Tekstovi

„Da joj se Allah smiluje.“

„Bio je mlad, ne znam šta mu bi.“

„Grijeh je dići ruku na sebe, to Bog ne oprašta.“

Uglavnom, patnju drugih uočimo tek kada se nešto desi i kada bude već kasno. Da nas Uzvišeni sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti. A ranije, ne umijemo ni saslušati, a još manje i rjeđe pomoći. Pitam se: šta je sa nama kao vjernicima pa ne osjećamo odgovornost da pomognemo jedni drugima. Da li se ikada sjetimo Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi wa sellem, koji je čak i sa devom duboko saosjećao? Da li se ikada sjetimo Ebu Bekra, radijallahu anhu, koji je oslobodio ropstva Bilala, radijallahu anhu? Znamo li za spremnost Ensarija da sve svoje podijele sa Muhadžirima?

Možda bismo lakše i imetak svoj podijelili, nego li sjeli s nekim pola sata i iskreno ga saslušali. Razumjeli. Bili podrška. Ili barem riječ utjehe. I to ne baš nekoga, već ljude iz našeg bliskog okruženja: porodicu, prijatelje, susjede…
_________________________

Nikada ne znamo kroz šta neko iz našeg okruženja prolazi. Možda to nije nešto ni veliko ni teško, ali osoba koja je iskušana ne umije da se s time nosi. Možda smo imali slično iskušenje, pa će joj riječi da smo i sami to prošli vratiti nadu da nije sama i da nije jedina osoba na dunjaluku koja kroz nešto prolazi.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, je rekao: „Ko otkloni vjerniku jednu od njegovih dunjalučkih nevolja, Allah će otkloniti jednu od njegovih nedaća na Sudnjem danu. Ko olakša dužniku, Allah će njemu olakšati i na dunjaluku i na Ahiretu. Ko prikrije sramotu jednog muslimana, Allah će njega prikriti i na dunjaluku i na Ahiretu. Allah pomaže Svome robu, sve dok je on pomaže svome bratu.“ (Hadis bilježi Muslim)

Olakšanje nevolje može biti saslušati nekoga. Reći mu savjet. Lijepu riječ. Utjehu. Uputiti ga na mjesto koje mu može biti od koristi. Nešto što i ne primjećujemo, ali je kod našeg Gospodara veliko. Navedeni hadis bi trebao biti svakodnevno naš životni moto. Da osluškujemo potrebe drugih, da dušu udaljimo od egoizma i bezosjećajnosti. Da ne budemo zluradi nad tuđim sramotama. Da ne guramo druge u duševni ponor…

Koliko je islam divna vjera! Svaki put kada mu se srcem približimo on nas oduševi svojom sveobuhvatnošću, s jedne strane, i svojom preciznošću, s druge strane. Islam brine za svakog od nas, i podstiče nas da brinemo o drugima. Iako zvuči neobično, danas kada je teško pronaći i osjetiti empatiju među ljudima, treba imati hrabrosti i odvažiti se pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Iskreno i dobronamjerno, truditi se da dopremo do tihih, u sebe zatvorenih i potištenih osoba našeg okruženja. Barem da nam kažu ono što ih muči. Da izbace iz sebe. I da se otrgnu šejtanovim vesvesama u kojima su prepušteni sami sebi.

Osluškivati osobe čije lice ozaruje osmijeh uvijek, jer nije moguće da nemaju iskušenja. Možda im je osmijeh obrambeni mehanizam i maska sa kojom prekrivaju duboku tugu. Imamo li nekoga u okruženju ko je zapao u grijehe koji ga muče a misli da su vrata Allahove milosti za nju ili njega zatvorena?

Imamo li nekoga ko razmišlja o suicidu, jer ne vidi izlaz iz problema?

„Nije se nikada ni na šta žalio a sebi život oduzeo“ – iznenadimo se. A možda samo nije imao kome. Možda niko nije bio spreman da sasluša i pomogne bez osude. Bez čuđenja ili podsmijeha.

Pogledajmo povremeno račune susjeda, onih koji imaju ogromne dugove a za koje znamo da žive skroman život. Zamislimo da jednom djedu, nani, samohranoj majci anonimno očistimo dug na računu? SubhanaAllah, koliko puteva do Dženneta je pred nama. Hoćemo li tim putevima krenuti?

Razmislimo već sada šta možemo učiniti u svojoj porodici, u svojoj mahali. Možemo li pomoći drugima? Hoćemo li biti ispružena ruka onom ko se spotakao?

Gospodaru, olakšaj nam činjenje dobra a otežaj nam činjenje zla. Ne dozvoli da budemo od onih koji su sebeb tuđe patnje i boli. Daj da budemo radost, nada i promjena na bolje. Amin.