Vjerovjesnici

Treću poruku nalazimo u dovi Musa, alejhisselam, kada je dobio naređenje od Gospodara da se suoči sa faraonom i da ga pozove da vjeruje u Njega, Jedinog  Gospodara. Musa, alejhisselam, tada moli Uzvišenog Allaha:

„Gospodaru moj“, reče Musa, „učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj. Odriješi čvor s jezika mog da bi razumjeli govor moj i daj mi pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata mog; osnaži me njime i pridruži mi ga u zadatku mome da bismo Te mnogo veličanjem slavili i da bismo Te mnogo spominjali, Ti, uistinu, sve u vezi s nama uviđaš.“

„Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa“, reče On, „a ukazali smo ti milost Svoju još jednom, kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem zadobija: ‘Stavi ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I na tebe sam prosuo ljubav od Sebe i da budeš othranjen pod okom Mojim. Kada je sestra tvoja otišla i rekla: ‘Hoćete li da vam ja pokažem onu koja će se o njemu brinuti?’ Mi smo te majci tvojoj opet vratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i raznim nevoljama te iskušali pa spasili. I ti si ostao godinama među stanovnicima Medjena, zatim si, o Musa, u određeno vrijeme došao. I za Sebe sam te pripravio. Idite ti i tvoj brat, sa znakovima Mojim, i nemojte malaksati u sjećanju na Mene. Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao.“ (25-44 ajet)

Iz ove Musaove, alejhisselam, dove možemo naučiti sljedeće:

• Da se i u najtežim situacijama trebamo osloniti na Allaha i od Njega pomoć tražiti. Koliko god bio težak zadatak koji trebamo obaviti, i koliko god bio „moćan“ neko sa kime se trebamo suočiti, Allah je iznad svega.
• Kada tražimo od Allaha, ne trebamo biti sebični. Kada dovimo i za druge, time pokazujemo vjeru u Allahovu svemoć i darežljivost. To što će Uzvišeni Allah nekom drugom dati blagodat ne dovodi u pitanje ono što će nama dati jer su Njegove riznice nepresušne.
• Zikr, spominjanje i veličanje Allaha otvara vrata mnogim dobrima. I u dobru i u iskušenjima ne trebamo zaboraviti spominjanje Uzvišenog Allaha.
• Da kada nešto tražimo od Allaha uvijek imamo na umu blagodati koje nam je dao i da je i ranije bio uz nas. Posebno je zanimljivo da Uzvišeni Allah na taj način smiruje srce Musaa, alejhisselam. On ga podsjeća na ranije blagodati, na zaštitu koju Mu je pružio i da je sve bilo tačno kako On hoće. Kada bismo češće dovili Uzvišenom Allahu sa ovakvim ubjeđenjem i razmišljajući o Njegovim blagodatima i brizi o nama, sigurno bi i naše dove bile izrečene sa većim pouzdanjem u Uzvišenog Allaha. Onaj koji je brinuo do sada o nama, najbolje se može za nas pobrinuti i u budućnosti.
• Nevolje su iskušenje, a spas za nevolje je jedino kod Allaha. Neke nevolje su samo put da se približimo Allahu.

Četvrtu poruku crpimo iz scene sa Musaom, alejhisselam, i faraonovom vojskom. Ispred je more, iza vojska. Izlaza nema. Musa, alejhisselam, ostaje smiren jer zna da je njegov Gospodar s njim.

„Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!” “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” I Mi objavismo Musau: “Udari štapom svojim po moru!” – i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo one druge približismo – a Musaa i sve one koji bijahu s njim spasismo – a one druge potopismo.“ (sura Eš-Šu’ara, 51-56)

Kada insan ne napušta dovu kroz sve životne situacije, vjera u Allaha Uzvišenog postaje čvrsto ubjeđenje bez mrvice sumnje. Insan koji svoj život pretvori u dovu je onaj koji nikada ne gubi nadu u Allahovu milost. Što više Gospodaru vjerujemo, to nam On više pokazuje Svojih znamenja. Za Njega ništa nije teško. Za nas jeste. Ali između naše nemoći i Njegove svemoći je dova. Dova kojom priznajemo svoju slabost i Njegovu moć. Dova kojom potvrđujemo da Mu vjerujemo i da utočište kod Njega tražimo. Dova je izraz naše skrušenosti i poniznosti pred Uzvišenim Allahom.

Priče o Allahovim poslanicima nisu u Kur’anu spomenute da bismo ih samo čitali i divili se onome što je bilo, već da uzmemo pouku i da vjerujemo Onom koji je bio uz Musaa, alejhisselam, kada nikog drugog nije bilo. Ako čujemo kazivanje o Musau, alejhisselam, ili bilo kojem drugom poslaniku, a nakon toga dovimo bez ubjeđenja, postavlja se pitanje da li i koliko vjerujemo u istinitost onoga što je On objavio. Naš Gospodar je isti Onaj koji je bio kadar rascijepiti more. Njemu i mi učimo dove. Njemu se obraćamo. I nas On čuje i sluša. Pa šta nas sprečava da Mu se potpuno predamo i da Mu bez sumnje vjerujemo?