Rekaik

Ashab koji je tražio da bičuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Među ashabima nastade prava pometnja. Sve glasnije su osuđivali Ukaša, a Omer, r.a., se jedva suzdržavao da ne skoči i ne ščepa ovog ashaba. Međutim, Poslanik s.a.v.s. ostade miran te opet naredi Aliji da donese bič. ”Zar ćeš udariti Allahovog poslanika?”, ”Udari mene stotinu puta za taj Poslanikov jedan udarac!”, ”Dajem ti stotinu deva da halališ Poslaniku!”,”Kako te nije stid Ukašu, šta to činiš?” dovikivali su prisutni ali se on nije obazirao na dobacivanja nego ostade doslijedan sebi i svojoj želji

Putujuci mislima kroz casnu proslost muslimansku i davna vremena,veceras odoh veoma daleko,u vrijeme i godinu u kojoj na Zemlji jos bijase ziv Allahov Poslanik, Muhammed sallallahu alejhi ve sellem. Srce junacko ispunjeno ljubavlju prema Allahu i svim muminima vremena bije svoje posljednje otkucaje.

Oci najljepse, koje su isplakale najvrednije suze koje poznaje historija, pokrivene teskim kapcima od temperature i groznice koja je ophrvala najbo-ljeg roba Allahova, oci svijetle nurom ispunjene, jer nisu gledale u ono sto je Allah zabranio, posljednji put obilaze drage osobe. Srca drugova su napeta i samo sto ne iskoce iz grudi, napojenih sa izvora istine sto odlazi najbolji prijatelj. Gotovo nikad nisu ni pomislili da ce ih napustiti njihov ucitelj.

Pomisljali su na ostanak bez oca i majke, ali ostati bez uzora i najvece ljubavi srca plemenitih, na to nisu ni u jednom trenu pomislili. Ali, ovi teski i umorni dani sa sobom su donijeli i te misli, srcu nemile i gotovo neprihvatljive. U tim vrelim ljtnjim danima Mekom je vladala neobicna tisina, zamor se nije cuo, a i trgovci su se slabo primjecivali, kao da je sve slutilo najvece iskusenje.

Ashabi su u dzamiji i cekaju svoga najveceg prijatelja, ucitelja, uzora, druga, brata, imama i vodju. Znali su da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem bolestan, ali su prizeljkivali ozdravljenje. Izmedju svoja dva prijatelja, tresuci se, u dzamiju je usao posljednji Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. Bolestan, ali zaljubljenik dzamije, od namaza i posjete Allahove kuce, ne odustaje.

Nakon što je pribrao snage Resulullah je ustao i obratio im se: “O ljudi, znam da ste zabrinuti zbog onoga što će doći kada vas napustim i odem svome Gospodaru. Da li je ijedan Božiji poslanik ostao vječno sa svojim sljedbenicima? Nije. Da je ijedan ostao, ostao bih i ja s vama. Ali, ja sam samo običan čovjek, smrtnik kao i svi ljudi. Svi mi imamo svoj kraj. Samo Allah je vječan. On određuje početak i kraj našeg života. Sve je u Njegovoj vlasti. Sve što se događa biva Njegovom voljom. On je utok svemu.”

Mozete pretpostaviti sta se desilo poslije ovih rijeci. Srca su ispunjena tugom i brigom, tugom zbog nagovjestaja odlaska sa dunjaluka najboljeg covjeka historije, brigom za vlastiti iman, jer nema vise onoga koji je savjete dijelio najbolje, koji je na pravi put pozivao i od zla na najljepsi nacin odvracao, nema cuvara zajednice i pojedinaca. Kako ostati na pravom putu kada te napusta ovakav savjetnik?!

Nastupio je plac. Jecaji, ne obicni jecaji. Jecaji za najvoljenijim, jecaji od kojih se tresu tijela, oci crvene kao krv, noge klonu a srca u brigu sve dublje i dublje tonu. Pitamo se kad su jecaji stali, i kako su uopce mogli stati.

Rijeci iz mubarek usta se ponovo otisnuse: “Moja zadnja poruka vama jeste da čvrsto vjerujete u jednog Boga i da radite dobra djela. Slijedite put Kur’ana, put koji vam je Bog odredio. Ako to ne budete činili pašćete u Allahovu nemilost i bićete poraženi. ‘Tako mi vremena! Čovjek, uistinu, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i rade dobra djela, i jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost.’.

Braćo, vrijeme moga povratka mome Gospodaru je blizu. On najbolje zna čas smrti moje. Ja želim da čiste duše odem pred Allaha dž.š.. Ako sam nekoga uvrijedio, ako sam nekome ostao dužan ili ako sam nekoga udario neka to kaže sad, neka uzme svoje pravo od mene i neka naplati svoj račun! Nikada se nisam svetio ili prema nekome mržnju pokazivao. Nikada nisam želio nekoga oštetiti ili mu nešto nažao učiniti. Ali, ako se to ipak desilo slobodno recite! Tražite naknadu i nemojte dozvoliti da sa vašim dugom ili pravom odem pred Allaha dž.š.!”

Džamijom se razlijegala mukla tišina. Čuli su se tek blagi jecaji ashaba koji su zalud pokušavali suzbiti plač. U istom trenu osjećali su neizmjernu tugu zbog stanja Resulullahovog, ali i divljenje i ponos zbog ovako snažnih i plemenitih riječi. Znali su oni da imaju nemjerljivu privilegiju druženja, slijeđenja i gledanja u lice ovog odabranog čovjeka čija svaka izgovorena riječ je u njihovim dušama dodatno jačala i razvijala ljubav ka njemu i njegovom Gospodaru Uzvišenom.

Niko nije ni slutio da bi se na ovaj njegov upit neko mogao javiti. Ko bi se, zapravo, usudio da dodatno pristaje na muku ionako iscrpljenom Resulullahu? No, nije bilo tako. Čovjek po imenu Ukaš ustade i reče:”Allahov poslaniče, ostao si mi dužan tri dirhema.”

Prisutni nisu mogli vjerovati svojim ušima i očima. S prezirom su gledali Ukaša ali iz poštovanja prema Muhammedu s.a.v.s. ne rekoše ništa. Resulullah se, na te riječi, blago nasmija i uzvrati na Ukaševu primjedbu:”Vjerujem ti Ukaše, ali me podsjeti kad se to desilo!”.

”Jednog dana ti je prišao siromah tražeći pomoć a ti kod sebe nisi imao novca te si od mene posudio tri dirhema. Još mi ih nisi vratio”, pojasni Ukaš. Poslanik s.a.v.s. naredi Aliji da donese tri dirhema i dadne ih ovom čovjeku pa je tako i učinjeno. Ashabi nisu mogli vjerovati onome što gledaju. Pitali su se odakle hrabrost i smjelost Ukašu da maltretira ovako bolesnog i iscrpljenog Resulullaha.

No, poslanik s.a.v.s. ponovo upita je li još nekome nešto dužan i je li nekoga na bilo koji način nekada oštetio. Opet se projavi Ukaš: ”Allahov poslaniče, kada smo jednom jahali na devama pored Taifa nehotice si me udario bičem po prsima i to me jako zaboljelo. Želim odštetu za taj udarac!”

Među ashabima nastade prava pometnja. Sve glasnije su osuđivali Ukaša a Omer r.a. se jedva suzdržavao da ne skoči i ne ščepa ovog ashaba. Međutim, Poslanik s.a.v.s. ostade miran te opet naredi Aliji da donese bič.

”Zar ćeš udariti Allahovog poslanika?”, ”Udari mene stotinu puta za taj Poslanikov jedan udarac!”, ”Dajem ti stotinu deva da halališ Poslaniku!”,”Kako te nije stid Ukašu, šta to činiš?” dovikivali su prisutni ali se on nije obazirao na dobacivanja nego ostade doslijedan sebi i svojoj želji. Kada Alija donese bič Ukaš svojim novim zahtjevom zaledi srca svih prisutnih od kojih neki htjedoše da ga ubiju. Tražio je slijedeće: ”O Allahov poslaniče, kada si ti mene udario moja prsa bila su gola pa otkrij i ti svoja pa da pošteno naplatim svoj hak!”.

Muhammed s.a.v.s. je bez pogovora poslušao i otkrio svoja prsa. Ashabi su u čudu gledali ne vjerujući da se sve to uistinu događa. Kada su svi očekivali udarac Ukaš se baci na Resulullahova prsa i poče ih ljubiti kroz plač govoreći: ”O Allahov miljeniče, dugo čekam priliku da poljubim tvoja mubarek prsa. Tako mi Allaha, spreman sam i umrijeti za tebe ako treba!”

Ahhhhhh! Svi su plakali. Jecaji se prolomise, srca se rascjepise, potoci suza potekose. Ljubav istinska otkrila se pred ljudima, ljubav Ukasa prema Resulullahu a.s. Sta je sve bio spreman da izrezira ovaj ashab, da bi ostvario svoju najvecu dunjalucku zelju. Poljubiti mubarek prsa Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Ovo je prica o toj ljubavi. A nama ne preostaje nista drugo do li da poljubimo ove casne hadise zapisane u knjizi, da ljubimo njegov sunnet i da ga cuvamo u svojoj praksi.

Bili su to posljednji dani života najodabranijeg Allahovog stvorenja, Muhammeda s.a.v.s. koji je koristio svaku moguću priliku, pa i smrtnu bolest, da nam poruči da su mir, pravda i poštenje neprikosnoveni ideali kojima moramo težiti. Poučio nas je da se svačije pravo mora poštovati, makar to nama i ne bilo po volji. Svojom veličinom pokazao nam je najveću moguću skromnost i poniznost.

Zapravo, cjelokupan njegov život je jedna neiscrpna česma sa koje su se generacije i generacije nakon njega napajale i tako oplemenjivale svoje živote. Budimo i mi poput njih i napojimo svoje zedne duse!

Miralem Mehic

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: