Ja nisam Fatina, ja sam Zalima (grješnica)
Ova priča namijenjena je tebi plemenita sestro. Iako je duga, zbog koristi i pouka koje nosi prenijet ću ti je u cjelosti, uz Allahovu pomoć i dozvolu…
Njeno ime je Fatina, a ona je kao i njeno ime odvažna, kulturna, odgojena, obrazovana u svemu (osim u vjeri). Vjera je kod nje da bude dobrog srca, i ništa osim toga. Da oblači šta želi, da radi šta hoće i da se ponaša kako hoće.Sakupila je jedne noći svoje kolegice sa fakulteta na zabavi koju je organizovala u povodu njenog rođendana – praznika za koji Allah nije objavio dokaza, oponašajući i slijedeći nevjernike, a ko oponaša jedan narod on pripada njima. (hadis)
Bila je veoma lijepa, lijepog izgleda. Počela je obilaziti svoje prijateljice i smijati se sa njima, pitajući ih, djevojke znate li ko nam fali na ovoj zabavi!? Pa je ostala začuđena njihovim odgovorima – ne znam, ne znam, pa kaže, odgovarajući sama na svoje pitanje: ”Fali nam šejha Alija”, ismijavajući se sa njom, i zbijajući šale na njen račun. Tako je išla posvuda i smijala se na račun svoje kolegice Alije.
Pa je upitala jedna od kolegica (braneći Aliju): ”Zašto sav taj smijeh i ismijavanje sa Alijom, zar nije naša kolegica na fakultetu, zar nije sa nama u razredu, zar nije do skoro bila sa nama na našim druženjima i zabavama, i u ovom nemaru u kojem se mi nalazimo, a ona je sada u njenom mihrabu sa svojim Kur’anom i sa svojim namazima, ona traži ahiret, a mi, šta mi tražimo”? Reče jedna od njih: ”Otišla sam do Alije da je pozovem na proslavu rođendana, pa je odbila, i održala nam je dugo predavanje o vjeri i ahlaku, o običajima i okupljanjima”.
Kaže Fatina: ”Miskina (jadna) Alija, a bila je pametna i normalna, prije nego je uhvatio ovaj zanos vjere, koji je odvojio od nas. Zaista je miskina Alija, brzo se je promijenila – njeno ponašanje, njeno razmišljanje, njen izgled… njena odjeća se produžila, postala je ko’ starica, ne znajući da odjeća nije bitna, bila kakva da je, čak je i njena kosa pokrivena tom crninom, zaista je miskina, zaboravila je da Allaha kod nas zanima samo naše srce, a sve ostalo je samo formalnost”. Allahu ekber, zar je hidzab i držanje za vjeru postalo samo formalnost!?
Pa je nastavila Fatina svoj govor o Aliji… : ”Ona nas plaši vatrom, kojom će Allah kazniti otkrivena tijela, i upozorava nas na nešto što se zove smrt i na nešto drugo što se zove obračun, čak šta više ona nam govori o zabrani zavođenja momaka”. Reče jedna od njih: ”Jadna Alija, zabranila je sebi uživanja ne znajući da je Allah stvorio žene za muškarce i da je muškarce stvorio za žene. Kako će ona pronaći čuvjeka svojih snova, zatvorena u kući!? Ubija sebe, a ona je u najboljim godinama, u cvijetu svoje mladosti”! Moramo joj pomoći, moramo uraditi nešto da je spasimo. Ona ubija sebe sa dugim ibadetima, dobrovoljnim postom, samo sjedi u kući – bez trgovačkih centara, bez druženja i zabava. Podigle su svoje glasove, govoreći: ”moramo je spasiti”!
Jadne one, ne znajući da su, zapravo, one te koje su potrebne spasa, i da su one te koje trebaju žaljenje. ”Kakvo je ovo pogrešno poimanje vjere”, rekla je jedna od njih, ‘zar nije život sloboda i uživanje, a smrt, smrt će doći kad ostarimo i proživimo, imamo dosta vremena”.
Nekoliko godina kasnije
Prestale su zabave, prošle su godine, diplomirale su djevojke, završila je Fatina, a završila je i Alija – nastavivši sa svojom pokornošću i držanjem za vjeru. Šta se desilo sa Fatinom, a šta sa Alijom, a šta sa ostalim djevojkama…?
Hajde da nastavimo ovu priču sa jednog drugog mjesta i u potpuno drugačijim okolnostima…
U jednoj bolnici na četvrtom spratu u jednoj od soba čuje se jecaj bolesnika, ona je u toj sobi već nekoliko mjeseci, doktori su bili očajni zbog nje, njeni jecaji su postali poznati u ovoj bolnici, a niko nije bio u stanju išta uraditi kako bi joj pomogao. Sestrice su se već navikle na njen glas i nisu se puno osvrćale na nju, dok nova doktorica, koja je tek došla u ovu bolnicu nije mogla zanemariti taj glas, taj jecaj bolesnika, zato što joj je srce bilo ispunjeno milošću, i takav je iman (vjera) – u srcu stvara milost i blagost prema drugima.
Uzela je nekoliko lijekova i sedativa i ušla je u tu sobu, kada je otvorila vrata, a ono žena na krevetu, u polu-komi, otkucaji srca usporeni, teško diše. Sjede pored nje i dade joj nešto da je osvježi, nakon malo vremena dođe sebi, uspravi se u krevetu i otvori oči gledajući okolo, a kada su joj oči došle do doktorice zastale su, pogled se zaledio, nije treptala gledajući u njeno lice, onda je svojim slabašnim rukama dotakla njene oči, govoreći: ”Preklinjem te Allahom, ko si ti?
Kaže: ”Ja sam doktorica, draga moja”. Reče ona: ”Ne pitam o tvom zanimanju, pitam te o tvom imenu, pitam te u ime Allaha, jesi li ti Alija”? ”Da ja sam Alija”, dgovori začuđeno doktorica. Onda je bolesnica z stade grliti svojim rukama i pribila na svoje grudi, ljubila je i žestoko plakala. Čuđenje doktorice se je povećalo: ”Jeli ona luda, kako zna moje ime, a ja je prije nisam srela!? Nisam je liječila, čak šta više, ovo je moja prva noć u ovoj bolnici kao doktorica na probi”. Pa se Alija vratila malo unazad, gledajuću u bolesnicu, ne znajući šta da uradi, potom upita bolesnicu: ”Ko si ti draga, kako znaš moje ime, jesmo li se srele ranije”?
Pa je odgovorila bolesnica povišenim tonom: ”Da Alija, sastajale smo se puno-puno puta. Tvoje ime, tvoje lice, tvoju sliku nisam zaboravila, pogotovo od kako me je zadesila ova bolest, prije tri godine. Ah o Alija! Ah o Alija! Ja sam ona koja je jela tvoje meso, ismijavajući se sa tobom, ja sam FATINA o Alija! Ja sam FATINA o Alija”! A onda je počela žestoko plakati i tako slomljena nije mogla nastaviti govor. Pa je nastavila Alija, u nevjerici šta je čula: ”Allahom te kunem, jesil li ti Fatina? Nemoguće, Fatina je bila ko’ njeno ime, najljepša, najljepšeg izgleda, naj, naj…”
Pa reče Fatina, drhtavim glasom: ”Da ja sam ona za koju su tada govorili ”Fatina”. Pa je Alija prislonila na svoje grudi i počela žestoko plakati. Kada se je malo smirila počela je Fatina pričati svoju priču, sedam godina unazad – od kako su se rastale.
Kaže Fatina: ”Završila sam fakultet, nakon toga sam pokušala da nastavim svoje studije na posdiplomskom, ali nisam mogla, nisam imala snage, bila sam jako nemarna u svemu, tako i u vjeri – nisam sumljala u Allaha Uzvišenog, ali sam mislila da treba imati dobro srce i da je to kod Allaha dovoljno od dobrih djela. Upoznala sam puno osoba, mladića, djevojaka… potom sam upoznala momka na poslu, svidjeli smo se jedno drugom i udala sam se za njega, voljela sam ga i volio me, ali smo živjeli u gafletu – nemaru i nepokornosti prema Allahu. Nakon nekoliko godina braka, Allah nas je opskrbio malom prelijepom djevojčicom, koju sam nazvala Sevsen (Ljiljan), po onoj mojoj prijateljici koju si poznavala.
Nakon nekog vakta, počela sam da osjećam bol u stomaku, kada sam otišla doktorima rekli su mi da je čir. Počela sam da se liječim, ali bezuspješno, bolovi su bili sve jači i jači, a ja umjesto da se vratim Allahu, bježala sam od bolesti u još veći gaflet i nepokornost. Nakon toga, stanje mi je se još više pogoršalo, nova dijagnoza je bila – zloćudni tumor. To je bio početak ovoga zla u mom stomaku, i tako je čir prerastao u karcinom. Potom je karcinom počeo da me uništava, tako da sam dospjela ovdje gdje jesam, svoju kćerku nisam vidjela već četiri mjeseca, a moj muž me nije posjetio već dvije hefte, umorio se od svakodnevnih posjeta, da me je Bog do zaboravio i ostavio”.
Kada je ovo sve čula Alija nije mogla ovladati sobom, od žestina plača i tuge za Fatinom. Onda se je malo pribrala govoreći joj: ”Nemoj tugovati Fatina, ja te znam kao jaku i borbenu osobu, nemoj gubiti nadu u Allahovu milost, nemoj se pokoriti očaju, možda ti Allah da lijeka, ovo je samo iskušenje za tebe, pokori se Allahovoj odredbi i saburaj, budi strpljiva, sabur je lijep, a Allah je sa strpljivima.
Kada je čula ove lijepe riječi, Fatina se smirila, došla je sebi, očistila suze svojim rukama govoreći: ”Oprost! Oprost! O moj Gospodaru, ja nemam više nikoga osim tebe, pa hoćeš li me prihvatiti, Tvoja milost o Allahu! Nadam se da je ovo iskušenje, a da nije posljedica mojih grijeha. Ja sam se oglušila o svim tim ajetima koje sam slušala, i kojima sam upozoravana. Oglušila sam se i o savjetima moje majke, koja se saželjevala nadamnom, i o savjetima onih koji su mi željeli dobro. O moj Gospodaru, ovo je kazna zbog onoga što sam radila, zbog zuluma što sam činila ljudima!
Koliko sam samo mladića zavela, koliko sam samo djevojaka pokvarila, i toliko sam svima nažao uradila! Približi mi se o smrti, ja sam mislila da uzimaš samo stare i iznemogle, a da ostavljaš mlade. Živjela sam u zanosu da će mi smrt doći u starosti, i davala sam sebi lažnu nadu u dug život”. Potom je stala pitati Aliju: ”O Alija, zar kabur nije mračan? Jeli istina da je kabur tijesan…”? Pa onda odgovara sama sebi: ”Da tako je! Još malo pa će se moje hladno tijelo nastaniti u njemu, tamo neće samnom biti niko od mojih bližnjih ni voljenih, niti će samnom biti imetka ni odjeće, niti će biti muža ni prijatelja. O moj Gospodaru, kako ću se razdvojiti od svoje malene Sevsen, a i ja sam još mlada i nisam se naživjela”.
Uze Fatina da briše svoje oči i da govori, koliko je samo harama počinila sa njima i koliko je gledala u mladiće i u ono što joj nije dozvoljeno. Pa je uzela Alija, pribila je na svoje grudi, učeći joj Kur’an i tražeći od Allaha da joj da lijeka, govoreći joj: ”Dosta je Fatina, nemoj gubiti nadu u Allahovu milost i oprost, i u to da će te Allah izliječiti”.
Kaže Fatina: ”O Alija, zar će mi Allah oprostiti (ako se pokajem) a radila sam što sam radila, i griješila sam koliko sam griješila? Pa joj odgovara Alija sa povišenim tonom: ”A kako ti neće oprostiti, zar Allah nije Onaj koji puno prašta? Zar Allah nije Onaj koji je Milostiv i koji prašta? Zar nisi čula riječi uzvišenog Allaha koji kaže, obraćajući se griješnicima: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Az-Zumar 53).
Kaže Fatina: ”O Alija, od danas me nemoj više zvati Fatina, zovi me Zalima (grješnica). Zaista sam se puno prema sebi ogriješila, i mnogo sam nepravedna bila’’. Onda je smogla snage, ustala je iz svog kreveta podižući svoje ruke prema nebesima, dozivajući Allaha Uzvišenog, ponizno i skrušeno: ‘‘Gospodaru moj znaj da sam se vratila Tebi! O Ti, Milostivi, ja nisam izgubila nadu u Tvoju milost. Ako si mi propisao lijeka, a Ti si jedini koji lijek daje, zavjetujem ti se da nikada više neću griješiti, a ako si mi propisao skoru smrt, znaj da ne gubim nadu u Tvoju milost, i nikako ne sumnjam da ćeš mi oprostiti’’.
I tako je kajući se i dozivajući Uzvišenog Gospodara napustila ovaj svijet, ostavivši iza sebe svoje najdraže, muža, kćerkicu, svoj imetak, svoje diplome… Vratila se svome Stvoritelju, noseći sa sobom samo svoja djela. Nadamo se i molimo Allaha Uzvišenog da joj se smiluje, da primi njeno pokajanje, i da je uvede u Džennet zajedno sa njenom porodicom.
O ti koji si se ogriješio/la prema Allahu, nemoj gubiti nadu u Allahovu milost, pokaj se Uzvišenom prije nego ti dođe melek smrti, onaj koji te neće pitati jesi li zavrsio sve dunjalučke poslove, koji će doći iznenada i po naredbi svoga Gospodara uzeti tvoju dušu, a tvoje tijelo će ostati hladno i ukočeno, spustit će ga u kabur i ostat ćeš sam, sa tobom će ostati samo tvoja djela. Zato se dobro pripremi za odlazak Allahu Uzvišenom, pokaj se i prihvati se čvrsto za Allahovu vjeru, čineći dobra djela sve dok ti ne dođe smrtni čas.
Od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: ”Obavijestio nas je Allahov Poslanik, alejhi selam: ‘ Tako mi Allaha, pored Kojeg nema drugog boga, neki ce od vas raditi djela dženetlija sve dok ne bude arsin izmedju njega i Dženneta pa ce ga preduhitriti knjiga (odredjenje) i nastavit ce raditi djela džehenemlija, pa ce uci u Džehennem. A neko ce od vas opet raditi djela džehenemlija sve dok ne bude izmedju njega i vatre samo arsin, pa ce ga preduhitriti kjniga (odredjenje) i radit ce djela ljudi dženetlija, pa ce uci u Džennet.‘ ( Buhari i Muslim).
Preveo: Mirnes Škrijelj