Motrimo li odnos islama prema drugim vjerskim svjetonazorima, od krucijalne je važnosti imati na umu kur’anski ajet u kojem Uzvišeni Bog kaže: „U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana/sotonu, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.“ (El-Bekara, 256)

Kada je posrijedi ovo pitanje, uputno je, dakako, konzultirati i druge ajete koji potvrđuju pluralizam ne samo vjerskih nazora i čovjekovu mogućnost odabira. U Ku’ranu je rečeno: „Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti (Muhammede) da nagoniš ljude da budu vjernici? Nijedan čovjek nije vjernik bez Allahove dž.š. volje.“

„Ti (Muhammede) poučavaj – tvoje je da poučavaš. Ti vlasti nad njima nemaš.“

„Reci: ‘O ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam vaš odvjetnik.’„

Iz rečenih ajeta Časnoga Kur’ana svatko može zaključiti da je poštivanje slobode vjerovanja fundamentalni dio muslimanskog vjerovanja i da muslimani s prihvaćenjem drugih vjeroispovijedi, za razliku od njih, nikada nisu imali problema. Uloga Poslanika islama bijaše da jasno i nedvosmisleno prenese Božju poruku, te mu je dano na znanje da on nikoga ne može prisiliti na vjerovanje, jer, u biti, takva vjera nije ni istinska niti daje ploda.

No istodobno, u Časnome Kur’anu, svome najvažnijemu izvoru, islam za sebe kaže da je jedina kod Boga prihvaćena vjera. „Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A s onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati. Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: ‘Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.’ I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: ‘Primite islam!’ Ako prime islam, onda su na Pravome putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. – A Allah dobro vidi robove Svoje.“ (Ali Imran, 19, 20)

Iako se u Kur’anu naglašava da je islam posljednja objavljena vjera – time, za njegove sljedbenike, naravno, i jedina ispravna – on nipošto ne zagovara negiranje ili neprijateljski odnos prema drugim vjerama, odnosno njihovim sljedbenicima. Islamska tolerancija proistječe iz prihvaćanja morala kao sržnog životnog načela u kojem je čestitost, a ne bogatstvo, nacionalna, rasna ili ideološka pripadnost, najveća čovjekova vrlina. I ovdje je od najveće važnosti temeljno načelo da „u vjeri nema prisiljavanja“ jer „pravi put se jasno razlikuje od krivoga“ ili „I reci (o Muhammede): ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje!’„ (Al-Kehf, 29)

Tijekom 14-stoljetnog razdoblja širenja islama muslimani nisu silom nametali svoju vjeru, niti su ikoga prisiljavali da je prihvati. Za ovu tvrdnju dostupne su nam brojne relevantne činjenice. Tako su u srcu muslimanskoga svijeta bezmalo opstale sve glavne židovske i kršćanske zajednice. S druge pak strane, u Španjolskoj su muslimani vladali više od sedam stoljeća, da bi početkom 15. stoljeća muslimani u cijelosti bili iskorijenjeni sa tog područja. Na Balkanu su Osmanlije, čija je službena vjera bila islam, vladali gotovo pet stoljeća. Pod njihovom vlašću egzistirale su sve kršćanske zajednice te su do u naše dane sačuvane njihove crkve, ali i brojni tragovi duhovne i materijalne kulture kršćanske provenijencije. Nakon što su Turci napustili Balkan, nad muslimanima se, osobito Bošnjacima, provodio sustavan genocid.

Danas, primjerice, na Zapadu postoji inflacija knjiga koje izravno ili neizravno blate islam i muslimane, dok u islamskim zemljama omalovažavanje neislamskih vjerozakona uglavnom nije slučaj: osim literature koja sadrži rasprave muslimanskih, židovskih i kršćanskih učenjaka, rijetko ćete naići na primjere izravnoga omalovažavanja tuđih vjerskih pogleda. Ma koliko da košta politika blagosti i popustljivosti, ona je bila i bit će zasvagda jedini ispravan put za većinu muslimana. Tolerancija prema nemuslimanima obaveza je svakog muslimana i muslimanke kojom ih je zadužio Poslanik islama Muhammed a.s. Sjetimo se, kada je bio najjači, tada je pokazivao najviše blagosti. U skladu s time, iznevjeriti toleranciju za muslimane znači iznevjeriti jedno od osnovnih načela islama.

Pogledamo li u povijest muslimansko-kršćanskih i muslimansko-židovskih odnosa, ali i odnosa islama prema drugim zajednicama, valja reći da se od nemuslimana, međutim, nedvosmisleno tražilo da prihvate novi poredak utemeljen na novoj vjeri. Pritom su nimalo slučajno upravo poseban status imali židovi i kršćani kao „sljedbenici Knjige“. Oni su, a što nedvojbeno svjedoči cjelokupna muslimanska povijest, mogli zadržati i slobodno ispovijedati svoju vjeru. Doduše, morali su plaćati poseban porez državi, tzv. džizju, no nisu morali služiti vojsku i slati svoje mladiće da brane granice islamske države. Prema današnjim mjerilima, po nekima su takva pravila svođenje židova i kršćana na građane drugoga reda, no takve snošljivosti u kršćanskom svijetu nije bilo ni u tragovima. Tko god nije priznavao papu, naime, bio bi prognan ili pokršten.

islam-iznutra.com