Smrt i sudnji dan

Neizgovoreni govor na dženazi 17-godišnjeg Medina Šabačkića

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Odavno nisam dulje gledao u bijel kompjuterski ekran ispred sebe. Napisao nešto, pa obrisao. Dvoumio se – da li napisati ili (pre)šutjeti… Jer, već sam bio prešutio. Na jučerašnjoj dženazi rahmetli Medinu Šabačkiću, 17-godišnjem mladiću koji je podlegao od zadobijenih povreda u teškoj saobraćajnoj nesreći, trebao sam uputiti nekoliko riječi, savjeta i poruka sebi i ostalim prisutnima, ali nisam. Od tuge i boli, nisam mogao…

Dok sam studirao, svaki dolazak kući roditeljima bio mi je drag i radostan. Osim jednog. Taj put je sa mnom, iz sarajevskog Kliničkog centra, dovezen i Medinov bâbo. Mrtav. Umro je od iznenadne i kratke bolesti. I danas se sjećam svih misli koje su mi se jedna za drugom redale i zebnje koja mi je stezala srce pri pomisli kako ću reagovati kada ugledam svoju dragu tetišnju i dvoje malih pilića, Medina i Anela, u njenom krilu. Medinu je tada bilo 4, Anelu nepune dvije godine. Samo sam molio Dragog Boga,Vlasnika života i smrti, da joj podari snage i sabura, da joj ih poživi u dobru, samo da dočeka da Medin još malo ‘odskoči’, da on postane punoljetan, zauzme bâbino mjesto…tad će i njoj sve biti lakše.

Toliko sam se puta divio njihovoj majci, njenom trudu i žrtvi, njenoj vjeri i dostojanstvu, borbi da ih lijepo odgoji, da im ništa, osim bâbe, ne fali… I u mekteb ih je redovno slala, redovnije i dulje od mnogih roditelja koje poznajem. Medin je preda mnom učio svoje prve sure i dove, prve harfove Časne Knjige. Pogriješih, učio ih je pred svojom mamom, ja bih ga samo preslušao, malo hrabrio i redovno po glavi pomilovao. Svaki put bi se na njegovom ljepuškastom licu primijetio stid. A stid je dio vjere i jedan od najljepših ukrasa muslimana-ke. Čudio sam se kada sam ga nakon malo dužeg vremena sreo, prišao mi je da se poselami, a na licu mu isti onaj izraz stidljivog dječačića. Dok je odlazio, pratio sam ga sjetnim pogledom: „Evo ga, sad već pravi momak, hvala Bogu“.

Kad sam to prepričavao njegovoj majci, ona mi odgovori onom narodnom: “Mala djeca, mala briga, vel’ka djeca, vel’ka briga – ne sluša me. Neće momak više ni u mekteb da ide.“ Iako sam slutio njene brige, stao sam blago u Medinovu odbranu: „Hajd’ bolan, on je već momčina, srednjoškolac, iš’o je dulje od mnogih.“ A oboje smo znali da samo on i djeca njegovih – tih ludih tinejdžerskih godina, misle da su već momčine. Samo što je ona od tih godina daleko više strahovala, nego ja.

A onda su se strahovi brižne majke pomalo počeli obistinjavati. I Medina su, kao i brojne tinejdžere, ‘zapahle’ godine u kojima djeca misle kako roditelj ‘ništa ne zna’. Godine u kojima dijete sve manje ima uši za roditeljske savjete i riječi.

Sada Medin, odnosno, duša Medinova, zna i osjeća kako je mama ipak ‘sve znala’, ali – sada je kasno. Subotnji noćni provod i vožnja autom brzinom daleko većom od dozvoljene, ubili su Medinov i život njegovog prijatelja koji ih je vozio. Odabrali su put i život koji ne potraja dugo, koji za njih završi tragično, a njihovim roditeljima donese neopisivu bol i tugu. Ni jedno dijete nema pravo toliku bol i tugu roditelju dati.

Tako strašne i bolne misli odzvanjale su u meni: umro je, a možda nije stigao ni šehadet izgovoriti, šta ako je preselio u grijehu prema Tebi; šta ako je on vozio, pa sa svojim uništio još jedan tuđi život – kako će pred Tebe, Bože? Ponavljao sam neprestano: smiluj mu se, oprosti mu Gospodaru… Nisam od onih koji zbog grijeha alkohola osuđuju druge, nemam to ni pravo, znam da ‘kada bi svaki grijeh kao vino opijao, mnogi bi svijetom pijani hodili’, ali znam i da je jedino za grijeh alkohola plemeniti Poslanik rekao da je ‘majka svakog zla’, da on porađa samo zlo i nesreću. Znamo mnogi, sada samo još jednom na tako bolan način toj istini svjedočimo…

A naši životi zapravo nisu naši! Samo su nam posuđeni. Život nam daje Onaj Koji ga i uzima i za život koji nam je podario, pitat će nas – kako smo ga proveli! Za mladost koju nam je podario pitat će nas – u šta smo je potrošili. I niko se sa svoga mjesta na Danu konačnoga Suda neće pomaknuti dok na pitanja postavljena ne odgovori, to nas uči Poslanik plemeniti.

Omladino!
Molim vas i preklinjem: mislite šta će vaš odgovor i kakav biti. Budite svjesni Uzvišenog Boga i samo o Njemu budite ovisni. Sve druge ovisnosti, osim ovisnosti o Onome pred kim ćemo ustati i za ovaj život račun polagati, vode u sigurnu propast i patnju na oba svijeta – ovom na kojem živimo i onom kojem putujemo. A, zar mu nismo sa svakim dahom bliži?!
Zašto napisah ono što ne mogoh reći, i zašto ovako o našem Medinu pisah? Zamolili su me oni koji su ga voljeli sigurno više od svih nas koji smo ga poznavali. „Kaži nešto, molim te, zbog omladine, zbog njegovih prijatelja – ne bi li bar oni malo razmislili, da ne čine iste greške. Znam da bi i Mersiha to htjela“, jecajući i kroz suze mi je, pred samu dženazu, govorio njegov najmlađi daidža.

Svaka mati bi htjela da ni jedna druga ne doživi njenu bol. I majke poginulih mladića u Tomini prije dvije godine, i majke utopljenih mladića prošloga Prvog maja, baš kao i Medinova i Harisova majka. A onaj Koji zna govor i misli svačije svjedok mi je da samo sa tom željom i Dragom Bogu dovom napisah ovo. I željom da sutrašnji prvi maj, ne bude nekome i posljednji!

* Danas sam gledao Medinov mobitel koji je stradao zajedno sa njim. Iako je njegov display smrvljen u hiljadu komadića, u njemu je bilo još ‘života’. Čim sam ga upalio, počeo je neprekidno zvoniti i vibrirati. Iako se na displayu nije vidjelo, znam da su to bili zvuci svih dolazećih poruka: na viberu, fejsbuku. Bile su to poruke vas – njegovih prijatelja upućene njemu. Nekoliko minuta su neprekidno dolazile, a onda sam ga ugasio. Osjećaj da ih on neće nikad moći pročitati, teško je opisati. Kada sam došao kući, pogledao sam neke od vaših poruka na njegovom ‘zidu’.

Čudno je. Iako znate da ih neće moći pročitati, pisali ste mu. Zvali ga svojim bratom, dušom svojom, obećavali mu da ga nikada nećete zaboraviti.
Hvala vam od srca na tome. Ali vas još jedno molim: obećajte sebi da ćete Dragog Boga uvijek svjesni biti i da će vam roditeljski savjeti ‘sveti’ biti. Tada svojim roditeljima bol i tugu zasigurno nećete pokloniti!
Toliko sigurno možete. Ako ste bili iskreni u riječima koje poginulom prijatelju uputiste!

Milostivi Gospodaru, pokloni im kaplju Svoje milosti i oprosta, a njihovim bližnjim snagu i strpljivost podari, a tugu njihovu ublaži.

Senad ef. Omić – nasevijesti.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: