Brak i islamska porodica

Kada djeca postanu taoci vlastitih roditelja

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Vjerujem u to da svaki roditelj sebe smatra najvećim prijateljem vlastitog djeteta. Međutim, pitanje je da li uistinu čini dobro svome djetetu ili mu čini štetu, a da toga nije ni svjestan. Postoje roditelji koji uglavnom zbog posljedica lošeg odgoja njih samih od strane njihovih roditelja tim putem nastave odgajati i vlastito dijete. Oni umjesto da budu oslonac djetetu, postaju mu duševni zatvor za koji ono nažalost uglavnom nije svjesno. Teško je prihvatiti činjenicu da vlastiti roditelj može biti kamen spoticanja, kao i to da poslušnost roditelju ne podrazumijeva „neopostojanje vlastitog uma“.

Postoje roditelji koji sebi daju za pravo da donose bitne odluke ispred vlastitog djeteta poput: odluke o upisu u školu ili na fakultet, izbora zanimanja, izbora bračnog druga ili donose odluku da li će određena bračna zajednica trajati ili ne, u šta će dijete i kako trošiti i raspoređivati vlastiti novac i sl. Zdrav odnos roditelja i njihove djece je lahko uočiti, međutim, nekada naizgled zdravi odnosi kriju mnogo nezdravih elemenata, jer su se djeca s njima „stopila“ a roditelji ne smatraju da čine zlo svojoj djeci. To je uglavnom „začarani krug“ koji se prenosi „s koljena na koljeno“.

Ukoliko osjećate da ste „zatočeni“, da ne možete donijeti nikakvu bitnu odluku bez da za nju „odgovarate“ roditeljima ili bez da vam je oni ne pokvare, poželjno je da razgovarate što prije sa psihologom i da što prije počnete da liječite takve porodične odnose. Niste više odgovorni samo za sebe, naprotiv, takvi isti ćete biti sutra svojoj porodici. To je lančano uništavanje zdravih odnosa između djece i roditelja. I sa vjerske strane, takav odnos nema nikakvu osnovu. Allah je svakom čovjeku pojedinačno dodijelio slobodnu volju i shodno svojim djelima će se suočavati sa posljedicama i na ovom i na budućem svijetu.

Istinski mi je žao pojedine djece. Djece koja nisu mogla birati roditelje, kao ni bilo ko drugi. Žao mi je djece čiji roditelji smatraju da su oni njihovo vlasništvo.

Žao mi je djece čiji roditelji čitav život se prema njima odnose kao prema malom djetetu, pa čak i kada zasnuju svoju porodicu. Žao mi je djece kojima roditelji već odraslim određuju gdje će ići, šta će raditi, koje bitne odluke će u životu donijeti. Žao mi je djece koja nikad neće biti samostalna u svome životu, jer će i kao odrasli za svaki svoj postupak morati “odgovarati” roditeljima. Žao mi je ponajviše što takva djeca ne vide, ne znaju i ne shvataju da su taoci vlastitih roditelja.

Roditelj je tu da ga voliš, poštuješ, da mu pomogneš. Da se s njim posavjetuješ. Ali ne i da kroji tvoj život. Ili da osjećaš strah od njega. Ili da nemaš svoju slobodu. Jer, to je zapravo “bolesno” roditeljstvo. Žrtve su djeca. I njihov uništeni život. Roditelji ih manipulatorski ubijede da im žele dobro. A ustvari guraju ih u ponore svojih misli, svojih shvatanja, ubjeđenja. Krivih, zaostalih…

Pravi roditelji dadnu smjernice. Podignu zdravu ličnost. Onu koja je slobodna i odgovorna da donosi svoje odluke. I puste je U ŽIVOT. Da se bori, da stiče nova iskustva. Da pada i ustaje. A ako je potreban savjet ili pomoć- pruže ruku podrške. Niste uspješan roditelj ako vas se dijete boji. Ili ako vas slijepo sluša. Jer, tada ste samo zarobili vlastito dijete. Žao mi je ovakve djece. Istinski žao. Oni su vječita djeca, cijeli život.

Halima Lj.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: