Tekstovi

Često se desi da kupimo neku stvar koja na kraju ne bude ono što smo očekivali, pa ostanemo razočarani njenim kvalitetom. Slično je i s ljudima – često sami izaberemo osobe koje pustimo u svoj život, da bismo se nakon nekog vremena u njih razočarali jer nisu ispunile naša očekivanja. Možda se nećete složiti sa mnom, ali problem nije u kvalitetu tog predmeta niti u toj drugoj osobi – problem je u nama. Mi smo ti koji su napravili taj izbor. Taj izbor je odraz onoga što nam je u određenom momentu trebalo; on je ogledalo naše ličnosti u datom trenutku, naših kriterijuma ili naših iluzija.

Dakle, svaki put kada nas neko ili nešto razočara, nema potrebe da krivimo loš kvalitet ili lošu osobu. Potrebno je da se “vratimo” sebi i korigujemo onaj dio sopstvene ličnosti koji je napravio pogrešan izbor.

U ovom kontekstu možemo navesti i poznati kur’anski ajet: “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.” (Sura Er-Ra’d, 11) Promjene našeg stanja počinju od nas samih. Ne možemo mijenjati svijet a nismo u stanju promijeniti sebe. Ne možemo krotikovati druge a nemati razvijen osjećaj za samokritiku.

Iako često ne vidimo tako, najveća nemoć čovjeka jeste da pronalazi krivca u nečemu drugom ili u drugima, izbjegavajući konflikt sa samim sobom. Kada krivimo druge, mi hranimo svoj osjećaj superiornosti i nepogrešivosti, dok su drugi ljudi “izvor” naše nesreće ili nezadovoljstva. Oni su ti koji bi se trebali mijenjati. Drugi su ovakvi ili onakvi. A da li se ikada pitamo zašto su drugi bili naš izbor? Ako bismo tako posmatrali, pronalazili bismo zaostavštine svojih rana iz prošlosti ili grešaka iz kojih nismo izvukli pouku. Tada bismo imali mnogo posla za rad na sebi. A pokušali bismo razumjeti i ajet:

“Dobro koje te zadesi – od Allaha je! Zlo koje te zadesi – od tebe je!” (sura En-Nisa, ajet 79)

To ne znači da ćemo kolonuti duhom nakon negativnih izbora, već da ćemo svaki pogrešan korak razumjeti kao lekciju i priliku koja nam otvara vrata novim spoznajama i radu na sebi.

Zamislite djevojku koja je pronašla prvog supruga. Birala je samo izgled, a onda se razočarala jer je shvatila da život nije samo izgled. Ili djevojku koja je izabrala mladića koji ide u džamiju, ali nije obraćala pažnju na njegov ahlak. Poslije je uvidjela da bez njegovog lijepog ahlaka, sabura i lijepe naravi, njihov brak nema smisao.

Normalno je da će pričati kako su njihovi muževi bili loši. Ali, oni su bili u datom trenutku samo ogledalo njihove ličnosti i njihovi sopstveni izbori. One su u tom momentu tražile oni što je njihova ličnost vidjela kao najvažnije kod budućeg supruga. Isto važi i za mladiće. I za bilo koji naš izbor u životu.

Zato je od ključne važnosti da nakon posrtaja koji nam se dese u životu ne budemo od onih koji će pričati o lošim stvarima ili ljudima. Važno je da se okrenemo sebi. Važno je da razumijemo da nas je Uzvišeni Allah iskušao time kako bismo u duhovnom smislu rasli i radili na sebi, kako bismo se okrenuli Njemu i kako bismo iz iskušenja koje nas je zadesilo naučili lekciju. Ako sljedeći put ne napravimo istu grešku, ako budemo nakon iskušenja “porasli” u pozitivnom smislu, ako se naši kriteriji promijene ka pozitivnom, to iskušenje je najveća blagodat koja nas je mogla zadesiti.