Odgovori

Pitanja o edebu prilikom boravka u džamiji, o samodopadljivosti, o ogovaranju

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

1. Pitanje: 

Esselamu alejkum.
Imao bih pitanje: kako se treba ponašati u džamiji? Šta se uglavnom treba raditi kad se dođe u džamiju? Kod nas uglavnom mnogi pričaju o dunjaluku. Kad se prouči ezan i u vremenu od 10 min do ikameta, dok se klanja 2 rekjata, malo ko upućuje dovu. Većinom ponovo se okrenu i pričaju:” a jel radiš … “i opet dunjaluk. Jel’ meni dozvoljeno da kažem nemojte o dunjaluku pričati? Neki kažu da pretjerujem.

2. Pitanje: 

Šta je samodopadljivost? Maloprije sam čitao da to uništava djela kao vatra granje!

3. Pitanje:

Jel’ ogovaranje : nekada se među braćom desi da govore o ljudima koji čine novotarije, pa ih spominju kako to čine. Nekada se i navedu imena tih ljudi koji to dozvoljavaju. Npr. uzeo se kredit za Islamski centar da se gradi pa to narod sada vraća i spominju to oni da ljudi loše rade … jel to ogovaranje?

Odgovori: 

We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu,

Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Wes-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme’in.
Na samom početku, molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša veličanstvenog, da te, dragi brate, učvrsti na Svome putu i podari ti svako dobro oba svijeta!

Propisi odlaska, ulaska i boravka u džamiji
A zatim, što se tiče tvoga prvog pitanja: kako se treba ponašati u džamiji, ovdje u odgovoru spominjem –istina ukratko- radnje koje bi se trebale činiti prilikom odlaska do džamije, ulaska i boravka u njoj.
Zbog skučenog prostora i vremena, spomenut ću samo radnje i pojedine njihove koristi s napomenom da za sve rečeno postoji uporište (dokaz) u Allahovoj knjizi, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksi njegovih ashaba, Allah svima njima bio zadovoljan.

Propisi odlaska do džamije
1-Izlazak iz kuće i odlazak do džamije u najljepšem izgledu
a)obući najljepšu odjeću koja prekriva ramena i stidna mjesta
b)obući kapu
c)namirisati se lijepim mirisom
d)koristiti misvak
2-Otići na vrijeme u džamiju
Ranim odlaskom u džamiju postižu se brojne koristi od kojih su i:
a)ubrajanje u jednu od kategorija koje će Uzvišeni Allah staviti na Sudnjem danu u hlad Arša kada mimo njega ne bude nikakvog drugog hlada,
b)onaj koji porani u džamiju radi namaza pa iščekuje u njoj namaz on je u namazu sve dok ga čeka,
c)sve dok bude čekao namaz meleki će tražiti oprosta i milosti za njega,
d)smireno će ići do džamije i u tome slijediti sunnet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,
e)stići će u prvi saff o čijim vrijednostima govore brojni hadisi
f)klanjat će namaz prije ikameta
g)proučit će dovu između ezana i ikameta
h)prisustvovat će donošenju početnog tekbira.
Onaj koji ne porani do džamije biće uskraćen mnogih ovih odlika i vrijednosti!
3-Učiti dove i zikr prilikom odlaska do džamije
Što se tiče dokaza koji govori o tačno propisanoj dovi ili zikru koji se uče prilikom izlaska iz kuće i tokom odlaska do džamije, o tome ne postoji jasan i vjerodostojan dokaz –a Allah najbolje zna- tako da se mogu učiti razne dove i zikrovi, bez ograničenja.
4-Smireno i dostojanstveno ići do džamije
5-Ići pješke ako u tome nema tegobe i po mogućnosti praviti manje korake, kako bi se do džamije napravilo što više koraka
6-Odlaziti u sebi najbližu džamiju i ne odlaziti u drugu, osim sa opravdanim razlogom jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Klanjajte u svojim mesdžidima i ne idite za drugim mesdžidima.“ (Taberani u Kebiru, 12/370. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u Sahihu-l-Džami’u, 5332.)

Propisi ulaska u džamiju i boravka u njoj
1-U džamiju se ulazi desnom nogom.
2-Prilikom ulaska u džamiju proučiti jedinu propisanu dovu zabilježenu u Muslimovom sahihu.
3-Nazvati selam prisutnima u džamiji.
4-Proći do prvog saffa u džamiji.
5-Ne uznemiravati prisutne u džamiji: prolazeći ispred njih dok klanjaju, ili koračajući preko njih, ili dizati svoj glas dok drugi klanjaju ili uče Kur’an.
6-Ako ima vremena klanjati dva rekata iza sutre-perde koja treba biti udaljena od klanjača tri lakta.
7-Sjesti na mjesto najbliže imamo ako već nije zauzeto.
8-Ne podizati drugog kako bi se sjelo na njegovo mjesto.
9-Ne zauzimati svoje mjesto tako d aniko nikada ne smije sjesti na naše mjesto u džamiji.
10-Ne razgovarati o dunjaluku, već ili klanjati namaz, ili učiti Kur’an, ili govoriti o vjeri ako se posjeduje šerijatsko znanje.
11-Kada se prouči ezan za namaz ne izlaziti iz džamije bez potrebe.
12-Ponavljati riječi ezana za muezzinom, zatim donijeti salavat na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i proučiti propisanu dovu.
13-Klanjati dva rekata između ezana i ikameta a zatim proučiti dovu jer se tada dova ne odbija.
14-Kada se uči ikamet, ponavljati riječi ikameta kao što se ponavljaju i riječi ezana i ako se ima vremena donijeti salavat na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i proučiti propisanu dovu. Ukoliko će se zbog ovoga zakasniti na početni tekbir, onda se prednost daje početnom tekbiru.
15-Kada se prouči ikamet za namaz popuniti i poravnati saff.
16-Stati u prvi saff i nikome ne davati prednost. O vrijednostima prvog saffa govore brojni veličanstveni hadisi pa neka se za tu vrijednost natječu oni koji hoće da se natječu!
17-Nakon obavljenog namaza, ukoliko se može, ostati što duže na tome mjestu.
18-Ukoliko si u mogućnosti sunnete nakon farza ostavi za kuću jer nas na to podstiču brojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovom prilikom da spomenem samo dva hadisa zbog njihove janoće i ljepote: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Čovjekov namaz u njegovoj kući vrijedniji je od njegova namaza u ovom mom mesdžidu, osim obaveznih namaza.“ (Sahihu-l-Buhari, 731, 6113, 7290; Sahihu Muslim, 781.)
U hadisu Suhejba, radijallahu anh, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Čovjekov dobrovoljni namaz kada ga niko od ljudi ne vidi jednak je dvadeset pet njegovih namaza pred očima drugih ljudi!“ (Ebu Ja’la; Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim uSahihu-l-Džami’u, 3821.)
19-Nakon namaza ispitaj se sa džematlijama, svojim komšijama jer upravo zbog poznavanja stanja i prava naših komšija kod nas naređeno nam je da klanjamo u sebi najbližim džamijama.
20-Kada izlaziš iz džamije, uči propisanu dovu zabilježenu u Muslimovom sahihu i prvo izađi lijevom nogom.
Ovo je ono što mi je Uzvišeni Allah olakšao da skupim sada o propisima i adabima odlaska, ulaska, boravka u džamiji i izlaska iz džamije. Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji uče Njegovu vjeru da bi radili po njoj!

Značenje samodopadljivosti
Što se tiče tvog drugog pitanja o značenju samodopadljivosti, za nju se u arapskom jeziku koristi termin udžb.
Ova riječ ima značenje samodopadanja, zadivljenosti i ponosa sobom, uznošenja i hvalisanja onim što se posjeduje, svejedno bilo to dobro ili ne. (Vidjeti: Ibnu Menzur, Lisanu-l-Arab, 1/582.)
Udžb u šerijatskoj terminologiji ima značenje veličanja neke blagodati, obuzetosti njome i pripisivanja iste blagodati sebi a zaborav na izvor i pripisivanje dotične blagodati njenom Vlasniku, Uzvišenom Allahu, tako da onaj koji se zadivi svojom pokornosti (npr.) zaboravlja da je tu pokornost ostvario Allahovom podrškom. (Vidjeti: Es-Sefarini, Gizau-l-elbab, 2/225; El-Gazali, Ihja ulumi-d-din, 3/370.)
El-Kurtubi, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Zadivljenost čovjeka sobom dolazi usljed gledanja u sebe sa svakom potpunošću, istovremeno zaboravljajući na Allahove blagodati.“ (Vidjeti: Ibnu Hadžer, Fethu-l-Bari, br. 5452.)
Samodopadanje je strogo zabranjeno jer je to jedan vid širka.
Šejhu-l-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Često dolazi do veze između rija’a-pretvaranja i udžba-samodopadanja, jer se prilikom pretvaranja u djelima čini širk Allahu sa ljudima, dok se prilikom samodopadanja čini širk Allahu sa samim sobom. Onaj koji se pretvara on istinski ne sprovodi riječi Uzvišenog Allaha: ‘Samo Tebe obožavamo’, dok onaj koji se hvališe sobom on istinski ne sprovodi riječi Uzvišenog Allaha: ‘Samo od Tebe pomoć tražimo’. Onaj koji istinski ostvari Allahove riječi: ‘Samo Tebe obožavamo’, sačuvat će se rija’a, dočim onaj koji istinski ostvari Allahove riječi: ‘Samo od Tebe pomoć tražimo’, sačuvat će se udžba.“ (El-Fetava el-Kubra, 5/248.)
Ovom prilikom ukratko spominjem pokazatelje, razloge i posljedice:

Pokazatelji samodopadljivosti
1-Odbijanje istine i omalovažavanje drugih ljudi.
2-Okretanje glave od drugih.
3-Nesavjetovanje sa učenima i pronicljivima.
4-Nadmen hod.
5-Preuveličavanje svojih učinjenih dobrih djela.
6-Uzdizanje i ponošenje svojim znanjem.
7-Ogovaranje i klevetanje drugih ljudi.
8-Hvalisanje svojim ugledom, porijeklom i lijepom tjelesnom građom.
9-Omalovažavanje velikih učenjaka.
10-Hvaljenje samog sebe.
11-Zaboravljanje grijeha i njihovo nipodaštavanje.
12-Smatranje da će uvijek za dobro djelo biti nagrađen, a da će mu se loše djelo uvijek oprostiti i da će mu se dova uvijek primiti.
13-Ustrajavanje na greškama.
14-Zapostavljanje pokornosti zbog smatranja da se dostigla potpunost.
15-Nipodaštavanje griješnika i razvratnika.
16-Prizivanje položaja i ugleda prije negoli i bude dostojan njega.

Razlozi koji dovode do samodopadljivosti
1-Neznanje.
2-Pomanjkanje pobožnosti i bogobojaznosti.
3-Neposjedovanje svijesti o Allahovom nadzoru.
4-Neprihvatanje savjeta.
5-Pokvarenost namjere.
6-Nerazmišljanje, jer da umišljena osoba razmišlja, uvidjela bi da su sve blagodati koje uživa od Uzvišenog Allaha.
7-Nezahvaljivanje Allahu na Njegovim blagodatima.
8-Malobrojno spominjanje Uzvišenog Allaha i sjećanje na Njega.
9-Neproučavanje Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
10-Sigurnost od Allahove kazne i pribjegavanje Allahovom oprostu i Njegovoj dobroti.

Posljedice samodopadljivosti
1-Umišljenost svoga sahibiju odvodi do oholosti, na početku do skrivene oholosti a kasnije i do javne oholosti u djelima i riječima i dosta mu je samo te bolesti i posljedice.
2-Također, samozadivljenost odvodi čovjeka od sjećanja na grijehe i samim time i do zaborava na pokajanje, čini ga sigurnim od Allahove kazne.
3-Zapostavljanje pokornosti Allahu i činjenja ibadeta Njemu jer umišljena osoba smatra da je dostigla stepen potpunosti, da je već u Džennetu, samo je pitanje deredža u njemu, koja li će mu pripasti! Smatra da joj djela više nisu potrebna. A ustvari, ovo je očita propast u koju nema nimalo sumnje.
4-Dosta je ukora i pogrde ovoj osobini to što se njome prvi opisao Iblis kojeg je Uzvišeni Allah prokleo. Iblis je rekao -kako Uzvišeni Allah navodi njegove riječi-: „Ja sam bolji od njega! Mene si stvorio od vatre a njega si stvorio od zemlje ilovače!“ (Prijevod značenja El-E’araf, 12.)
5-Onaj koji je zadivljen sobom upropaštava svoju dušu, zabranjuje joj Allahovo zadovoljstvo a time i zadovoljstvo ljudi.
6-Umišljena soba zadivljena je sobom pa se uzdiže nad drugim ljudima usljed čega biva prezrena među njima.
A što se tiče liječenja od ove opake bolesti, lijek zavisi od toga gdje se javi ova bolest: u vjeri, imetku, porijeklu, snazi, brojnosti i slično.
Halalite na ovako kratkom pojašnjenju!
Allaha Uzvišenog molim za spas od ove opake bolesti koja uništava dobra djela kao što vatra uništava drva, kako reče Jahja b. Mu’az, rahimehullahu te’ala. (Vidjeti: El-Bejheki, Šu’abu-l-iman, 7248.)

Smatra li se gibetom-ogovaranjem spominjanje griješnika i novotara po njihovim djelima
A što se tiče tvoga pitanja o govoru  o ljudima koji pri sebi imaju novotarija, čine nove stvari u vjeri; ukoliko se oni spominju po dotičnim djelima, novotarijama ili grijesima koje čine javno ili čak šta više pozivaju njima, s ciljem upozoravanja na njih kako se neko ne bi poveo za njima, tada je propisano govoriti o njima i takav govor o njima ne smatra se ogovaranjem već, naprotiv, obaveznim savjetovanjem.
Brojni islamski učenjaci koji su pisali u svojim djelima o propisima gibeta-ogovaranja uvijek su spominjali i određena djela koja po svojoj vanjštini liče ogovaranju ali nemaju takav propis u Šeriatu.
Tako Hafiz Ibnu Hadžer, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Ono što se govori o onome koji javno ispoljava razvrat i zlo a vezano je za ta njegova djela, to se neće smatrati pokuđenim ogovaranjem.“ Također je rekao: „Od onih o kojima je dozvoljeno govoriti jesu oni koji javno ispoljavaju razvrat, nepravdu i novotariju.“ (Fethu-l-Bari, Knjiga o edebu, poglavlje o dozvoljenom gibetu onih koji čine nered i šire smutnju, kod broja hadisa 5707.)
Hafiz Ebu-l-Kasim El-Lalikai, rahimehullahu te’ala, u svome djelu Šerhu usuli i’tikad ehli-s-sunneti ve-l-džema’at (1/140) spominje govore naših prethodnika o ovoj temi:
-El-E’ameš prenosi od Ibrahima da je rekao: „Govor o novotaru nije gibet.“
-Hasan el-Basri je rekao: „O trojici nije zabranjeno govoriti. Jedan od njih je novotar koji pretjeruje u svojoj novotariji.“ I drugi govori.
Rečeno je Šu’betu b. El-Hadždžadžu: „O Eba Bistam! Kako si to odbacio znanje ljudi i sve si ih razotkrio?! Kada bi se malo ustegnuo od toga!“ Odgovorio je: „Pustite me da ovo veče pogledam u pravo koje je između mene i moga Stvoritelja po tom pitanju, je li mi to dozvoljeno.“ Sutradan je na svome magarcu izašao pred iskupljene ljude i rekao: „Pogledao sam u pravo koje je između mene i moga Stvoritelja, pa sam vidio da mi ne preostaje ništa drugo osim da pojasnim njihovo stanje drugima! Ve-s-Selam.“ (Vidjeti: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, 44.)
Jedne prilike dok je imam Ahmed, rahimehullahu te’ala, na svome skupu govorio o prenosiocima hadisa, čovjek po imenu Ebu Turab en-Nahšebi dobacio je Ahmedu: „Šejh! Ne ogovaraj učenjake!“ Imam Ahmed se osvrnuo a zatim mu rekao: „Teško li se tebi, ovo je savjet a ne ogovaranje!“ (Vidjeti: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, 45.)

Zaključak:
Nije zabranjeno govoriti o novotarima i onima koji svoj razvrat, nepravdu i zlo šire javno i to se ne smatra gibetom-ogovaranjem.

Napomena:
Stim da treba napomenuti da govor o njima ima svoje granice i izvan tih granica ne smije se izlaziti.
Treba dobro provjeriti da li se doista zlo, loše djelo, razvrat ili novotarija nalaze pri onome o kome se govori.
Ne smije se o njima govoriti ono što nije vezano za njih, već treba biti pravedan i istinu govoriti ma o kome se radilo.
Također, govor o njima jedno je pitanje u našoj vjeri a ne cijela vjera, pa stoga i mi ne bismo trebali svo svoje vrijeme posvećivati govoru o njima, već onoliko koliko to pitanje zaslužuje, a zatim baviti se i ostalim pitanjima naše vjere. Iako smo svjedoci, da su većinom skupovi pojedinih muslimana ispunjeni govorom o drugima, na žalost!
Također, govorom o njima treba namjeravati upozoravanje drugih na njih a ne samo ismijavanje s njima.
Isto tako, ukoliko se govori o njima ili čak s njima, preporučujem da se s njima ne ismijava već vodi dijalog na lijep način i da nastojanja braće muslimana u tom lijepom naučnom dijalogu budu uputa dotičnih ljudi na Pravi put, kako je Uzvišeni Allah rekao Musau i Harunu kada ih je poslao faraonu: „Govorite mu lijepe riječi! Možda uzme pouku ili se poboji!“ (Prijevod značenja Ta Ha, 44.)
A Uzvišeni Allah najbolje zna!
Na ovakav način nas je posavjetovao i uvaženi učenjak Muhammed b. Salih el-Munedždžid, Allah ga poživio na imanu i dobrim djelima!
Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša veličanstvenog, molim da On Uzvišeni bude Zaštitnik na dunjaluku i ahiretu, da nas učini bereketnim-blagoslovljenim gdje god bili, i da nas učini od onih koji -kada im On Uzvišeni ukaže Svoju blagodat- oni Mu na njoj bivaju zahvalni, i koji -kada ih On Uzvišeni stavi na ispit i kušnju- bivaju strpljivi i koji kada počine grijeh brzo se vraćaju i kaju svome Gospodaru jer znaju da imaju Gospodara koji obilno prašta!

We billahi et-tewfik, we sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed we ‘ala alihi we sahbihi we sellem.

Hajrudin Tahir Ahmetović, prof.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: