Osjećala sam posebnu ljubav prema Bibliji

Osjećala sam posebnu ljubav prema Bibliji

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Toliko sam puta odlazila od Gospodara, a On Milostivi od mene nikad nije. Za razliku od većine mojih sestara u vjeri, ja nisam odrastala u porodici u kojoj se praktikovala vjera. Moji roditelji su odgajani u vrijeme komunizma, mama moje mame, moja baka, rahmetli, rođena je katolkinja i dok sam odrastala, naučila me svim njihovim molitvama, čitala sam Bibliju i osjećala posebnu ljubav prema toj knjizi. Slavila sam Uskrs, Božić…. Moja je baka, Allahovom voljom, izgovorila šehadet nekoliko godina prije svoje smrti, elhamdulillah.

S druge strane, roditelji mog babe su od islama imali Bajrame i identitet – musliman. To je sve. Niko nije praktikovao vjeru onako kako nam to naređuje Uzvišeni Gospodar i savjetuje nas Poslanik, s.a.v.s. Bez obzira na takvo stanje moje porodice, Milostivi Allah dao je da mi nakon rođenja 1981. godine, moj babo dadne ime po kur’anskoj suri, zbog čega sam mu neizmjerno zahvalna. U suštini, mene je vjera uvijek privlačila, vrtila sam milion pitanja u glavi na koja sam željno željela odgovore. Čak sam se jedno vrijeme sprijateljila sa jednom divnom djevojkom koja je Jehovin svjedok, u nadi da će mi dati odgovore na moja pitanja. Nada se završila samo lijepim prijateljstvom, odgovore nisam dobila.

Bez obzira na sve, oduvijek sam u prsima gajila interesovanje i ljubav prema islamu. Najveće interesovanje imala sam nakon završetka srednje škole. S jedne strane vuku me mladost i lude godine, a s druge strane duša traži svoj smiraj, svog Gospodara… Mladost, ludost, ne kaže se džaba, da Milostivi Allah oprosti, šejtan tako ofarba dunjaluk bojama i događajima od kojih se teško otrgnuti… Zato i kažem: sva hvala i zahvala Uzvišenom, koliko sam puta odlazila od Njega, a On od mene nikad nije, subhanallah. Do posljednjeg daha ne mogu se dovoljno zahvaliti Uzvišenom na uputi i ovome u prsima što nosim kao muslimanka počašćena Istinom, postom, namazom i svime što nam prelijepi islam daje, elhamdulillah!

Godine 2002. u svojoj 21. godini uspijevam nabaviti skriptu na kojoj je detaljno napisan i slikovito naslikan postupak obavljanja namaza. Nikog apsolutno nisam imala da me uvede u sve to… Sama sam, sjećam se kao da je jučer bilo, naučila Subhaneke i Fatihu. Kad god se toga sjetim, bude mi se posebne uspomene, kojih se prisjećam sa osmijehom na licu. Otišla sam do svoje nene da me presluša, da čuje ona da li ja to dobro izgovaram. Nikad neću zaboraviti nenin smijeh. Pohvalila me i rekla da moram dobro poraditi na izgovoru, a poslije nekog vremena shvatila sam na šta je mislila.

Godina 2002. bila je prva godina mog posta, moj prvi ramazan… Porodica me podržala, mama spremala iftare… Tad još nisam znala da obavljam namaz, ali postim i kao da imam krila, osjećam se posebno… Tako teku i sljedeće godine…

Dvije godine poslije, 2004., udala sam se. Muž i ja poznavali smo se nekoliko godina, a nakon stupanja u brak oboje smo težili ka Istini, a Allah nam je slao ljude koji su nas objeručke dočekivali i uvodili korak po korak u neopisivo prostranstvo ljubavi i vjere. Do tada sam bila ubijeđena da sam spoznala sve ljubavi na dunjaluku (još jedna spletka šejtanova), ali ljubav u ime Gospodara zaista se riječima ne može opisati… Godine 2005. već imam sina, elhamdulillah, i klanjam poneki namaz, postim obavezno… Tri godine poslije dobijamo djevojčicu, elhamdulillah, niko sretniji od nas… Ali, nakon kratkog vremena ona se bori za život, mjesecima traje borba, a ja bivam sve bliža i svjesnija Gospodara, dove i određenja. Zna Allah, moj Milostivi, šta daje i kome daje i u kolikoj mjeri, sve!

Tada počinjem klanjati, redovno, noći i noći provodim čitajući, izučavajući, doveći… Turbulentni mjeseci prolaze i kako odlaze, sve se sklapa kao lego kockica, sve samo staje na svoje mjesto i u svemu vidim Allahov kader, Njegovu milost uputu i smisao. Smisao svake neprospavane noći, a bilo ih je punih devet godina nespavanja, operacija, bolnica… I sad ih ima, elhamdulillah, i neka ih! Šta bi insan bez iskušenja i šta bi bez tevekula?!

Godine 2012. pred sami ramazan stavljam svoju krunu ponosa, ljubavi, čednosti, svoj štit, svoj farz, svoju mahramu, svoj hidžab, odmah nakon spoznaje (istinske, one srčane) ajeta o pokrivanju… Hvala Allahu, Milostivom, na blagodati namaza, upute, dove, blagodati džemata i ljubavi u Njegovo ime, na blagodati iskušenja… Danas sam jedina u svojoj porodici koja obavlja namaz i nosi hidžab, dovim Allahu da moju porodicu počasti namazom i uvede nas zajedno u Džennetul-Firdevs.

Danas, sedam godina nakon odluke da stavim svoj hidžab, kao 38-godišnja majka troje djece, ponosno mogu da kažem da u životu nikad bolju odluku nisam donijela nego da se ogrnem plaštom koji nam Uzvišeni naređuje. Molim Ga, Uzvišenog, da nikad ne pokažem lice islama kroz svoja djela u negativnom kontekstu i da mi dušu ne uzme dok ne bude zadovoljan mnom.

U nadi da će se ovim tekstom okoristiti što više sestara koje se žele krunisati svojim plaštom čednosti!