Piše: Amela Halilović

Srećući ljude iz različitih kultura, pobornike raznih uvjerenja, nosioce ovih i onih zvanja, različitih socijalnih statusa, s različitim znanjima, karakternim osobinama… nekada se zapitamo zašto su u svom tom našem upoznavanju oni koji se pripisuju islamu na “najnezavidnijem nivou”. Usljed takvih pitanja i “realnog” sagledavanja situacije koja je na sceni, neko sebi dâ za pravo da, nakon “otkrovenja” da su današnji muslimani zaostali, iznosi generalne osude i zaključke (koji možda i sadrže neko usputno čast izuzecima, ali u suštini sve se svodi na isto), i tako “prosvijećen i s prefinjenim ponašanjem” odriče se svoje braće u vjeri i svojih sestara jer drugi su bolji primjer kako jedan čovjek treba da se ponaša.

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Poslan sam da upotpunim plemenite ljudske ćudi. (Malik i Ahmed) Društvo kojem je on poslan, iako nevjerničko, duboko zagacalo u raznim porocima, nepravdama, ružnim postupcima, nije bilo lišeno nekih plemenitih ljudskih ćudi koje je trebalo upotpuniti, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je došao da ih upotpuni a može se upotpuniti samo ono što je manje ili više izgrađeno, ono što u svakom slučaju ima neku osnovu. Baš kao što su predislamski Arapi imali neke divne moralne osobine, tako nije isključeno da ih i današnji neupućeni imaju. S druge strane, čitamo u biografijama ashaba, najodabranije generacije, da su griješili, što znači da ni najbolji vjernici nisu izuzeti od toga da se pri njima nađe nešto od nepoželjnog ponašanja. Međutim, u saznanju da su najbolji ljudi griješili ne treba tražiti opravdanje i paralelu za svoje postupke, ne treba se zaustaviti kod toga i najbolji su griješili, već svaki onaj koji teži zadovoljstvu Allaha Uzvišenog treba obratiti pažnju kako se ashab odnosio prema grijehu koji je počinio. Njihova pokajanja bi bila takva da, kada bi se veličina jednog tog kajanja raspodijelila na stanovnike grada i svako za sebe se pokajao djelićem te veličine, bilo bi im primljeno, bilo bi im dovoljno. Onda bi uslijedila korenita promjena u njihovom ponašanju u segmentu gdje se našla greška. Nije se odlagalo ni sa pokajanjem ni sa popravljanjem. I tu je suštinska razlika između nas koji samo čitamo, ako uopšte i čitamo o njima, i njih koji su to živjeli. Onaj koji je imao upotpunjen moral, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ih tjerao od sebe, nije ih se odricao, već ih je podučavao kako da se poprave i svojom pojavom bio najljepši primjer u svemu dobrom. Postavlja se pitanje gdje “otkrovitelj” manjkavosti kod muslimana nalazi uporište za svoj “prosvijećeni” odnos spram vjernika, jer ga u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije mogao naći. Takav kritičar je zadovoljan time da s jedne strane identifikuje grešku kod muslimana ali ne ulaže nikakav napor da se dopre do grešnika i greška ispravi, i s druge strane procijeni lijep manir kod nemuslimana ali ne ulaže napor ni da takvom nevjerniku dostavi islam te da ga ovaj prihvati.

Ono što također treba istaći jeste i to da, ako se mi krećemo u krugovima vjernika, naravno da ćemo se upoznavati i sa njihovim ne tako sjajnim postupcima, dok će nam oni koji nisu privrženi vjeri, a sa kojim imamo malo kontakta, izgledati prefinjenijim nego što možda zaista jesu. No čak i kad se među njima nađu oni koji jesu na visokom moralnom nivou, to njihovo će se glorifikovati u istoj mjeri u kojoj će se zanemariti divni postupci onih vjernika koji svojim primjerom pokazuju da je usvajanje vjerskih načela moguće i u ovom vremenu prepunom izazova.

Kada se potkrepljeno autentičnim izvorima piše ili govori o tome koje osobine vjernik treba imati pri sebi, to su smjernice za usvajanje vrlina a nikako potvrde da ih već sa samim ulaskom u vjeru ili početkom pridržavanja vjerskih propisa pojedinac posjeduje. Samim tim što je u nekim slučajevima izostala podudarnost između teorije i prakse, nikako ne znači da se treba odreći govora o onome što je napredak, nego naći put svako do svog srca, a onda i do tuđih, kako da se teorija pretoči u praksu. Danas je skoro nemoguće govoriti o tome kakav musliman treba biti a da takav govor ne postane poprište bitke između dvije strane od kojih jedna navodi kojekakve grijehe vjernika a druga strana napada prvu i nikakve razlike nema u njihovom ophođenju.

P.S. Ovim se nikako ne želi opravdati bilo kakav ružan čin koji se nađe kod bilo kog ko se pripisuje islamu, nego se nastoji ukazati na ispravan odnos prema počinitelju greške bili to mi ili neko drugi te na bitnost govora o lijepim manirima i njihovom usvajanju.

Želim nam uspjeh!