ODGOVOR: Stavljanje burme prilikom prosidbe ili prilikom sklapanja braka drevni je običaj. Kazuje se da se prvi put pojavio u vremenu faraona, zatim su taj običaj preuzeli Grci i kršćani, pa se postepeno prenosio na ostatak svijeta, pa tako i na muslimane. Običaj da se burma nosi na domalom prstu lijeve ruke nastao je zbog ubjeđenja starih Grka da srčana vena prolazi tim prstom. Nošenje burme često prate brojna praznovjerja, kao što je vjerovanje da burma donosi sreću bračnoj vezi, da spaja mladence i jača ljubav među njima, a ako bi se skinula ili ako bi se promijenio prst na kojem se nosi, to bi bio loš znak.  Ukoliko bi se burma nosila bez ovakvih ubjeđenja i bez praznovjerja vezanih za nju, to bi bilo dozvoljeno uz pokuđenost, a ne bi bilo zabranjeno s obzirom na to da je taj običaj prisutan i kod muslimana i više nije svojstven nemuslimanima.

 

Ibn Usejmin, rahimehullah, na pitanje o burmi kazao  je: “Moj stav je da je nošenje burme u najmanju ruku pokuđeno, jer je to preuzeto od nemuslimana. U svakom slučaju, čovjek musliman treba se uzdići od toga da oponaša druge u ovakvim stvarima. Ako bi to bilo popraćeno ubjeđenjem, kao što neki ljudi vjeruju da je burma uzrok koji će povezati njega i njegovu ženu, to je onda teže i opasnije. Nošenje burme ne utječe na odnos između muža i žene. Ponekad možemo vidjeti bračne parove koji nose burme s ciljem da se time ojača njihova veza, ali među njima vladaju netrpeljivost i razdor kakvog nema među parovima koji ne nose burme. Mnogo je bračnih drugova koji ne nose burme, ali pored toga njihove su veze lijepe i uspješne.” (Medžmul-fetava, 18/112)