Oče moj, reci: ‘Amin!’

Jedan od učenjaka iz Rijada pripovijeda da su prilikom posjete tamošnjoj bolnici zatekli jednog čovjeka čija je kći bila veoma bolesna. Ona je imala 40 godina i nikada se nije udavala, pošto je njen otac odbio svakog mladića koji bi došao da je prosi. Učenjak spominje da je njen otac bio poznat po svojoj pohlepi i škrtosti…

Posjedovao je mnoge firme; nekretnine i automobile. Imao je i kćerku jedinicu koju su mnogi željeli za suprugu. Međutim, svaki bi prosac bio detaljno ispitan o svom poslu i plati, i bio bi odbijen ukoliko ne bi udovoljio strogim kriterijima. A koji je bio glavni kriterij? Mehr u iznosu od više stotina hiljada rijala. A niko nije imao dovoljno novca da isplati tu svotu.

Tako je to trajalo iz godine u godinu sve dok kćerka nije navršila četrdesetu godinu starosti. Tad se je teško razboljela i primljena hitno u bolnicu.Zbog težine bolesti, nije joj bilo spasa. Smrt joj je postala neminovnom. Kad je osjetila da joj se primakao smrtni čas, pozvala je svog oca – koji je sjedio blizu njenog kreveta: „Oče, priđi bliže“.
I on je prišao njenom postelji.

Rekla mu je: „Oče moj, reci: ‘Amin’“.
Rekao je: „Amin“.
Ponovo je rekla: „Oče moj, reci: ‘Amin’“.
I on je opet rekao: „Amin“.
Tada je ona po treći put rekla: „Oče moj, reci: ‘Amin’“.
I on je opet rekao: „Amin“.
Tada je ona izustila svoje posljednje riječi prije nego joj je Melek smrti uzeo dušu: “Molim Allaha da ti zabrani ulazak u Džennet kao što si ti meni zabranio stupanje u brak.“

Za N-UM preveo i obradio: Nedim Botić