli. Osjećao sam kako mi duša polahko, od peta, napušta tijelo. Počela je izlaziti i iz ruku dok nije došla do ključne kosti. Otkucaji srca su se zaustavili, dah je zastao… U tom trenutku su ušli majka i braća. Snažno su me drmali i zvali, ali uzalud. Nije imao ko odgovoriti. Majka je povikala da dovedu ljekara. U sebi sam govorio: “Šta će ljekar uraditi? Brate, nemoj ići, nema nikakve koristi od toga.“ U sjećanju mi se premotavala kaseta života. Koliko sam puta bio pokoran, a koliko puta u grijehu? Šta sam uradio sa ovim svijetom? Da li mi je dunjaluk bio cilj ili sredstvo? Gdje su prijatelji? Šta je sa planom o budućnosti? Šta je…šta je…šta je…

Došao je ljekar. Nakon analize i pregleda, rekao je: “Ne brinite“. Osjećao sam da sam stavarno preselio na Drugi svijet i da od ovog čovjeka nema nikakve koristi. Ljekar je upotrijebio alkohol kako bi me probudio iz kome. Ustao sam, i iznova pao u nesvijest. To se ponavljalo nekoliko puta. Na kraju mi je dao injekciju od koje sam se probudio, ali u polusvijesnom stanju. Imao sam osjećaj da je u pitanju samo vrijeme, da je smrt neizbježna. Ne sjećam se šta se nakon toga dogodilo. Spavao sam petnaestak sati. Nakon toga sam se probudio ne baš u najboljem stanju.

Počelo je liječenje i navikavanje na ovaj svijet. Uvijek sam se podsjećao ovog trenutka kako bih bio svjestan koliko je moj Gospodar Milostiv i koliko je smrt blizu. Poštujući sva ljekarska uputstva, ipak smatram da je ovo upozorenje Uzvišenog Allaha kako bih se udaljio od grijeha. Na kraju, želim da razmislite o ovoj priči i shvatite njenu suštinu. Sve će propasti osim dobrih djela.

Odlomak iz knjige “Otvorili su dušu i srce”