Zašto je većina čovječanstva okrenuta protiv vjere?

Ako se kaže da ako je ispravan iman onakvim kakvim si ga opisao na jezgrovit i isključiv način i da se njim ostvaruje sreća dunjaluka i Ahireta, te da on popravlja i poboljšava vanjštinu i unutrašnjost, uvjerenja, osobine ponašanja i moral, da on poziva cijelo čovječanstvo svakom dobru i ispravnosti i da ih upućuje onom što je najispravnije, zašto je onda većina čovječanstva okrenuta od vjere i imana?  Zbog čega se bore protiv vjere i njom se ismijavaju i zašto stvar nije obratna, jer ljudi imaju pamet i razum kojim odabiru zdravo umjesto pokvarenog, dobro umjesto lošeg, korisno umjesto štetnog?

Odgovor:

Ova pitanja je Allah spomenuo u svojoj Knjizi i odgovorio na njih spomenuvši stvarne razloge koji spriječavaju iman i spomenuvši prepreke na putu do njega. Spomenom ovih odgovora ne prepada čovjeka to što vidi da je većina ljudi okrenuta od vjere, niti se on čudi zbog tog.

Allah je za nevjerovanje u vjeru islam pomenuo brojne razloge i prepreke prisutne kod većine ljudskog roda, kao što je neznanje o islamu, nepoznavanje njegove stvarnosti, nedolaženje u dodir sa njegovim uzvišenim učenjima i uputstvima.

Nepoznavanje korisnih nauka je najveća barijera i prepreka u spoznaji istinske stvarnosti, i u izgradnji osobina lijepog ponašanja. Uzvišeni Allah kaže:

Oni poriču prije nego što temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došlo ni tumačenje njegovo. (Kur’an, Junus, 39.)

Uzvišeni Allah ih je obavijestio da se njihovo poricanje rodilo iz njihovog neznanja i netemeljitosti u znanju kojeg o njemu imaju, i da im još nije došlo tumačenje njegovo kojim se misli na kaznu koja obavezuje čovjeka da se vrati istini i da je prizna. Zato uzvišeni Allah kaže:

“…ali većina njih ne zna“, „Gluhi, nijemi i slijepi, – oni ništa ne shvaćaju.“, „U tome je , uistinu, dokaz za one koji razuma imaju“, kao i drugi tekstovi koji upućuju na isto značenje.

Džehl, tj. neznanje može biti prosto, kao što je to slučaj velikog dijela ljudi koji su nijekali poslanike, odbacivali njihov poziv slijedeći poglavare i starješine. To su oni koji kada ih zadesi patnja govore:

Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravog puta odveli. (Kur’an, Al-Ahzab, 67.)

Također, neznanje može biti složeno a ono se dijeli na dvije vrste. Jedna od dvije vrste je da čovjek bude na vjeri svog naroda i svojih očeva, ili na vjeri onih s kojima je odrastao. Kada mu dođe istina ni ne pogleda u nju, a ako pogleda onda je to vrlo kratkovidno, jer je on zadovoljan svojom vjerom na kojoj je porastao, i pristrasan je svom narodu. Ovo je tip najvećeg broja nevjernika, poricatelja i odbacivača misije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To su oni za koje Uzvišeni Allah kaže:

I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Kur’an, Az-Zuhruf, 23.)

Ovo je primjer slijepog slijeđenja kada onaj pri kome se ono nađe smatra da je na istini a on bude na neistini. U ovu kategoriju spada većina ateista – materijalista. Njihova učenja i znanja se svode na slijeđenje njihovih lidera i vođa. Kada njihovi vođe nešto kažu oni to prihvate kao da je objava spuštena sa neba. Čak i ako izmisle neku pogrešnu  teoriju ostaju njima privrženi i onda kada se slažu sa njima, i onda kada se ne slažu. Ovakvi su iskušenje svakom kog iskušaju, a koji pri sebi nemaju znanja i pronicljivosti.

Druga vrsta složenog neznanja je slučaj vođa nevjerstva i lidera neznaboštva (ateizma) koji su se specijalizirali u prirodnim naukama i u naukama o kosmosu, ignorišući druge. Sakupili su i ograničili informacije i znanja u malim i uskim krugovima, uzoholili se nad poslanicima i njihovim sljedbenicima, i ustvrdili su da su sva znanja sadržana u onom što su spoznala i otkrila  ljudska čula i eksperimentalna iskustva, a sve drugo su zanegirali i porekli koliko god to bilo istina. Stoga su porekli postojanje Gospodara svih svjetova, zanijekali Njegove poslanike, porekli sve ono o čemu su nas Allah i Njegov Poslanik obavijestili od nevidljivog svijeta (stvari gajba). Ova vrsta ljudi je najpreča da se na njih odnosi govor Uzvišenog:

Kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili, oni su se znanjem koje su imali dičili, i snašlo ih je ono čemu su se stalno rugali. (Kur’an, Gafir, 83.)

Njihovo dičenje znanjem o prirodnim naukama i ponos njihovom vještinom i specijalizovanošću u onom što im je najvećim uzrokom da se čvrsto drže za neistinu, ukazuje na preferiranje tih znanja nad bilo čim drugim, njihovo hvaljenje, i stavljanje istih ispred onog sa čim su došli poslanici od upute i znanja. Štaviše, to ih nije zadovoljilo, već su se odvažili na izrugivanje znanju poslanika i složili se na njegovom odbacivanju i preziru, pa  će ih  snaći ono čemu su se stalno rugali.

Ovi ateisti su prevarili veliki broj onih koji se bave savremenim naukama, a koji pri sebi nemaju ispravne vjere. Krivica i odgovornost za to je na školama koje nisu brinule o vjerskom obrazovanju zaštićenom od ateizma, jer učenik kad izađe iz takvih škola koji nije umiješan u vjerska znanja, niti se ukrasio osobinama lijepog šerijatskog ponašanja, smatra sebe da zna ono što drugi ne znaju, prezire vjeru i njene praktikante, te se lahko odlučuje na poslušnost ovim neznabožačkim materijalistima.

Ovo je najveća šteta s kojom se suoči vjera islam. Tako da obaveza muslimana prema školama je da prevashodno povedu brigu o vjerskom obrazovanju, da uspjeh i neuspjeh u školi budu vezani za vjerske predmete, i da ih ostali predmeti prate. Ovo je najveća dužnost onom pod čijom se ingerencijom i direktnim uređenjem obrazovanje nalazi. Isto tako ovo je i obaveza  profesorima i učiteljima, jer budućnost omladine se zasniva na ovom.

Stoga nek se boji Allaha svaki onaj ko ima vlast i upliv u ovom, i nek se nada ogromnoj nagradi kod Allaha zbog činjenja vjere najvažnijim predmetom izučavanja u školama, jer doista u zapostavljanju i zanemarivanju ove stvari leži ogromna opasnost, a dobro i uspjeh se sastoje u vođenju brige o vjerskim znanjima.

Od prepreka i smetnji na putu vjere i imana je zavist i zloba, kao što je to slučaj sa Jevrejima koji znaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Znaju njegovu iskrenost i istinitost onog sa čim je došao, znajući ga kao što znaju sinove svoje, a zatim istinu taje i ćute iako je znaju, dajući prednost dunjalučkim interesima i niskim prohtjevima nad vjerovanjem. Ova bolest je spriječila mnoge među starješinama Kurejšija, kako nam je poznato iz njihovih životopisa i priča o njima, da povjeruju. Ova bolest se najčešće izrađa i proizilazi iz oholosti i ona predstavlja najveću prepreku u slijeđenju istine.

Uzvšeni Allah kaže:

Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.      (Kur’an, El-E’araf, 146.)

Pa je oholost, koja je odbacivanje istine i preziranje ljudi, spriječila mnoge da slijede istinu i da joj se pokore nakon što su im jasno predočeni Njegovi ajeti i dokazi.

Uzvišeni Allah kaže:

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (Kur’an, En-Neml, 14.)

Također, od prepreka do vjerovanja je izbjegavanje objavljenih, kao i ispravnih razumskih dokaza.

 Uzvišeni Allah kaže:

Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati, oni će ih od Pravog puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na Pravom putu. (Kur’an, Ez-Zuhruf, 36-37)

Uzvišeni, također, veli:

I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!” (Kur’an, El-Mulk,10.)

Ovakvi i njima slični koji su priznali da nemaju korisnog razuma i sluha nisu imali želje učiti znanja sa kojim su poslanici došli, niti Knjige koje su objavljene od Allaha, niti su imali zdravog razuma pomoću kojeg bi se uputili na ispravnost. Oni nemaju osim mišljenja i pogrešene teorije za koje misle da su razumske a one su, u stvari, neznalačke. Oni se ugledaju i slijede lidere zablude, što im brani da slijede istinu sve dok ne uđu u Vatru, a grozno je prebivalište oholnika.

Od stvari koje spriječavaju slijeđenjе istine jeste i njeno neprihvatanje onda kada postane jasnom, pa čovjek bude kažnjen prevrtanjem i promjenom njegova srca i viđenjem onog što je lijepo ružnim a ružnog lijepim. Uzvišeni Allah kaže:

I kad oni skrenuše u stranu, Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu. (Kur’an, Es-Saff, 5.)

I, također, kaže:

I da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni. (Kur’an,  El-En’am,110.)

Ovo je zato što je nagrada prema vrsti djela. Ako je djelo dobro slijedi dobra nagrada i obratno. A Allah ih je okrenuo onome što su kazali sebi:

Jer oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i misle da dobro rade. (Kur’an, El-E’araf, 30.)

Od stvari koje predstavljaju prepreku za iman je utonjenost u raskoši i pretjerivanje u uživanju jer, to čini čovjeka potčinjenim svojim štetnim porivima i sljedbenikom svojih strasti, kako je to Allah pomenuo u brojnim ajetima.

Uzvišeni kaže:

Mi smo ovima, a i precima njihovim, dali da uživaju, pa su im dani radosti dugi. (Kur’an,    El-Enbija, 44.)

Oni su prije toga raskošnim životom živjeli. (Kur’an, El-Vaki’a, 45.)

Pošto su im došle ispravne vjere sa onim što će uravnotežiti njihovo uživanje i zadržati ih u granicama korisnog uživanja, i spriječiti ih od ronjenja, davljenja u slastima, to su vidjeli odbojnim, jer nosilac ništavne strasti brani svoju strast svakim raspoloživim sredstvom. Nakon što im je došla vjera sa obavezom da Allahu ibadet čine, i da zahvaljuju na blagodati Onom ko im je blagodati ukazao, te da se ne odaju pohotama i strastima, oni preplašeni okreću leđa i bježe.

Od prepreka za vjerovanje je i preziranje poslanika i njihovih sljedbenika od strane nevjernika koji ih smatraju manjkavim i ismijavaju se sa njima, kao što je kazao Nuhov narod njemu:

Kako da te poslušamo, kad te najniži sloj ljudi slijedi? (Kur’an, Eš-Šuara,111.)

A vidimo da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci. (Kur’an, Hud, 27.)

Ova stvar proizilazi iz oholosti, pa kad se čovjek uzoholi i u duši osjeti ponos sobom i prezre druge ljude biva mu mrsko da prihvati istinu. Međutim, da pretpostavimo, da je istina koju je odbio došla putem onog koga on uvažava prihvatio bi je bez oklijevanja.

Uzvišeni Allah kaže:

Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive. (Kur’an, Junus, 33.)

Pa je fisk (grijeh) izlaženje roba iz poslušnosti Allahu u poslušnost šejtanu, a odlikovanje srca ovom odlikom biva najvećom preprekom u prihvatanju istine znanjem i djelom.

Uzvišeni Allah ne čisti nikog ko je u ovakvom stanju već ga prepušta sebi da luta u neistini iz njegovog prkosa i zablude, pa svi njegovi pokreti budu zlo i nered. Pa, se grijehu pridružuje neistina i odvraća ga od istine, jer srce kada izađe iz pokornosti i poslušnosti Allahu onda mora slušati svakog:

…šejtana prkosnoga, za koga je već određeno da će svakog onog koga uzme za zaštitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti. (Kur’an, El-Hadždž, 3-4)

Od najvećih prepreka u imanu i slijeđenju istine je i ograničavanje znanja i istine u uskom krugu kao što to rade ateisti – materijalisti, koji su sva znanja sadržali u onom što se saznaje isključivo čulima. Tako da ono što su doznali svojim čulima su potvrdili, a ono što nisu dosegli čulima su zanegirali, pa makar to nešto bilo potvrđeno metodama i dokazima mnogo većim i jasnijim od čulnog doživljaja.

Ovo je fitna i šubha (nejasnoća) koja je zabludjela veliki broj ljudi. Na ovaj zloban način su zanegirali postojanje Gospodara i uznevjerovali u poslanike i ono sa čim su došli od vijesti o nevidljivom svijetu – gajbu, za šta postoje raznovrsni dokazi koji potvrđuju njihovu istinitost. Čak, štaviše, postoje dokazi zasnovani na  viđenju da su vijesti o gajbu istina.

Poznato je nužnim putem i sigurnim znanjem da dokazima postojanja Stvoritelja, Njegove jednoće i jedinstvenosti u stvaranju i upravljanju se ne mogu pretpostaviti ili sa njima uporediti bilo kakve metode koje potvrđuju bilo kakvu stvarnost ili pojavu. Jer su se, uistinu, uspostavili dokazi objave, razuma, očevidni dokazi i dokazi fitre – ljudske prirode koji upućuju na to.

A On Uzvišeni je u prostranstvima i u nama samima od Svojih ajeta učinio jasnim i očiglednim onoliko koliko je dovoljno da se istina prikaže jasnom. On je istina i Njegovi poslanici su istina, Njegova nagrada i kazna su istina, sve ono čime nas je obavijestio je istina i Njegova vjera je istina. Pa šta je nakon istine osim zablude? Međutim, materijalisti su se odmetnuli i njihova nadmenost se prepriječila između njih i istine. A ništa ne koristi ikom, niti na bilo koji način, ma šta to bilo, osim nje. Vjernik koji je pronicljiv zna svjetlom svoje pronicljivosti da su oni u jasnoj zabludi i u dubokom sljepilu. Zato se Allahu zahvaljujemo na blagodati upute.

Od prepreka je i sujeta i slavoljublje materijalista i onih koji ih slijede, i njihova tvrdnja da čovječanstvo nije dostiglo zrelost, prosvijećenost i umnu i znanstvenu razvijenost, osim u posljednje vrijeme u kojem je zavladala materija i prirodne nauke, te da narod prije toga nije bio prosvijećen i nije bio zreo. U ovome se nazire njihova odvažnost i smjelost na sofizam (pogrešno rasuđivanje koje ima cilj da prevari slušaoca), i svojeglavost koja nije nikom skrivena. Onaj ko ima imalo razuma neće ga promijeniti ova pakosna mišljenja.

Ako kažu da materija (bogatstvo), industrija, otkrića, potčinjavanje stvari prirode se nije desilo prije sadašnjeg vremena, to bi im svako povjerovao. Međutim, njihovo definisanje i projektovanje ove stvari na druga ispravna znanja, utvrđene činjenice i norme lijepog ponašanja je od najgnusnijih laži. Jer ispravna znanja i ispravan razum se raspoznaju, a njihova potpunost ili manjkavost se dokazuje njihovim tragovima i djelima, dokazima i intencijama. Pogledajmo na potpunost i uzvišenost vjerskih principa i normi ponašanja, vjere, dunjaluka, milosti i mudrosti sa kojom je došao naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a od njega su je naslijedili muslimani, koje je vjera u vremenima kada su radili po njoj dovela svakom vjerskom i dunjalučkom dobru. Dovela ih svakom prosperitetu i učinila im poslušnim sve ostale narode. Došli su do stanja i savršenstva kakvog je nemoguće dostići osim kretanjem njihovom putanjom.

Zatim, pogledajmo dokle je doguralo ponašanje razuzdanih materijalista koji su dali svu slobodu svojim strastima bez granica, sve dok se nisu spustili na dno dna. A da im nije materijalnog bogatstva koje ih drži zajedno, dovela bi ih ova razuzdanost i anarhija do brze propasti.

Uzvišeni Allah kaže:

A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! (Kur’an, Ibrahim, 42.)

Zatim, da nije zaostavštine vjerskih adaba (principa ponašanja) čiji su tragovi ostali prisutni u razvijenim narodima koji su time postigli dunjaluk ne bi njihov materijalni uspon imao skoru vrijednost, jer oni koji su izgubili vjeru su totalno nesposobni živjeti ugodnim životom u spokoju i dunjalučkoj sreći o čemu svjedoči nemali broj primjera koji se svakodnevno susreću. Arapski mušrici i njima slični, od onih koji nose u sebi dio imana i dio potvrde imanskih temelja poput tevhidu-r-rububijeta, kao i potvrde ahiretske nagrade i kazne, su bez imalo sumnje bolji od ovih materijalista.

Zatim, nužno se saznaje da su poslanici, neka su na njih Allahovi salavati i selami, došli sa objavom i uopćenom i detaljnom uputom, sa svjetlom i ispravnim znanjem i sa totalnim boljitkom u svakom pogledu. Zdravi umovi priznaju sve to, i znaju da su oni u potrebi za tim, i pokoravaju se onom sa čim su došli poslanici. I zdravi umovi znaju da ako bi se sakupili od prvog do posljednjeg ne bi mogli doseći i dokučiti istinu i korisna znanja sa kojima su došli poslanici, i sa kojima su spuštene Knjige. I znaju da ako Božijih poslanika ne bi bilo oni bi tumarali u očitoj zabludi i dubokom sljepilu, u nesreći i vječnoj propasti.

Uzvišeni Allah kaže:

Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. (Kur’an, Ali Imran,164.)

Ljudski um nije dostigao istinsku zrelost i prosvijećenost osim sa onim sa čim su došli poslanici. Stoga, veliki broj ljudi se prevari izrazima kojim se ukrašava i uljepšava neistina a odbacuje istina bez uvida i ispravnog znanja, te otuda vjerske nauke i uzvišene principe ponašanja nazivaju ograničenim i konzervativnim, a druge nauke i ponašanja koje su suprotne islamskim nazivaju kulturom i preporodom. A poznato je svakom onom ko posjeduje zdrav razum da je svaka kultura i preporod koja se ne zasniva na vjerskoj uputi i vjerskim smjernicama je, ustvari, zlo i šteta dunjaluka i Ahireta. Ko iole razmisli o niskosti u ponašanju kojim se vladaju oni koji se nazivaju kulturnim materijalistima, i o njihovom interesovanju o svemu što je štetno i ostavljanju onog što je korisno, doći će do zaključka da je istinska kultura edukovanje razuma poslaničkom uputom i njihovim ispravnim znanjima. Edukovanje ponašanja je njegovo poboljšanje i usavršavanje pohvalnim manirima i korisnim smjernicama koje obuhvataju svaki hajr i boljitak, i da se pritom koristi i pomaže ispravnim svjetovnim znanjima u postizanju dobra i uspjeha. Islam naređuje i podstiče na postizanje obje sreće – dunjalučke i ahiretske, na usavršavanju svih vrlina, korisnih na ovom i budućem svijetu.

Onaj ko razmisli uopćeno i detaljno o Kur’anu i sunnetu sa kojima je došla vjera islam shvatit će da nema dobra za čovječanstvo osim u vraćanju njenoj uputi i putokazima, i da onako kako je oplemenila uvjerenja, osobine ponašanja i djela, isto tako popravlja i poboljšava dunjaluk i upućuje na sve ono što donosi opće i individualno dobro i korist. A Allah je Onaj koji upućuje i daje uspjeh. I neka su salavat i selam na Muhammeda i na njegovu porodicu.

Abdur-Rahman b. Nasir Es-Sa’di

Prijevod: Seid Klica