Ramazan, sveti mjesec, sa čijim smo se dobrom mnogo puta upoznale i naučile o vrijednosti ibadeta u njemu.
Sada, kada nas je skoro napustio, shvatamo i da sve što ima svoj početak, isto tako mora imati i svoj kraj.
Shvatamo polahko da ovaj poklon od Uzvišenog Allaha traje samo mjesec dana i uskoro nas napušta. Svake godine sve brže i brže.
Kako su dani prolazili, šejtan je iskorištavao priliku vršeći na nas pritisak, a mi okupljene dunjalukom, popustile. Osim kome se Allah smiluje, čak i prije nastupanja bajrama, u našim domovima se osjeti da je ramazan otišao.
Došao je trenutak da ode, a mi ostajemo.

Ugostile smo ga, a da li će on sa sobom odnijeti sve što je donio, ili je imao veći zadatak od toga?
Ostavlja nam prazne sehurske sofre. Odnosi nam radost postača i iftara, a da li nam odnosi i sve ostale slasti sa sobom? Odnosiš li, o mjeseče, slast iskrene dove? Prazniš li nam džamije, naše sedžade? Hoće li nam se sa tvojim odlaskom vratiti prašina na mushafu?
Mi ostajemo.

Podučio si nas, o mjeseče, šta je to iskrena slast i ljepota robovanja Uzvišenom Allahu.
Imale smo mi na početku ramazana visoke ambicije i prevelike želje, ali onaj ko je iskreno iskoristio ovaj mjesec, moći će da se raduje bajramu.
Zapitamo li se da li smo zaista od onih koji su uspjeli, oslobođeni od vatre? To ćemo shvatiti kada nas ramazan u potpunosti napusti, jer onaj koga je odgojio ramazan, on ostaje odgojen čitavu godinu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Uzvišeni Allah je rekao: ‘Svako čovjekovo djelo pripada njemu, osim posta; on pripada Meni i Ja za njega (posebno) nagrađujem..“ (Buhari i Muslim od Ebu Hurejre) Zadatak ramazana je bio da oživi iskrenost između nas i Allaha, i obnovi tu vezu koju ljubomorno čuvamo od svakoga. Ovi mubarek dani su nas podsjetili na tewhid i ihlas. Tražili su od nas da obnovimo vjerovanje i vršimo obračun u svim našim postupcima. Da se zapitamo da li zaista ovim djelima želimo Allahovo zadovoljstvo ili nešto drugo?
Ovaj ramazan je u nama oživio najčišće i najveličanstvenije, a to je Allahova blizina. Postom nas je podsjetio da nas Allah tako odgaja i da želi to djelo samo radi Njega. Da osjetiš da je ovaj život samo radi Njega, jer Uzvišeni u Kur’anu kaže: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu.“ (Et-Tur, 56.) Pa, ti samo postiš radi Allaha i osjećaš njegovu blizinu.
Post je osnova ramazana i ono što nam pomaže da ustrajemo u drugim dobrim djelima. Sada, na kraju ramazana, osjećamo da su ti ibadeti bili iskreni radi Allaha, jer smo se trudile svom snagom da provedemo što više vremena u ibadetu. Osjećamo da nas je ovaj ramazan ojačao i poželimo da sa ovakom slašću nastavimo sve dok ne sretnemo Uzvišenog Gospodara.
Ko izađe iz ramazana, a osjetio je slast robovanja Njemu subhaneh, on će nakon ramazana biti sve bolji i bolji. Mi osvanemo, a naša se duša ispunila i nahranila onim zbog čega je toliko gladna. Nahranile smo dušu vezom sa Gospodarom i ojačanje vjerovanje.

Ramazan odlazi, ali ipak ostaje ono što nam je donio.
Stvar koja će nas pomoći da to što je ramazan donio ostane, jeste često razmišljanje o prolaznosti dunjaluka. Koliko god živjele, umrijet ćemo jer smo mi putnice ka Allahu. Kada to istinski spoznamo, dunjaluk u našim očima gubi vrijednost. U ramazanu smo toliko bile jake jer smo znale da je tu samo određeni broj dana, a sa druge strane ne znamo kada ćemo preseliti, pa polažemo dugu nadu. Sve na ovom dunjaluku je bezvrijedno, ako zaista shvatimo da je sve prolazno i da će svemu doći kraj. Tek tada ćemo naše živote iskoristiti.
Uzvišeni Allah je ojačao i pomogao muslimane, jer ne postoji veća stvar koja jača insana nakon Allahovog govora, od prisjećanja na ahiret.
U ovim mubarek danima smo pronašle ono za čime smo žudile. Osjetile smo slast u ibadetima koju prije nismo osjećale, mnoge brige su nam otklonjene, a srca naša se ispunila rahatlukom.
Analizirajmo naše stanje prije ramazana i sada.

Mi, kao i svi oko nas su se promijenili. Ramazan je škola koja nas je podučila Allahovoj blizini. Koliko god da smo griješile prema Njemu, osjetile smo slast Njegove blizine i veličine Njegovog oprosta. Zar ne bi bilo bezobrazno da to sve bacimo iza leđa sa posljednjim danom ramazana? Ko nama ovu svu slast zabranjuje nakon ramazana? Ko nam brani tajna djela između nas i Gospodara kada se cijeli dunjaluk uspava?
Ramazan je sa sobom donio određeni dio bereketa, ali ono što ostaje jeste produkt našeg truda i približavanja Allahu. Uzvišeni nas je Allah okupio sa klanjačima u džamijama, pa smo osjetile bereket ljudi koji vole Allaha.
Birajmo koliko ćemo vremena poklanjati onima koji nam kradu ahiret, a koliko ćemo vremena poklanjati onima koji nas vode ka njemu. Vaga za biranje prijatelja jeste naš osjećaj nakon druženja.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, kod Allaha mu ništa ne znači to što ostavlja svoje jelo i piće.“ (Buhari) Ovo je bio poseban zadatak, pa smo se trudile čuvati svoj jezik od svega što je bespotrebno, zašto ne bi mogle nastaviti tako nakon ramazana?

Odlučimo da nećemo ogovarati, raspravljati se, varati, te da ćemo se truditi da osjetimo slast i nakon ramazana.
Ramazan odlazi, a skupine ljudi se dijele na one koji idu u Džennet i one koji idu u Džehennem. Skupina koja ide ka Džennetu, ramazan živi cijelu godinu. Šejh Šenkiti je rekao: „Uvijek kada osjetiš ustrajnost na ibadetu, skrivenom ili javnom, zahvali se Allahu na tome. Zašto? Jer Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: ‘..Ako budete zahvalni, Ja ću vam sigurno još više dati..’ (Ibrahim, 7.), pa ako zahvalimo Allahu na ibadetu u ramazanu, Allah će ti dati i više poslije ramazana.“

Prenosi se od Bejhekija da bi Abdullah bin Omer prilikom činjenja hadždža ili umre govorio: „Allahu moj, ti si rekao a tvoj govor je istina: ‘Tražite a ja ću vam dati’, pa kao što si me opskrbio islamom, nemoj me udaljiti sve dok te ne sretnem kao musliman.“
Kada uvidimo da je ovo zaista poklon od Uzvišenog Allaha, shvatamo da nam je obaveza na njemu se zahvaljivati.

Pripovijeda Seleme ibn Amir: “Jedanput smo klanjali džumu sa Hasanom, pa pošto završismo, okupismo se oko njega, a on zaplaka.” Zašto plačeš rekosmo mu mi, a on još više zaplaka , zatim poče:
“A kako i ne bih plakao? Kada bi nam se na vrata ove džamije pomolio jedan od drugova Božijeg Poslanika alejhisselam, ne bi od Islama među nama poznao ništa osim ovu našu kiblu, kuda se u namazu okrećemo.
Oh, oh! Prazne želje su uništile svijet. Govora ima, ali djela malo; znanja ima, ali strpljivosti nema; vjerovanje postoji, ali čvrstog uvjerenja nema.
Šta je to? Ja vidim ljude, ali ne vidim pameti. Čujem šum, ali ne vidim druga. Ovaj svijet je unišao u vjeru, pa izašao. Znaju šta je dobro, ali ga djelom niječu. Znaju šta je haram, ali ga djelom dozvoljavaju. Vjera im je samo na jeziku. Upitaš jednog od njih da li vjeruje da će za djela račun polagati, a on ti odmah odgovori da vjeruje. Kunem se Gospodarom Sudnjeg dana, da laže.
Od svojstva pravog muslimana je: snaga uz vjeru, odlučnost uz blagost, vjerovanje uz čvrsto uvjerenje, znanje uz blagost, blagost sa znanjem, pamet uz blag postupak, otmjenost u siromaštvu, umjereno vladanje u bogatstvu, milost prema potištenu, darežljivost na pravom mjestu i pravednost uz ustrajnost.

Musliman pravi neće učiniti nasilje ni onome koga mrzi, niti će se ogriješiti pomažući onoga koga voli. Musliman pravi ne ogovara, ponižavajući drugog ne namiguje; ne istražuje mahana; u besposlicu ne govori; bez svrhe se ne zabavlja i ne igra; ne prenosi riječi; ne traži ono što nije njegovo; ne poriče istine, makar se i njega ticalo; ne prelazi granice u isprici; ne sveti se kad nekoga nesreća pogodi; niti se veseli kad neko nešto pogriješi.
Pravi musliman je ponizan i skrušen, kad je u namazu, on žuri da se Bogu klanja. Riječi njegove su pravi lijek; strpljivost njegova je pobožnost; šutnja njegova je razmišljanje; razmatranje njegovo je pouka. Druži se sa učenim ljudima da nauči, među njima šuti da ne pogriješi, a kada govori, govori da se okoristi.
Ako pravi musliman učini nešto što je dobro, on se veseli, a ako pogriješi, traži oprosta; ako ga pak prekori, on opet od njeg zadovoljstvo traži. Ako ga neko ludo ispsuje i izgrdi, on se opet blagim pokaže. Kad mu se nasilje učini on se strpi i opet pravedno postupa. Ne utječe se drugom osim jedinom Allahu, ne traži pomoć osim od jedinog Allaha. Pravi je musliman među ljudima dostojanstven, a u osami sa Allahom zahvalan. Zadovoljava se nafakom, zahvaljuje se na udobnosti, a strpi se u muci. Ako sjedne sa onim, koji su zaboravili Allaha, on se Allaha sjeća, a ako sjedne sa onima koji se Allaha sjećaju, on traži oprosta za svoje grijehe.

Ovakvi su bili Alejhisselamovi drugovi, jedan po jedan sve dok nisu pomrli.
Ovakvi su bili vaši dobri preci. Vaše stanje se izmjenilo zato što ste vi svoj postupak promijenili. Ne zaboravite: Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni svoj postupak, a kad Allah htjedne jedan narod (radi grijeha) kazniti, niko te kazne ne može odbiti i niko im ne može osim Allaha pomoći”.

Predavač: Prof. Amina Hadžić Jahić
Sa predavanja: Ti odlaziš a ja ostajem
Zapisala: Merima Struga