Brak i islamska porodica

Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, rekao je: ”Ko unese radost u neku muslimansku kuću, ili porodicu, Allah nije zadovoljan osim da ga, za to djelo, nagradi Džennetom.” (Taberani)

Unijeti radost u srca drugih je dobročinstvo. A kakvo je tek dobročinstvo unijeti radost u srca roditelja, onih kojima svakako dugujemo dobročinstvo i zahvalnost. Koliko je samo majka puta ustala da nas nahrani dok smo bili mali. Koliko je samo puta babo otišao da nam zaradi novac i donese nam opskrbu. A onda, nakon nekog vremena, djeca zaborave na trud roditelja. Zaborave da, makar nam i ne rekli, u sebi priželjkuju pažnju koju ćemo im pružiti i dobročinstvo koje ćemo im uzvratiti. Zahvalnost koju ćemo djelima očitovati.

Kada smo zadnji put kupili poklon roditeljima?

Kada smo im zadnji put rekli da ih volimo?

Kada smo zadnji put otišli s njima na ručak zajedno? Na izlet, u prirodu?

Kada smo ih zadnji put nazvali samo da pitamo kako su i da li im nešto treba?

Roditelje sa kojima živimo. I roditelje od kojih smo sada postali neovisni i sa kojima ne živimo.

Prenosi se od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Od najdražih djela Allahu jesu: da obraduješ mu’mina, da ga odjeneš, da ga nahraniš kada je gladan i da mu ispuniš neku njegovu potrebu.” (Albani je rekao da je hadis hasen)

Zar nisu roditelji najprječi da ih odjenemo, nahranimo, ispunimo njihovu potrebu i da ih obradujemo?

Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je neki čovjek pitao Poslanika, s.a.v.s.: ”Koji je čovjek najdraži Allahu i koje je djelo najdraže Allahu?”, pa je Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: ”Allahu je najdraži onaj čovjek koji najviše koristi ljudima, a najdraže djelo Allahu je unijeti radost u srce vjernika. Da odem sa svojim bratom muslimanom da mu pomognem oko neke njegove potrebe draže mi je nego da mjesec dana boravim u itikafu u mojoj džamiji. Ko se savlada u srdžbi, Allah će mu pokriti sramotu, ko ode sa bratom muslimanom i pomogne mu u nekom njegovom poslu, Allah će ga učiniti postojanim onoga dana kada će se mnoga noga poskliznuti, loš ahlak kvari djela kao što otrov kvari med.” (Sahihul-džami’)

Možemo li razmisliti o ovom hadisu kao djeca roditelja? Kao zetovi i snahe, čista srca, gledajući na roditelje svoga supružnika kao na priliku za dobročinstvo, ili u najmanju ruku kao na priliku za podsticanje na dobročinstvo?

Znam ženu kojoj muž nije dozvolio godinu dana da nazove majku, ni da je pita kako je. Ne dozvoljava joj, jer mu punica nije potpisala dokument koji je on htio, a koji bi mogao naštetiti ostaloj djeci. Zamislite da majka može, pored žive kćerke, umrijeti od gladi i žeđi, biti bolesna, biti potrebna njezi ili bilo čemu drugom. Kako da se srce ne raspadne od takve bezosjećajnosti?

Znam sina koji je odlazio na izlete, u sijela, u džamiju, na različita mjesta, a nikada majku nije poveo nikuda kada ide. Smetala je njegovoj ženi, i umjesto da je povedu barem jednom od deset puta, radila je kućne poslove dok se oni ne vrate kao da je kućna pomoćnica a ne majka u poznim godinama. Preselila je. I tek tada je sin shvatio šta je uradio. Ali kasno.

Dok su živi, pokažimo im ljubav, pažnju i pomoć. Kada umru, od pukog kajanja nema koristi. Prazninu koju ostavimo u njihovim srcima ne može nadoknaditi sadaka, ni kurban, ni kajanje.

Razmislimo o ovome. Ako imamo žive roditelje pohitimo im u susret ljubavi: poklonom, pozivom, zagrljajem, lijepim riječima, finansijskom pomoći ukoliko im je potrebna i drugim oblicima dobročinstva. Makar do sada ne bili takvi, oduševimo ih, iznenadimo, obradujmo.

Molim Allaha da nas učini od onih koji će zadovoljstvom roditelja zaslužiti Allahovo zadovoljstvo. Amin.