Pokajnici

Grk koji je, družeći se sa bošnjacima, prešao na islam

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook0Email this to someonePrint this page

U novom gradu sam upoznao nove muslimane; oni su bili Bošnjaci a ovdje su došli kao izbjeglice zbog rata. Onima, među njima koji su se držali svoje vjere, sam se divio. Iako su ponekad radili stvari koje nisu bile od Islama, opet su klanjali, postili i držali su se vjere, što me je začudilo. Sa jednim od njih sam se dobro sprijateljio i on me je jednom sa sobom poveo za Bosnu, na godišnji odmor…

Zovem se Hamza Usama, imam 21 godinu i već dvije godine sam musliman, elhamdulillah. Put do Islama bio je dugačak, ali u životu je najvažnije da čovjek razumije da je najvažnije biti ubijeđen u onu stvar koju radiš. Pokušaću sa Allahovom pomoću da opišem svoj put do Islama. Od malena sam vjerovao u Boga i uvjek sam bio plašljiv. Ovaj strah koji sam osjećao je pojačao moje vjerovanje u Boga jer sam znao da je on Vladar i Zaštitnik. Kada sam bio mali, htio sam da se borim na božjoj strani. Znate kako to već ide: “Dobro protiv zla”. Kada sam živio u Grčkoj, radio sam sve što su i drugi radili, bez da sam imao pojma zbog čega to radim. Za Božić bi išao u crkvu, postio bih sedmicu pred ‘Isusovo razapeće’. Prvi put sa muslimanima sam se susreo kada sam došao u Njemačku. Oni na žalost nisu imali puno od Islama, tako da sam od njih dosta naučio o njihovoj kulturi, ali skoro ništa o Islamu.

Nakon pet godina boravka u jednom gradu, preselili smo se u Moenchengladbach, gdje su moji roditelji kupili jednu radnju ( kao što to skoro svi Grci rade ). Ja sam još uvjek vjerovao u Boga, ali sam u međuvremenu naučio dosta loših stvari, tako da vište ništa nisam praktikovao od pravoslavlja i da sam se potpuno predao dunjaluku. U novom gradu sam upoznao nove muslimane; oni su bili Bošnjaci a ovdje su došli kao izbjeglice zbog rata. Onima, među njima koji su se držali svoje vjere, sam se divio. Iako su ponekad radili stvari koje nisu bile od Islama, opet su klanjali, postili i držali su se vjere, što me je začudilo. Sa jednim od njih sam se dobro sprijateljio i on me je jednom sa sobom poveo za Bosnu, na godišnji odmor. Bilo je veoma lijepo, posjetio sam mnoge džamije, puno sam vidio i doživio, ali moj nefs me je tada imao ‘u šahu’ tako da sam samo gledao gdje mogu napraviti kakav haram.

U Bosni sam bio dva puta i ljudi tamo su bili istinski ljubazni prema meni, što je na mene ostavilo pozitivan utisak. Čak sam naučio nešto i od bosanskog jezika. Kršćanstvo sam zadržao kao svoju vjeru, jer su me moji prijatelji kao takvog prihvatali, i to je za mene bilo u redu. Slijedećeg ramazana osjetio sam kako su se moji prijatelji promjenili; svi su se više nego obično posvetili Bogu. Nisu htjeli da izlazimo u čaršiju, da ‘ganjamo’ cure. Ovo nisam mogao shvatiti, zbog čega su se oni ovako ponašali i zbog čega su htjeli da samo idu u džamiju, da razgovaraju o vjerskim temama.

Kod mog najboljeg prijatelja, Bošnjaka, okupljala bi se skupina muslimana, koji bi zajedno klanjali, diskutovali i učili o Islamu. Bio sam tako rekući prisiljen da sa njima budem, jer su oni bili moji prijatelji, a ja nisam htio da hodam sam po mjestima koje bi posjećivali. Sva ova druženja sa njima su skrenula moju pažnju ka Islamu, ali i ka kršćanstvu. Počeo sam da čitam školske udžbenike o kršćanstvu. Pošto je moja porodica propadala ‘modernom pravoslavlju, kod kuće nismo imali ni Bibliju, gdje bih dublje mogao potražiti neke odgovore. Bez obzira da li ‘staromodni’ ili ‘moderni’ niko mi nije mogao dati odgovore na moja pitanja. Jedino što mi je preostalo jeste da slušam priče svojih prijatelja i da uzmem ono što oni nude.

Jedne večeri smo htjeli da izađemo u kafić da bi nastavili razgovore o Islamu. U meni samom je bio veliki bućkuriš, jer sam došao na tačku gdje sam odbacio kršćanstvo a htio sam da imam neki put ka Bogu. Sve što je falilo bilo je jedan znak. Te noći na putu ka tom kafiću sreli smo jednog Njemca muslimana i za mene je to bilo veliko iznenađenje, jer nisam znao da ima i pripadnika drugih nacija koji su muslimani. Bilo je divno; Njemci, Bošnjaci, Turci i Marokanci su zajedno sjedili i razgovarali o jednom Bogu i svi su imali istu vjeru.

Na poklon sam dobio knjigu “Isa će doći” od Haruna Jahje, i dok sam je čitao , zbunjenost u meni je rasla. A onda sam pročitao ajet u toj knjizi gdje Allah kaže: “A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.” ( 3:85 ) Moje srce je počelo jako da lupa, a moje sumnje u kršćanstvo su dosegle vrhunac. Pitanja koja sam postavljao niko mi nije iz moje vjere mogao odgovoriti, te sam se počeo interesovati za Islam. Iako nisam zvanično postao musliman, počeo sam da slijedim naredbe Islama; nisam pio alkohol, nisam jeo krmetinu, nisam činio zinaluk.

Jednog jutra, bilo je to 30.12.2002 ustao sam i od jednom mi je bilo jasno kome pripadam i kome trebam ‘ibadet činiti. Allahu! Onda sam se sreo sa svojim najboljim prijateljem i ispričao sam mu ovo. Te večeri sam klanjao svoj prvi namaz i tako je sve počelo. Danas, dvije godine kasnije sam oženjen sa jednom njemačkom muslimankom i uskoro očekujemo prinovu. Pokušavam da svoj život uskladim sa naredbama Kur’ana i sunnetom Allahova poslanika Muhammeda a.s. Neka Allah pomogne onim muslimanima koji su u tegobi i da uputi ljude u Islam. Neka je mir i spas na našeg poslanika Muhammeda a.s., njegovu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg Dana.

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook0Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: