Novotarije i sujevjerje

Vjerovanje u dvanaest bezgriješnih imama

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

PITANJE: Selam alejkum! Živim u jednom malom mjestu u Švedskoj. Prije skoro godinu dana počeo sam čitati malo više o islamu, a unazad nekoliko mjeseci počeo sam klanjati (naučio sam iz Ilmihala). Jedan moj poznanik dobio je prijevod Kur’ana na naš jezik od nekih Arapa ili Iranaca, a na poleđini tog Kur’ana napisana je adresa neke islamske organizacije iz Velike Britanije gdje stoji da se kod njih može naručiti još islamskih knjiga na bosanskom jeziku, pa je ovaj prijatelj naručio neke knjige. Ja sam od njega posudio jednu od tih knjiga i u njoj sam naišao na nešto što me je jako iznenadilo. Naime, u njoj se navodi da pored, već meni poznatih, šest imanskih šarta, postoji i sedmi, a to je da se vjeruje u postojanje dvanaest bezgrješnih imama i da se zadnji imam vjekovima nalazi sakriven u nekoj pećini i da će se ponovo nekada pojaviti!? Malo je reći da sam ostao zaprepašten kada sam ovo pročitao, jer nigdje ranije nisam naišao na nešto slično (ni u Ilmihalu ni u drugim knjigama koje imam). U ovom mjestu nema mnogo Bošnjaka koji prakticiraju vjeru, te nemam koga da pitam u vezi ovoga, pa vas molim da mi odgovorite o čemu se ovdje radi jer sam potpuno zbunjen?…

ODGOVOR: Uvaženi brate, to što si pročitao o vjerovanju u dvanaest imama jeste vjerovanje šiija-rafidija koji žive u Iranu i u još nekoliko okolnih zemalja, i to vjerovanje nema utemeljenja u akidi pripadnika ehli-sunneta (90 % muslimana danas pripada ehli sunnetu -sunije- a također i mi, bosanskohercegovački muslimani pripadamo ovoj skupini). Ono što si u Ilmihalu pročitao o pitanju vjerovanja, ispravno je i toga se drži, a savjetujemo ti da ne čitaš knjige koje izdaje ta organizacija iz Velike Britanije, jer te ta literatura može odvesti samo u zabludu. Upravo ovih dana objavljujemo tekstove o vjerovanju šiija-rafidija, pa ti preporučujemo da pročitaš več objavljeni tekst “ Nastanak šiija-rafidija” i dva teksta koji sljede dolje:
____________________________________________

Faze razvoja šijsko-rafidijskoke sekte

Šijsko-rafidijska ideologija prošla je brojne faze dok nije postala sekta koja se imenom i specifičnim uvjerenjima razlikuje od drugih, ali njihov razvoj možemo zažeti u četiri ključne faze:

Prva faza: Pojava Ibn Sebe’a

Ovu fazu označava pojava Abdullaha b. Sebe’a sa uvjerenjima koja je propagirao, a na kojima je kasnije nikla rafidijska akida, kao što je propagiranje vjerovanja u er-redž’a, vasijje, napadanje na prvu trojicu halifa. U širenju ovih pokvarenih zabluda među muslimanima Ibn Sebe’u su pomogle dvije stvari:

A. Pogodna sredina

On je nakon učestalog putovanja između Egipta i Iraka, u tim dvijema zemljama počeo svoju misiju.(1) To je zato što su te zemlje osvojene u vrijeme Omera, radijallahu anhu, i udaljene od Hidžaza, centra islamskog znanja u kojem je živjela većina ashaba, radijallahu anhum. Znači tamošnji stanovnici bili su novi u islamu i daleko od mogućnosti pomnog sticanja znanja o vjeri i od postojane vjerničke sredine u kojoj bi stekli ispravno shvatanje i podrobno znanje.

B. Biranje pred kim će propagirati svoja vjerovanja

Bez obzira što je Ibn Sebe’ za širenje svoje zablude odabrao područja sa spomenutim karakteristikama, djelovao je tajno kako bi pospješio uspjeh svoje spletke. Nije se obraćao svakome nego je birao one za koje je bio uvjeren da će prihvatiti, a to su uglavnom neznalice ili ljudi sa zlim namjerama koji su primili islam noseći mržnju prema muslimanima čije su vojske srušile prijestolja njihovih kraljeva. Taberi kaže: „Razišli su se po Zemlji propagirajući svoje stavove, skrivajući svoje prave namjere.“ (2)

Druga faza: Javno očitovanje zabludjelih vjerovanja

To je počelo nakon ubistva Osmana, radijallahu anhu. Ashabi su bili zaokupljeni gašenjem plamena smutnje koja je nastala ubistvom halife, što su sebeije iskoristile za intenzivnije agitiranje za svoja uvjerenja, ali su ova vjerovanja, ipak, ostala ograničena na krug Ibn Sebe’ovih sljedbenika, te njihova riječ nije imala utjecaja na bilo koga osim na njegove pristalice. U predaji koju bilježi Taberi stoji da je Ibn Sebe’ svojim sljedbenicima kazao: „Vaš uspjeh je u miješanju s ljudima, pa se pretvarajte pred njima.“(3) A ovako govori onaj ko nije dovoljno snažan i utjecajan. Ali bez obzira na to, ne može se poreći uloga ovih sebeija i ubica Osmana, radijallahu anhu, u potpaljivanju smutnje i izazivanju sukoba između ashaba u Bitki kod deve, što kategorički tvrde kompetentni učenjaci, dobri poznavaoci dešavanja vezanih za tu smutnju. Ibn Hazm je rekao: „Dokaz tome je da su se dvije skupine sastale (4) i nisu se sukobili. Navečer su Osmanove ubice, shvativši da će dogovor dvije skupine biti na njihovu štetu, skovale plan te su ujutro sabljama napale tabor Talhe i Zubejra, a ovi su se branili.“ (5)

Treća faza: Jačanje i formiranje jedinstvenog vođstva

To se desilo nakon ubistva Husejna, radijallahu anhu, s ciljem osvete za njegovo ubijanje i kažnjavanja njegovih neprijatelja. Govoreći o događajima 64. H.g. imam Taberi kaže: „U ovoj godini su se podigle šije u Kufi i 65. H.g. se okupili u mjestu en-Nehila, da bi napali Šam iz osvete za ubistvo Husejna, radijallahu anhu, i o tome su počeli pismeno korespondirati.“ (6)

O tome kako su počeli ovo okupljanje Taberi navodi predaju u kojoj Abdullah b. Auf b. El-Ahmer el-Ezdi kaže: „Nakon što je ubijen Husejn b. Ali, radijallahu anhuma, i Ibn Zijad se vratio u svoj vojni logor u En-Nehili i potom ušao u Kufu, šije su počele žaliti i kajati se smatrajući da su napravili veliku grešku što se nisu odazvali Husejnu b. Aliju i pomogli ga pa je ubijen u njihovoj blizini a da mu oni nisu pružili pomoć. Smatrali su da tu sramotu mogu sprati sa sebe samo ako ubiju one koji su ga ubili ili poginu na tom osvetničkom putu. Zato su otišli peterici šijskih glavešina u Kufi, a to su: Sulejman b. Surd el-Huza’i, za kojeg se smatra da je vidio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem; el-Musejjeb b. Nedžijje el-Fezari, koji je bio bliski i odabrani pristalica Alije, radijallahu anhu; Abdullah b. Sa’d b. Nufejl el-Ezdi; Rufa’a b. Šeddad el-Bedželi. Poslije toga ova peterica, koji su bili među odabranim Alijinim pristalicama, su se sastali u kući Sulejmana b. Surda, sa drugim šijama među kojima skupina viđenijih šija.“ (7)

U tome je u Kufu došao el-Muhtar b. Ebi Ubejd es-Sekafi i zatekao šije okupljene oko Sulejmana b. Surda, kojeg pretjerano veličaju, kako se pripremaju za rat. Čim se Muhtar udomaćio u Kufi počeo je pozivati u slijeđenje ‘mehdija’ Muhammeda sina Alije b. Ebi Taliba, poznatog kao Muhammed ibnul-Hanefijje. Pošto ga je proglasio mehdijem mnogo šija je napustilo Sulejmana b. Sudra i odazvalo se Muhtaru, čime su se podijelili na dvije grupe. Većina su bili uz Sulejmana i za rat u znak osvete za smrt Husejna, radijallahu anhu, a druga skupina je bila uz Muhtara i zagovarala izlazak u misiju pozivanja ljudi u slijeđenje ‘imama’ Muhammeda ibnul-Hanefijje koji nije imao nikakve veze s tim nego su lagali na njega kako bi, pozivajući se na njega, ostvarili svoje pogane ciljeve. (8)

Pristalice Sulejmana b. Surda uputile u Šam i kod izvora zvanog Ajnul-Verde žestoko sukobili sa vojskom Šama, a bitka je trajala tri dana. Prekidali su samo u vrijeme namaza…(9) Borba je završena pogibijom Sulejmana b. Surda, rahimehullah, i mnogih njegovih pristalica, a ostali su se poraženi vratili u Kufu(10)

Kada su se poraženi vratili i ispričali Muhtaru b. Ebi Ubejdu es-Sekafiju šta se desilo, on je donio rahmet na Sujemana b. Surda i one koji su poginuli s njim, a potom je kazao: „Ja sam pouzdani vođa, borac protiv silnika i pokvarenjaka, inša-Allah. Zato se opremajte, pripremajte se i očekujte radosne vijesti!“ (11) Nakon ovoga Muhatar je svojim zapovjednicima dodijelio bajrake i zastave, i odaslao ih širom Iraka i Horasana, nakon čega je počeo pratiti ubice Husejna, radijallahu anhu, bilo da su ugledni ili neugledni, i ubijati ih.“ (12)

Četvrta faza: Podjela šija na šije-rafidije i šije-zejdije

To se desilo 121. H.g. kada je Zejd b. Ali b. Husejn b. Ali poveo ustanak protiv Hišam b. Abdulmelika. (13) Neke šije koje su bile u njegovoj vojsci počeli su omalovažavati Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, te im je on to zabranio, a oni su ga onda napustili. Nakon toga ovi koji su ga napustili nazvani su rafidijama, a ovi koji su ostali s njim, zejdijama. (14)

Ibn Tejmijje je rekao: „Termin rafida (i rafidija) u islamu je prvi put upotrijebljen kada je početkom drugog vijeka Zejd b. Ali podigao ustanak i kada je upitan o Ebu Bekru i Omeru, radijallahu anhuma, izrazio je svoju privrženost njima dvojici usljed čega ga je jedna grupa napustila te su nazvani rafida.“ (15) Ibn Tejmijje je, također, rekao: „Od vremena Zejdovog ustanka šije su podijeljene na rafidije i zejdije, jer ga je tada odbila jedna grupa nakon što je upitan o Ebu Bekru i Omeru, radijallahu anhuma, donio rahmet na njih dvojicu. On im je rekao: „Odbili ste me.“ I zato što su ga odbili nazvani su rafidijama (tj. Onima koji su odbili), a oni koji su ostali uz njega nazvani su zejdijama jer su ga podržali.“ (16)

Učenjaci koji su pisali o sektama navode da su se šije podijelile u brojne podsekte, od kojih su: sebeije, gurabije, bejatije, mugirije, hašimije, hattabije, alba’ije, kejsanije, zejdije-džarudije, sulejmanije, salihije, betrije. Neke od njih su u svojim vjerovanjima zastranile veoma mnogo, druge manje, a većina ih je izumrla. Najznačajnije danas postojeće skupine šija su šije-isnaašerije, nusajrije (ili alevije kako se sami vole nazivati), ismailije, druzi, te zejdije kojih ima u Jemenu, a među njima postoje određene frakcije tako da nisu jedinstvena sekta iako te frakcijeske razlike nisu značajne.

Najveći broj današnjih šija-rafidija su šije-isnaašerije (tj. dvanaestoimamije) pa kada se danas kaže šija ili rafidija prevashodno se misli na njih. Država Iran je utemljena na ideologiji upravo ove skupine. Oni sebe vole nazivati šijama džaferijskog mezheba, ili šijama džaferijama.
___________________________________________________________

Značaj dogme imameta kod šija-rafidija

Šije-dvanaestoimamije smatraju imamet jednim od najvžanijih temelja islama i imana. Bez vjerovanja u imamet iman nije potpun a djela nisu primljena. Oni za svoje imame vjeruju da ih je Allah, dželle šanuhu, odabrao na taj stepen koji ima iznimne vrijednosti, i da ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najavio ummetu, da su bezhriječni i moćni da čine čudesa, daju opskbu itd. Koliko im je vjerovanje u imamet važno vidimo iz sljedećih izjava njihovih autoriteta te predaja koje su izmislili i pripisali ih ili Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili nekome od svojih navodnih imama:

Imamet je Allahov dar poput vjerovjesništva i On ga daje kome hoće

El-Medžlisi, jedan od njihovih najvećih vjerskih autoriteta, u svom djelu el-Ahbar navodi da je Alija, radijallahu anhu, posljednji vesijj (17), a u djelu el-Kafi stoje sljedeća poglavlja: poglavlje da je imamet Allahov ugovor koji prelazi sa jednog na drugog (18); poglavlje o tekstu kojim su Allah i Njegov Poslanik imenovali imame jednog po jednog (19). Naveo nekoliko predaja na temu poglavlja koje oni smatraju dokazima neupitne validnosti. Zato je njihov autoritet šejh Mikdad el-Hulli, koji je umro 821. H.g., rekao da imam kod njih može biti samo čovjek kojem je taj ugovor dat od strane Allaha i Poslanika, a ne neko oko koga se dogovore ljudi. (20)

Muhammed ibn Husejn Alu Kašifil-Gita’, jedan od savremenih autoriteta dvanaestoimamija, tvrdi da je imamet položaj dat od Boga poput vjerovjesništva, i kao što Allah, dželle šanuhu, odabire koga hoće od Svojih robova za vjerovjesnika i pomaže ga davanjem mudžize, koja je poput teksta od Allaha, isto tako Allah odabire koga hoće za imamet i naređuje Svome vjerovjesniku da ga potvrdi tekstom i postavi ga za imama ljudima nakon sebe. (21)

Imamet ne samo da je temelj islama nego je najvažniji njegov temelj

El-Kulejni bilježi da je Ebu Džafer rekao: „Islam je izgrađen na pet stvari: namazu, zekatu, postu, hadžu i vilajetu. A ničemu nije pozivano kao vilajetu, ali ljudi se drže prvo četvero, a ostavili su ovo. – tj. vilajet.“ (22) Ovdje vidiš kako su iz ruknova islama izbacili kelimei-šehadet ubacivši umjesto njega vilajet koji su predstavili kao najvažniji temelj, što je očito iz riječi: „A ničemu nije pozivano kao vilajetu.“

Vjerovanje u imamet bolje je od tjelesnih ibadeta

Medžlisi je rekao: „Nema sumnje da vilajet i vjerovanje u imamet imama i pokornost njima spadaju u opće temelje vjere, i vrijedniji su od svih tjelesnih djela jer su ovi temelji ključ tjelesnih djela.“ (23)
A u jednoj predaji tvrde: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio posvećeniji pozivanju u vilajet Alije i imama, nego podučavanju faraida. (24)“ (25)

Vjerovanje u imamet nije ispravno po slijeđenju predaka nego samo ako je utemeljeno na jasnom poznavanju te dogme

El-Muzaffer, jedan od njihovih savremenih autoriteta, kaže: „Vjerujemo da je imamet jedan od temelja vjere, i da iman nije ispravan ako se ne vjeruje u njega (imamet), i vjerovanje u njega nije ispravno na osnovu slijeđenja predaka, porodice, odgajatelja, ma koliko bili poštovani, nego je dužnost vjerovati u imamet sa znanjem kao što je slučaj sa vjerovanjem u tevhid i nubuvvet.“ (26)

Vjerovanje u imamet za njih je pitanje po kojem se prepoznaje vjernik od nevjernika

Imamet je kod šija-davanaestoimamija osnova i temelj vjere, i zato svakoga ko porekne makar jednog od njihovih dvanaest imama smatraju nevjernikom koji će vječno ostati u Vatri, te proklinju i sve skupine muslimana koji nisu dvanaestoimamci smatraju otpadnicima. Neki veliki rafidijski autoriteti, i davnašnji i savremeni, jasno to govore.

U svom djelu El-Hadaikun-Nadira fi Ahkamil-Itretit-Tahira, Jusuf el-Bahrani je rekao: „Kakva je razlika između kufra u Allaha, subhanehu ve te’ala, kufra u Njegovog Poslanika, i kufra u nekog od imama, alejhimus-selam, kad je potvrđeno da je imamet jedan od temelja vjere?“ (27) A njihov veliki šejh el-Mufid prenosi da su njihovi učenjaci jednoglasni u tekfirenju islamskog ummeta, pa kaže: „Imamije se slažu u stavu da je onaj ko poriče makar jednog od imama i negira da ja Allah obavezao ljude da ga slijede, zabludjeli nevjernik koji je zaslužio vječni boravak u Vatri.“ (28)

Njihov uvaženi šejh Ni’metallah el-Džezairi je čak objavio da se šije otcjepljuju od ostalih muslimana zbog imameta: „I mi se s njima nismo usaglasili oko istog Gospodara niti istog Vjerovjesnika niti istog imama. Jer, oni kažu da je njihov Gospodar Onaj Čiji Vjerovjesnik je bio onaj čiji halifa je bio Ebu Bekr, a mi niti priznajemo toga Gospodara niti toga Vjerovjesnika, naprotiv, kažemo da Gospodar Čijem Vjerovjesniku je halifa bio Ebu Bekr nije naš Gospodar niti je taj Vjerovjesnik naš vjerovjesnik.“(29)

Poricati nekog od imama veće je nevjerstvo od poricanja negog od vjerovjesnika

Ibnul-Mutahhir el-Hulli je rekao: „Imamet je opća Allahova dobrota, a nubuvvet je specifična (ograničena) dobrota, jer je moguće da u nekom vremenu ne bude živog vjerovjesnika što nije slučaj sa imamom. Stoga je negiranje opće dobrote gore zlo od negiranja specifične.“ (30)

Na ovaj način el-Hulli je onoga ko ne vjeruje u njihove imame proglasio većim nevjernikom od onoga koji ne vjeruje u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. A to je zaključio na osnovu toga što imam postoji uvijek, u svakom vremenu, jer oni vjeruju da njihov dvanaesti imam kojeg negiraju neke šijske sekte, a upućeni genealozi i historičari se slažu da se taj čovjek nije ni rodio, postoji i da je skriven u pećini i tu dogmu nazivaju el-Gajbe – odsutnost ili skrivenost imama. I uprkos navedenom, ovaj šijski šejh njegovo negiranje smatra najvećim kufrom. (31)

Kod šija je imamet poput nubuvveta ili vrijedniji

Imamet je kod njih poput vjerovjesništva: kao što Allah odabire koga hoće za vjerovjesništvo tako odabire koga hoće za imamet i o tome objavi tekst kojim se ljudima obznani i iznese dokaz, pomaže ga čudesima kao što pomaže vjerovjesnike, objavljuje mu i nadahnjuje ga, a ono što zastupaju, imami govore po Allahovoj naredbi ili Objavi.

Zato je El-Medžlisi kazao: „Određivanje razlika između vjerovjesnika i imama vrlo je problematično.“ (32) Da bi potom zaključio: „Nije nam poznat drugi razlog što nisu nazvani vjerovjesnicima osim iz obzira prema Pečatu vjerovjesnika, a inače, našem umu je nepojmljivo da postoji razlika između vjerovjesništva i imameta.“ (33) To znači da je imamet vjerovjesništvo, a imam je vjerovjesnik, samo je izmijenjena terminologija.

Prvi koji je o imametu govorio na način kakav je prisutan u vjerovanju današnjih šija-rafidija je Ibn Sebe’ koji je širio stav da je imamet određen vesijetom (oporukom) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i da pravo imameta pripada samo vesiju (onome kojem ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučno ostavio), a ako ga preuzme neko drugi toga se treba odricati i tekfiriti ga. A to se navodi u relevantnim šijskim izvorima. (34) On je pripadao židovovskoj skupini prema čijim vjerovanjima je Juše’a b. Nun bio Musaov vesijj pa kada je primi islam počeo je propagirati to isto za Aliju b. Ebi Taliba. (35)

Nastaviće se, inšallah

Priredio: Abdullah Nasup
________________________________________________

1. Tarihut-Taberi, 5/347.
2. Ibid, 5/348.
3. Ibid, 5/526.
4. Misli na skupinu okupljeno uko Alije i skupinu okupljenu oko Aiše, Zubejra i Talhe.
5. El-Fisal fil-Mileli vel-Ehva’i vel-Milel, 4/239.
6. Tarihut-Taberi, 6/487-501.
7. Ibid, 6/487-501.
8. El-Bidaje ven-Nihaje, 8/254.
9. Ibid, 8/257.
10. Ibid, 8/256-257.
11. Ibid, 8/258.
12. El-Bidaje ven-Nihaje, 8/271.
13. Tarihut-Taberi, 7/160. El-Intisaru lis-Sahbi vel-Al, str. 47.
14. El-Intisar lis-Sahbi vel-Al, str. 47.
15. Medžmu’ul-Fetava, 13/36.
16. Minhadžus-Sunne, 1/35.
_____________________________

17. Biharul-Envar, 39/342.
18. Usulul-Kafi, 1/227.
19. Ibid, 1/286.
20. En-Nafi’u jevmel-Hašr, str. 47.
21. Asluš-Ši’ati ve usuluha, str. 58.
22. Usulul-Kafi, broj 3, 2/18.
23. Mir’atul-Ukul, 7/102.
24. Faraid – nasljedno pravo.
25. Biharul-Envar, 23/69.
26. Akaidul-Imamijje, str. 102.
27. El-Hadaikun-Nadira, 18/153.
28. El-Mufid, el-Mesail, ovu izjavu od Mufida prenosi el-Medžlisi u Biharul-Envar, 8/366.
28. El-Envarun-Nu’manijje, 2/279.
29. El-Elfejn, str. 3. Usuluš-ši’atil-imamijje, 2/867.
30. Usuluš-ši’atil-imamijje, 2/867.
31. Biharul-Envar, 26/82.
32. Ibid, 26/82.
33. Ridžalul-Kešši, str. 101. El-Kummi, el-Mekalatu vel-Fireku, str. 20.
34. Ridžalul-Kešši, str. 101. Usuluš-Ši’a, 2/792.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: