Tamom bijaše prošaran taj nebeski svod, dok se njegovim minulim plavetnilom prostirala cijela vojska sjajnih zvijezda. Tako jasan kontrast kolorita mi olakša pratiti usamljenog putnika mjesečevog lica, tu ranu svjetlosti na iscrpljenom tijelu noći, koji se uvijek činio kao da pomno slijedi, bezuslovno vjeruje mojim koracima. Pogled je pratio noćnu harmoniju, a u pozadini je dirigovanje preuzelo pucketanje vatre iz kamina, koje je svakim tonom produbljivalo male erozije srca, čineći ga tamnijim od trenutnog prizora.

Čudno kako smo se do prije nekoliko sati svi nasmijali na pitanje da li srce, kao temeljni organ naše egzistencije, može boljeti, naprosto se ta konstatacija deklarisala mitom, neutemeljenim opisom onih koji takvu agoniju konstantno proživljavaju u području grudnog koša. Nasmijali smo se, a većina uvaženih kardiologa na konferenciji je i porekla tu tvrdnju, čak su spomenuli i da je srce tu zapravo zadnja stavka disrupcije, ali ja trenutno, skupljena među tminama vlastite duše, jedino mogu kontradiktornost, suštu suprotnost svega navedenog, osjetiti. Mogu osjetiti njegovo bolno pumpanje u tako sužene, nervozom prožete, strahom ispunjene, a ipak tako prazne krvne sudove. Gubim viziju uprkos silnom znanju o cjelokupnosti ljudskog organizma, gubim se u vlastitim idealima i pogrešno datim prednostima ovozemaljskog, prolaznog života.

Dok sam impulsivno pružala ruku u svrhu upoznavanja sa novim kolegama iz različitih oblasti ove humane nauke, pravila društveno jedan korak naprijed i duševno još nazad tri, čula sam divne riječi, tu kompoziciju pohvala što je hranila moj ego i samopouzdanje. Konstatovali su kako sam zaista uspješna, istrajna u svakom segmentu, ne samo nauke, već i života, u svemu što istinski volim i ka čemu težim. Bilo je divno za čuti, sve dok me do prije par sati, skoro već pola noći, nije počela gušiti realnost mog pravog neuspjeha, moje uspješne dvoličnosti. Uspješna u svemu što istinski volim, ka čemu težim? Zar i moja vjera nije nešto što bi trebalo zauzimati sami vrh, prvu stavku na listi mojih prioriteta, mojih vodilja kroz ovaj začarani krug iskušenja i primamljivih skretnica sa pravog puta. Gdje sam to na putu uspjeha ostavila ono što me njemu i dovelo?

Spomenuli su i da srce ima vlastite impulse, neovisne vrste stanica, da se može okarakterisati kao električna simfonija koja svakim otkucajem šalje jače elektromagnetne signale od vlastitog nam mozga. Hoćemo li ići u smjeru zaključaka da zapravo srcem donosimo odluke, da ono razmišlja na jačim frekvencijama od našeg mozga, glavnog centra svih kognitivnih sposobnosti? Pa zar moja vjera, moj islam, nije i prije toga aludirala na činjenicu da su im zapravo srca slijepa, prije no same oči te da, ako je zatrovan jedan komad mesa u našim grudima, zatrovano je cijelo tijelo? Kako sam dozvolila sebi, da pored svih činjenica, znanja, svjesnosti, oštrog vida, ipak ostanem slijepa, ipak po strani ostavim namaz, vjeru, vječno dobro? Da, za sve je postojao način, izgovor i vrijeme, samo se namaz podrazumijevao da će sačekati, nadoknaditi se, biti oprošten i zaboravljen.

Kako nemarno razmišljanje, kad je namaz zapravo trebao meni, a ne mom Gospodaru. Nemarno, jer istinsku prazninu, nemir u duši, strah i brige, nije moglo ispuniti niti odstraniti ništa sem istinske dove i pokornosti Njemu. Dao nam je nauku, moć, bogatstvo kako bismo bili istrajniji u vlastitim obavezama, međusobno ih usklađivali, a ne gubili se u fokusu na samo jedno, uglavnom ono što je lakše postići i još jednostavnije izgubiti. Suze su već izbrisale šminku koja je krasila oči i slijevale se niz rumene obraze. Možda je, pored mog prvog kongresa, zapravo ovaj monolog i bio najveći uspjeh. Nije još kasno. Skoro je zora. Otkazat ću tretman noktiju i trajne šminke, a i na kosu neću staviti puno laka, moram na pauzi obaviti namaz.

Nejra Kadić
2. mjesto na literarnom konkursu “Moj povratak na putu ka džennetu”
UOE “Bistri Izvor”