Prilozi posjetitelja

Imami u nečasnom poslu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Nedavno sam na vašoj stranici čitao tekst Da li je dozvoljeno prodavati hatme? pa mi je, između ostalog, posebnu pažnju privukao žalostan detalj na slici koja slijedi uz ovaj tekst, a to je cijena pojedinih učenja sura koje se prakticiraju učiti nad kaburom umrlih. O ovome sam čitao i slušao ranije, ali nedavno smo imali smrtni slučaj u familiji i po prvi put sam lično mogao gledati kako pojedine efendije učestvuju u nečasnom poslu naplaćivanja učenja Kur’ana za umrle…

Naime, noć prije same dženaze nekoliko članova iz moje familije i ja susreli smo se sa dvojicom imama da se dogovorimo o pojedinostima u vezi dženaze. Jedan efendija obavlja dužnost imama u našem mjestu (inače je iz drugog dijela BiH), a drugi je imam rodom iz našeg mjesta, ali živi u jednoj zapadnoevropskoj državi gdje je imam u jednom bošnjačkom džematu. Započeli smo razgovor i kada smo se dotakli učenja Kur’ana nad kaburom, imam koji živi u zapadnoevropskoj zemlji reče da ljudi koji obično uče Kur’an (kratke sure) nad kaburom na drugim dženazama, to rade neispravno, tj. ne izgovaraju ajete i harfove ispravno te predloži da to oni ne rade na ovoj dženazi, već je predložio da to preuzme mjesni imam i da pozovu jednog njegovog prijatelja imama, iz obližnjeg grada, i da onda njih trojica to urade.

Međutim, napomenuo je da je tom imamu neko, na jednoj drugoj dženazi u kovertu, za uslugu učenja Kur’ana nad kaburom, stavio samo 5 KM, i da je sramota da se dâ tako malo novca. Moji upitaše koliko treba da se stavi i on reče da ljudi obično stave po 50 KM, tako da treba pripremiti tri koverte po 50 KM. Pošto sam, prije toga, čitao i slušao da je haram da se uči Kur’an mrtvima za novac, sjedio sam tu i razmišljao: “Subhanallah, vidi kako varaju narod i na ovako ružan način izvlače im, da ne kažem kradu, novac. Uzimaju ljudima novac za nešto što je haram da se radi u našoj vjeri, a oni su predstavnici islama na našem području.”

Pokušao sam utjecati da se uopće ne uči nad kaburom, međutim, imam reče da to svi tako rade, osim “oni tamo”, misleći time na “vehabije” i da bi drugi ljudi pričali o tome ako bismo mi odbili da se to radi. Pošto moji nisu skoro nikako u vjeri, imam ih ubijedi da se to uradi po okončanju samog ukopa, a pogotovo se pobojaše da narod neće početi pričati da nismo htjeli platiti imamima. Poslije toga dođe na red razgovor o učenju i pravljenju tevhida i sedmine, međutim, ja sam se umiješao i rekao da ćemo mi udijeliti novac siromašnim za dušu našeg umrlog i da će od toga, inšallah, imati veće koristi. Moji upitaše imame da li se to može uraditi i oni potvrdiše da se to može uraditi, ali imam iz zapadnoevropske zemlje opet pokuša igrati na kartu da se može desiti da ljudi počnu pričati kako nismo napravili tevhid svom umrlom (za koji, koliko sam shvatio, treba platiti 300 KM), ali sam insistirao na tome da ćemo mi radije uplatiti sadaku i moji me u tome podržaše.

Poslije dženaze upitao sam brata da li su dali kovertu sa novcem i imamu koji živi u zapadnoj Evropi i vozi takvo auto u kojem se ni najbogatiji arapski princ ili šeik ne bi postidio da izađe među narod ili da ga ima u svom voznom parku, pa mi on reče da je i on uzeo kovertu. La ilahe illallah! Za kakve male sume se ljudi prodaju! Ako bi čovjek ikako mogao shvatiti imame koji žive u BiH, da uzimaju novac na ovaj način – a ni to se ne može ni shvatiti ni odobriti, jer je ovo haram u islamu – kako onda shvatiti da jedan dobrostojeći imam koji živi u zapadnoj Evropi pristaje na haram radi bijednih 25 eura (svako ko živi na Zapadu zna da je ovo beznačajna suma za koju ne može kupiti ništa značajnije).
___________________

Većina moje rodbine, kao i ja, živi u dijaspori i ovi nepotrebni i izmišljeni izdaci pri dženazi nisu nam predstavljali veliki materijalni problem, ali se pitam kako narod koji živi u BiH, koji jedva ima za osnovne životne namirnice, izlazi nakraj sa ovolikim izdacima kada im neko preseli na ahiret, i pored toga što uredno plaćaju članarinu IZ-u? Poznat mi je slučaj jedne žene iz BiH čiji je muž umro i koja je svoj zadnji novac dala da bi mogla platiti imamima sve one izmišljene obrede od učenja Kur’ana pa do sedmina, četeresnica, mevluda i tevhida, a zatim je poslije toga morala tražiti sadaku od ljudi da bi mogla kupiti hranu za sebe i svoje bolesno dijete.

Kako ovi imami, koji se bave ovim nečasnim poslom, misle stati pred Uzvišenog Allaha na Sudnjem danu? Umjesto da budu prvaci u svom narodu, po poštenju, moralu i svim drugim plemenitim osobinama, pojedini od svog naroda na ovako ružan način uzimaju novac pod parolom da je to od islama i da time čine Allahu ugodno djelo. Neki će reći da je velik problem i sâm narod koji od imama traži da uče tevhide, sedmine, godišnjice – čega zaista ima u stvarnosti – ali zar imami ne bi najbolje trebali poznavati vjeru, znati šta je haram i šta je halal, i zar oni ne bi trebali podučavati obični svijet propisima vjere, i uz to se bojati Allaha i ne dozvoliti da se radi materijalne koristi ili od straha od drugih ljudi upuste u nešto što je haram?!

Brat I. S.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: