Prilozi posjetitelja

Glas ezana je ulazio u svaku poru, svaku ćeliju mog tijela

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Čudilo me je što ne mogu da ispoljim svoja osjećanja i plačem dok bi pop pjevao nešto i izgovarao neke čudne riječi, i svi su plakali, a meni je bilo smiješno. Mislila sam da sam nenormalna i moj strah od neizvjesnosti rastao je još više…

Rođena sam u Srbiji, nekadašnjoj staroj Jugoslaviji, gdje su mi se roditelji preselili iz Bosne tražeći posao u Vojvodini. Na kraju svijeta, pored reke Tamiš, na granici Rumunije nalazilo se to selo u kojem je, kako predanja kažu, nekad davno za vrijeme Turskog carstva, živio Neus Paša koji je imao veliki dvorac. Ja taj dvorac nisam zatekla, ali sam ipak maštala da ću naći neki njegov trag ili detalj koji će me odvesti do njegovog skrivenog blaga. Rano djetinjstvo sam provela bez majke, koja se poslije razvoda vratila u Bosnu. Bez obzira na sve teškoće života, na selu, djetinjstvo mi je bilo lijepo. Na mjestu dvorca, kako sam ja zamišljala, bilo je veliko crkveno dvorište sa crkvom u sredini. Bilo je vreme komunizma, malo je ljudi posjećivalo tu crkvu, osim popa, crkvenjaka i naravno nas djece.

Pamtim još uvijek miris trave, jabuka i tamjana i spokojnu ledenu tišinu. Moj taja, kako sam ga zvala, stalno me je učio da poštujem sve ljude i sve religije. Nikad nije ismijavao ljude zbog onoga što su i nije mi branio da se igram u crkvi (iako je bio komunista). Ta crkva pamti moje traženje za istinom. Penjala sam se skroz do njenog vrha i sjedila na ivici prozora koji je otkrivao cijeli kraj. Zastao bi mi dah dok sam gledala daleke krajeve koje nisam mogla da vidim sa zemlje: rijeku, njive i seljake koji kao mravi vrijedno rade, ptice. Možda se baš tu u mojoj dječijoj duši upalila prva iskra pitanja – ko smo mi ljudi?

Rasla sam kao vuk samotnjak. Imala sam prijateljice, ali sam više voljela samoću. Najbolji mi je prijatelj bio – knjiga, pročitala sam cijelu školsku biblioteku i nije mi bilo dosta. Kad bi mi očeva supruga zabranjivala, bojeći se da ne pokvarim oči, bilo mi je najslađe da čitam na slabom svjetlu koje je probijalo kroz staklo vrata iz dnevne sobe u moju. Gradila sam kućice od raznog materijala i sjedila u njima po cijeli dan sa svojim lutkicama, knjigama i pitanjima. Penjala sam se sa braćom na drveće, naročito mi je bio omiljen stari orah, koji još uvijek postoji na kraju naše bašte prema Tamišu, i gledala u daljinu.

Osećala sam u duši neku čežnju, bol za saznanjem, neki čudan osećaj kad te boli a milo ti je, i ne znaš zašto. Poslije, kad sam porasla i prestala da se pentram i bilo je vidljivo na meni da nisam dječak, počela sam da gledam u zvijezde dok mi se vrat ne bi ukočio. Imala sam tad svoje “društvo”, dva, tri dečaka i devojčice iz osnovne škole, predstavnike “seoske inteligencije”, sa kojima sam sjedila i raspravljala o vasioni sve dok ne bismo stigli do pitanja: “Ko je sve to stvorio?”, pa bismo to pitanje nekako preskočili, počeli drugu temu. A ja sam znala da je tamo Neko i ko kod bio da je on Stvoritelj i da je sva ta vasiona zajedno sa nama kao igračka u Njegovoj ruci, ali nisam smjela da im kažem o čemu razmišljam bojeći se da će mi se smijati. Osećala sam da zna sve o meni i da me vidi bez obzira na to što Ga ja ne vidim. Znala sam to po tome što sam se bojala da napravim nešto što bi pokazalo da sam loš čovjek, nešto ružno kao naprimjer, krađu, laž, pa čak i izlasci sa dječacima.

Mnogi bi mi prilazili, ali bi se vraćali pognute glave. Nisam znala da pričam, kad bi me pitali, odgovarala bih sa “da” ili “ne”. Zvali su me “konzerva”. Svi smo bili u komunističkoj omladini, učili su nas da je priroda “ćiribu-ćiriba” samu sebe stvorila i da smo postali od majmuna. Završila sam srednju školu i otišla u Novi Sad da upišem studije sa velikom nadom da ću postići nešto veliko u životu. Prvo razočarenje je bilo da nisam upisala ono što sam željela, drugo je da je u velikom gradu sve bilo skupo i da sam morala da radim da zaradim za džeparac. Borila sam se svim svojim nevinim, naivnim, seljačkim u sebi, sa svim zagonetnim, izazovnim, prljavim manirima gradskog života i još uvijek nisam nalazila odgovore na mnoga pitanja. Pratila bih ljude kroz staklo kioska u kojem sam radila, svako je negdje žurio. Gledala bih djecu pa starce razmišljajući kako će ta djeca sutra biti starci i kako su ti starci bili nekad djeca, da sve ima svoj početak i kraj, i da to boli jer je čovjek nemoćan da zaustavi vrijeme i da ga troši nemilice na nevažne stvari, i da sve što je lijepo brzo prođe…

________

Upoznala sam se sa Ahmedom, Palestincem iz Jordana. Bili smo komšije u istom dvorištu, prozori su nam gledali jedni na druge. Sa njihove strane on i drug mu iz Gaze, sa naše Vera i ja. Ahmed mi je od prvog pogleda bio simpatičan, drugačiji, nježniji od naših mladića. Dok je pričao sa nama, gledao bi negdje ustranu i lice bi mu porumenjelo, što je za mene bio znak da se stidi, da je lijepo vaspitan i da poštuje druge ljude. Vjenčali smo se poslije dva mjeseca i time sam ušla u ne samo u islamski svijet nego i u arapski sa svim njegovim nedaćama, problemima i crnom politikom. Kažem crnom jer je za mene ona najgora stvar na svijetu i da sam još uvijek od onih ljudi koji kad sabiraju kažu: jedan i jedan su dva. Međutim, kod njih je druga situacija. Od početka sam ga izludila sa pridikama o Palestini i kako su je olako pustili, nisu se borili za nju, nisu trebali da izađu. Govorila bih mu: “Hajde, ujedinite se i tako svi odjednom navalite i to je to, kako smo mi nekad Hitleru jasno rekli: Ne! Svoje ne damo, tuđe nećemo, bolje grob nego rob, bolje rat nego pakt!” Smješkao bi se kiselo i govorio mi da to nije tako jednostavno kako ja zamišljam. Nisam imala predstavu tad, nisam znala da ja ustvari ne znam ništa osim onoga čime su nas kljukali u djetinjstvu.

Pričao mi je o islamu, nešto bih mu povjerovala, ali većinu ne i jasno bih mu to dala na znanje govoreći: “Ili ti lažeš o islamu, ili si toliko loš musliman, jer da je tako kako kažeš, ti bi sve to praktikovao, a ja ne vidim od toga ništa ni kod tebe ni kod kod većine muslimana koje znam.”

Imala sam i prije razne kontakte sa muslimanima. Svakog ljeta brat i ja bismo odlazili kod majke u Bosnu na raspust i većina njenih prijateljica bile su muslimanke, dopisivala sam se sa muslimanima preko dječijeg zabavnika, ali sam tada mislila da su nacija, nisam znala da je u pitanju religija, nisam ni svoju tadašnju znala kako treba. Ljudi su za mene bili samo – ljudi. Jednom sam u Bosni posjetila tetku, očevu sestru. Pored njezine kuće je bila džamija. Prvi put sam čula ezan tako blizu i tako glasno i jasno da sam utrnula na mjestu. Taj glas je ulazio u svaku poru, svaku ćeliju mog tijela kao nevidljiva struja od koje nisam mogla da se odbranim, drhtala sam ni sama ne znajući zašto. I to je bio samo početak mog putovanja prema islamu, nisam znala da će mi sudbina biti, uz Božiju pomoć, baš sa tim ljudima, ljudima te vjere i da je ono što dolazi mnogo veće i važnije.

Tad se probudio u meni neki inat da pokažem Ahmedu i svim muslimanima svijeta da sam i ja vjernik, na svoj način, i da se vratim religiji svojih predaka jer je to, po mom mišljenju, bilo ono pravo i normalno. Vera i ja smo se uključile u crkvenu grupu iako nisu bili pravoslavci, već katolici, nisam na to ni obraćala pažnju, važno je da su bili hrišćani. Čudilo me je što ne mogu da ispoljim svoja osjećanja i plačem dok bi pop pjevao nešto i izgovarao neke čudne riječi, i svi su plakali, a meni je bilo smiješno. Mislila sam da sam nenormalna i moj strah od neizvjesnosti rastao je još više.
_______________

Onda je došao telefonski poziv od Ahmedovih roditelja, koji su ga zvali da se vrati bar na privremeno i odsluži vojsku jer im je zbog njegovog i bratovog školovanja materijalna situacija postala jako teška. On se odazvao njihovoj molbi i ja sam pristala da odem sa njim misleći da je to samo privremeno i da ćemo se ubrzo vratiti. Nije prošlo nekoliko dana a njega su već odveli u vojsku, u drugi grad. Bio je tamo šest meseci, a ja sam ostala sa njegovima sporazumijevajući se sa sestrama na engleskom, dok je njegova majka pokušavala da me nauči arapski. (Poslije šest mjeseci preselio se u drugi nama bliži grad, ali je još uvijek rijetko dolazio i tako pune dvije godine.)

Svakog jutra u zoru budio me je isti glas šireći se po vasioni i probijajući tišinu: tužan, sladak, lijep, čudan, prodirući u moje srce: “Allahu ekber, Allahu ekber…. La ilahe illallah…. Nisam bila ravnodušna, borila sam se sa sobom i đavolom koji mi nije dao mira i koji me je odgovarao od te “sulude” ideje da mijenjam religiju svojih predaka. Ali, onog trenutka kad sam progledala kroz maglu svog traženja i shvatila istinu, i vidjela je svom strašnom jasnoćom, toliko jasno da sam se začudila koliko neke skrivene stvari mogu biti jasne kad ih od srca tražiš i kad ti Bog to dopusti. Sve znanje i sva mudrost je kod Boga, a mi ljudi znamo samo malo, taman onoliko koliko nam je On dopustio i koliko nam je dovoljno da se održimo kao ljudska vrsta.

Bog je jedan! Lažu svi oni koji kažu da je Bog jedan a tri, i lažu da je Isus Božiji sin. Tu kombinaciju nikad nisam shvatila jer je, po meni, teorija nemogućnosti. Koja je to magija da jedan bude tri, ne ide pa makar govorili da je to samo po opisu: Otac i Sin i Sveti Duh. Otac je, to svi znamo, Bog, nazovi sin je poslanik Isus koji je čovjek kao i mi jer da nije zašto bi Bog dao da ga rodi obična žena i da jede običnu hranu, on sin Stvoritelja svih svetova. Da li je Njemu, Stvoritelju, potreban neko kao žena i sin od običnih ljudi? Kako su veličinu Boga spustili na tako nizak nivo – nivo čovjeka kojeg je taj isti Bog stvorio od ničega da bi poslije svega što mu je dao taj isti čovjek vjerovao u svakakve budalaštine na koje bi ga đavo navodio i molio se svemu drugom i veličao sve drugo osim Boga. Na kraju, ko je Sveti Duh? Da li je to Gabrijel, anđeo koji je prenosio poslanicima Božiju riječ?

Uistinu ljudi nisu shvatili veličinu Boga niti su shvatili šta je njihova prava funkcija na ovom svijetu. Da li smo stvoreni ti i ja, Vera, kad već pitaš, samo da bismo životarile, jele, pile, izrodile djecu i na kraju umrle i otišle u zaborav?  Ne, lijepa moja, stvorio nas je Kralj svih svjetova da bismo Ga veličale i klanjale Mu se. Radile smo to, nažalost, prema ljudima za koje smo mislile da su neko i nešto, u svom neznanju i svoj ljudskoj gluposti udaljene od istine. Zašto ne bismo dale taj najčistiji dio svoje duše Bogu, koji to zaslužuje samim tim što nas je stvorio, a da ne pričam još o svemu što nam je pored toga dao iz milosti. Uljepšao nam život raznim blagodatima, učinio da saznamo za ljubav, radost, ljepotu i uživamo u njima.

Kao što smo i saznale da je ovaj život prolazan i da je samo most preko kojeg ćemo preći u drugi vječni i da je naš ovozemaljski život samo jedan veliki zadatak kojeg smo se prihvatile i za koji ćemo odgovarati. Nažalost, čim čovjeka snađe zlo, okreće se od Boga tražeći utjehu u drugim zabranjenim stvarima, umjesto da traži od Onoga koji može i koji hoće da mu pomogne, on traži od onoga koji nema niti može ni samom sebi da pomogne. Hvata se za slamku onoga koji se već drži za nju i tone… A tebi je gadno, tebi je odvratno da spustiš glavu na zemlju i da zatražiš oprost od Boga zato što Ga nisi do sada veličala onako kako Mu dolikuje. Od sve svoje umišljene ljudske veličine ti, kao i mnogi drugi ljudi, ne vidiš dalje od nosa.
______________

Poslije šest mjeseci mog boravka u Jordanu, znala sam već pomalo da se sporazumijevam na arapskom. Približavao se ramazan. Vidjela sam zabrinutost na njihovim licima, a meni je bilo još teže. U meni se vodio žestoki rat, glava me je od razmišljanja neprestano boljela i imala sam visoku temperaturu bez ikakvog vidljivog zdravstvenog razloga. Bilo je vrijeme da odlučim ili ću izgubiti razum. Teško je čovjeku da zna nešto i krije ili se pravi da ne zna. Koga laže osim sebe samog? Odlučila sam se i u jednom trenutku im rekla da hoću da budem kao oni, da klanjam i oblačim se. Nisu mi vjerovali u prvo vrijeme, iako su me zavoljeli i govorili da sam drugačija od “onih” strankinja, pokušali su da me ispitaju i nagovore da to nije dobro za mene i da će mi biti teško pod maramom, čak su mi rekli da ću izgledati kao starica u marami, ali ja nisam marila, bila sam uporna. Željela sam samo da to uradim i da se konačno smirim.

Sjećam se prve marame i duge suknje koje su tad bile u modi. Obukla sam ih bukvalno na ulici. Napisala sam Fatihu – prve ajete iz Kur’ana na velikom kartonu našim slovima i počela tako da klanjam dok nisam naučila. Bili su to najljepši, najčistiji trenuci u mom životu, trenuci koje preživljavam u sebi svaki put kad nešto spomenem o svom putu u islam ili čujem da je neko nov prešao tu granicu, granicu između tame i svetlosti i zakoračio u novi ljepši svijet. Došao je ramazan, prvi u mom životu, koji nikad neću zaboraviti, u najtoplijem mjesecu u godini, sa suncem koje prži, koji mi je, uz Božiju pomoć, bio najlakši. I prije toga su me zvali Nur, ali sam tek tad zavoljela to ime jer znači svjetlost.

Kada sad poslije tolikih godina razmišljam o tome, stvarno ne znam da pravim riječima objasnim šta se to dogodilo sa mnom. To je sve došlo spontano, tiho, samo po sebi. Ne sjećam se kad sam prvi put izgovorila šehadet, ali je to bilo ono što je nedostajalo mozaiku mog života da ga sastavi i obasja svjetlošću prave životne radosti i sreće.

**********

Danas kada bi me vidjeli, vidjeli bi Nur, ženu koja je već dvadeset godina u arapskoj zemlji, ženu koja je svoje lice davno pokrila, naučila uz puno truda i volje da čita Kur’an, boreći se sa teškim arapskim jezikom i da još uvijek uči. I pored svih obaveza prema djeci i mužu, imam vremena i uvijek mi je najvažnije da veličam dragog Allaha i pratim koliko mogu sunnet našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da ne zaboravim da ovo u čemu sam sad, da je to Božija milost prema meni, i da zahvaljujem Bogu danju i noću, neću nikad uspjeti da Mu zahvalim koliko treba.

Prije petnaestak godina došao mi je brat u posjetu i ostao tu trajno da živi, prihvatio islam, oženio se Arapkinjom i izrodio decu. Onog dana kad je postao musliman, riješio je da se osuneti. Imao je tad dvadeset osam godina i to je bilo teško izvesti. Prava operacija, ali on je bio uporan govoreći da to mora da uradi. Vraćajući se od ljekara, u kolima mi je stegao ruku i upitao me uz suze: “Hoće li mi Allah sad oprostiti sve grijehe?” Iznenadio me je tim pitanjem jer prije toga još uvijek nisam mogla da shvatim njegovu odluku da pređe na islam. Ne zato što to nisam željela, moje je srce prepuklo od silne želje za tim, ali sam se bojala da to ne radi samo da bi mi bio bliži ili da bi ostao ovdje gdje je konačno našao toplinu i dom. Plakala sam dugo nemoćna da mu odgovorim i kad sam smogla snage da izustim bilo šta, rekla sam mu: “Već jeste”, znajući da Allah prašta sve od onog trenutka kad čovjek iz srca izgovori: La ilahe illallah….

Tekst poslala sestra H. J.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: