Prilozi posjetitelja

Moj hidžab – moje iskušenje

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

 Htjela bih s vama podijeliti priču o stavljanju moga hidžaba, te iskušenja koja su me zadesila u obitelji. Naime, otkad znam za sebe živim u vjeri. Naravno, nije sve idealno. Moj otac nije toliko u vjeri koliko mama i ja. On ne klanja, u džamiju na džumu ide kad stigne jer radi takav posao zbog kojeg ne može stalno, a na manifestacije koje se tiču vjere ide samo ili kad ja nastupam ili kad ga mama nagovori. O hidžabu u našoj obitelji nije bilo ni govora. Zna se, moraš se pokriti samo ako odeš na hadž, a moja nane je pokrivena hvala Bogu već 10 godina i on na to ne gleda kao nešto strašno jer je ona stara žena.

Kad sam krenula u mekteb sa tri i pol godine, uvijek sam željela biti poput svoje mualime, tj. hodžince. Uvijek mi se sviđalo kako se ona lijepo oblači i sve ostalo. Kako sam rasla, sve više me privlačilo. No, onda sam došla u šesti razred osnovne škole i polako sam počela odustajati. Imala sam u planu pokriti se, ali ne tako skoro. Sve više sam se počela družiti sa haramima, ali nikad nisam bila u društvu gdje se pije alkohol ili nešto više, hvala Bogu. Naši izlazci u tim tinejdžerskim godinama su većinom bili na kavu, pice i slično. Naravno, svi moji prijatelji iz tog društva, a bilo nas je šest (tri cure i tri dečka) su znali da sam ja muslimanka, da ne pijem, ne jedem svinjetinu, ne slavim njihove praznike (iako je naše društvo bilo mješovito, nas tri smo bile muslimanke, a njih trojica kršćani).

Oni su htjeli saznati o mojoj vjeri još više jer su znali da sam vjernica. Nisam toliko često klanjala. Uvijek sam govorila da ću početi redovno kad krenem u islamsku gimnaziju. U mektebu sam trebala dati hatmu, ali sam popustila i odlučila sam da mi se ne da više ići jer – sve sam naučila, hatma je samo ceremonija. Moja mualima, da joj Allah podari svako dobro, nakon nekog vremena je nazvala moju mamu i tražila da se vratim. Tada kad sam se vratila ujedno sam se vratila i vjeri. Počela sam klanjati i češće učiti Kur`an, da bih nakon završetka osmog razreda dala hatmu. Što se hidžaba tiče, želja mi se povratila u osmom razredu kada sam išla u zimsku školu islama. Tamo sam shvatila da mi se marama dopada.

U proljetnoj školi islama, koja je trajala pet dana, svih tih pet dana sam nosila maramu, a u razgovoru s mojim najboljim prijateljem i prijateljicom sam govorila kako se želim pokriti i da ću to učiniti na svoj 15. rođendan, ako Bog da. Oni su rekli da su ponosni na mene, i zahvalna sam Bogu na takvim prijateljima. Najlakše je bilo reći pokrit ću se tada i tada, ali ja sam se bojala, što će reći moj otac? Kako ću mu to priopćiti? Mami sam rekla i ona me podržala, kao i moja starija sestra. Kako se vrijeme bližilo, postajala sam sve skeptičnija, nisam znala kako mu priopćiti to. Pošto ne dolazim kući svaki vikend, nekad ostanem u Zagrebu, napisala sam im pismo da se planiram pokriti i ostavila ga na stolu jer sam znala da me dva tjedna neće biti kući. Kasnije sam pitala mamu kako je otac to primio. Rekla je da samo sjedi i šuti.

Prošla su ta dva tjedna i došla sam kući, a otac nije htio pričati sa mnom. Pričao je ako je baš morao. Opet me nije bilo dva tjedna, a u ta dva tjedna je bio i moj rođendan. Možete zamisliti da mene uopće nije diralo to što on ne priča sa mnom. Dan prije rođendana bila sam tako nervozna, šejtan mi nije dao mira. Dobro se sjećam da sam cijeli dan, cijelu tu srijedu molila Allaha dž.š. da mi olakša. Kad je osvanulo to rođendansko jutro, tako sam bila sva obasjana nurom. Spavati nisam mogla i kad sam stavljala maramu i nijjetila, zamolila sam Allaha da uputi mog oca na pravi put. Taj cijeli dan nije me ni jednom nazvao da mi čestita. Nisam marila jer prijateljice su organizirale malo iznenađenje te me iznenadile tortom i kolačima, možete zamisliti koja sreća.

Sutradan sam otišla kući. Sestra me čekala na kolodvoru, rekla mi je da sam prekrasna. Mama me dočekala s osmijehom. Tata je radio. Kada se vratio, ja sam spavala. Ustala sam i poselamila ga, nije me htio ni pogledati. Tu sam tek osjetila patnju i kako je to “nemati” oca. Prolazilo je par vikenda, pričao je sa mnom samo kad je morao i uvijek bih ja njega zagrlila, a on mene ne. S maramom po Zagrebu sam se odlično snalazila. U tramvaju bi mi uvijek neke bakice prilazile i govorile kako sam lijepa. Čak me i ovo moje društvo tu prihvatilo. Lijepo sam im objasnila i podržali su me. Sve je bilo super osim odnosa s mojim ocem. Tijekom zimsih praznika, izlazila sam sa svojim prijateljima van. Družili smo se kao nekada. Vidjela sam da se i stvari s mojim ocem mijenjaju kada mi je kupio prsten, te kad me zagrlio onako kao nekada. Bilo je elhamdulillah. Nakon praznika, stvari su se vratile u normalu. Ponovno pričamo, zezamo se.

Znam da se još nije naviknuo i vjerujem da neće još, ali meni je dosta što on priča sa mnom ponovno u autu i što ponovno dođe i zagrli me sam od sebe. Zato drage moje sestre, ako imate bilo kakvo iskušenje sa bilo čim, samo dovite Allahu. On sve čuje i sve zna. On zna zašto moj otac nije odmah na početku bio zadovoljan i On zna ono što mi ne znamo. Sve su ovo iskušenja od Njega koja dobivamo s razlogom. Evo, sad će inšallah 5 mjeseci kako sam se pokrila, i nisam požalila. Da nas sve Allah uputi na pravi put i olakša nam ovu situaciju. I znajte, uvijek postoji izlaz iz iskušenja koja nas zadese.

MS Sestra N.V.
________________

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: