Odgovori

Poštivanje daija i učenih ljudi – obaveza ili lakrdija

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

PITANJE: Neki ljudi proglašavaju nevjernicima druge muslimane i o daijama govore da nisu na ispravnom menhedžu, da im nije ispravno vjerovanje, i tako dalje. Možete li mi objasniti ko su ti ljudi što ih zovu tekfirovci i jesu li oni u pravu? Nagradio Vas Uzvišeni Allah!

ODGOVOR: U pouzdanom predanju stoji da je Ebu Bekra, radijallahu anhu, ispričao da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, idući na namaz, sreo nekog čovjeka koji je bio na sedždi. Kad se završio namaz, vratio se i opet ga zatekao na sedždi… Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio se ashabima: “Ko će ubiti onog čovjeka?” Na to ustade neki čovjek, zagrnu rukave, izvadi sablju i njome zatrese, pa reče: “Allahov Poslaniče, draži si mi od oca i majke, kako ću ubiti čovjeka na sedždi koji svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik?!” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, opet upita: “Ko će ubiti onoga čovjeka?” Na to ustade neki čovjek i reče: “Ja ću to učiniti”, zagrnu rukave do laktova, izvadi sablju i njome zatrese, pa mu ruka zadrhta i reče: “Allahov Poslaniče, kako ću ubiti čovjeka na sedždi koji svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik?!” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, tad kaza: “Tako mi Allaha, u Čijoj je ruci moja duša, da ste ga ubili, bio bi to početak i kraj smutnje” (Ahmed).

Ovaj hadis pojačava Enesova, radijallahu anhu, verzija u kojoj se dodaje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Ko će od vas otići i ubiti onog čovjeka?” “Ja ću ga ubiti”, reče Alija, radijallahu anhu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče na to: “Ubit ćeš ga ako ga tamo zatekneš.” I odista, Alija, radijallahu anhu, otišao je, ali ga nije zatekao, te se vratio. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: “Jesi li ga ubio?” Alija odgovori: “Ne znam kamo se zaputio.” Tad Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zaključi: “Onaj je čovjek oličenje prve smutnje u mome umetu. Da si ga ubio, moji se sljedbenici nikada ne bi podvojili u mišljenju” (Ebu Ja‘la).

“Nepronicljivost, slabo vjerovanje, neukost i nepoznavanje ciljeva šerijata navode čovjeka na pomisao da je najveći znalac, a, ustvari, najveća je neznalica. Ovo je zato jer se zadovoljio s malo znanja i samo o tome vodi brigu, a i to malo nepovezano je s osnovama šerijata, koje on i ne poznaje; ne zadubljuje se u značenje šerijatskih tekstova da poveže detalje s osnovama, već detaljima ruši osnove, i sve pogrešno zaključuje. Takvi brzo zalutaju s Pravog puta, gube cilj, kroče čas desno čas lijevo, gube se kao putnik u mrkloj noći”, rekao je Selim el-Hilali o haridžijama. U pravu je šejh Selim, nagradio ga Allah! Mnogi ljudi ne znaju ni el-Fatihu ispravno proučiti (pa im je namaz upitan), ali zato “znaju” sva pitanja u vezi s tekfirom i nevjerstvom u taguta.

Kad je riječ o odnosu prema daijama, poražavajuće je to da se neki ljudi prema njima odnose ležerno i prosto kao da su se zajedno “klikerali”, pa, eto, mogu se tako ponašati i niko im ne smije zamjeriti, a kamoli prigovoriti. Žalosno je da se neki ljudi odnose beduinski grubo, nadasve surovo i ponižavajuće upravo prema daijama, a ne prema svom kućnom ljekaru, recimo, niti prema šefu, niti prema službeniku u instituciji za socijalnu pomoć (jer se radi o koristima i privilegijama), a dotle poštivanje daije “ne donosi” nikakvu korist, te ga se ne mora cijeniti.

Braćo i sestre, prije nego što se obratimo daiji, usmenim ili pismenim putem, treba se sjetiti da postoji kodeks lijepog ophođenja prema ljudima. Mnogo je pravila lijepog ponašanja prema daijama, a ovdje ću izdvojiti pet.

Prvo, persirati daiju, iz poštovanja prema znanju kojim ga je Allah odlikovao nad drugim ljudima. Ako je poslanik Musa, alejhis-selam, persirao svoju suprugu, s kojom je živio desetak godina, rekavši joj: “‘Pričekajte, vidio sam vatru…’” (el-Kasas, 29), preče je da mi persiramo daiju. (Vidjeti: “et-Tefsirul-munir”, 10/458, 459, autora dr. Vehbe ez-Zuhajlija.)

Drugo, birati riječi kad obraćamo daiji, a ne razgovarati s njime onako kako razgovaramo s običnim ljudima. Lijepa, ugodna, umilna, prijazna riječ upućena daiji, može biti razlog da nam Allah ukaže Svoju milost i blagoslovi nas. Neki mufesiri protumačili su sljedeći ajet: “‘O Musa’, rekoše oni, ‘hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?’” (Ta-Ha, 65) rekavši da je Allah i uputio faraonove čarobnjake zato što su prema Musau, alejhis-selam, lijepo postupili i prijazno mu se obratili. (Ovo zapažanje navode el-Kurtubi, u djelu “el-Džamiu li ahkamil-kur’an”, 11/236, i er-Razi, u djelu “Mefatihul-gajb”, 22/81.)

Treće, ne raspravljati s daijom i ne pitati ga je li preferirajuće mišljenje ono što nam je iznio kao pravno rješenje. Hoćemo li ljekara, kad nam propiše antibiotik i dijetalni režim ishrane, upitati: “Uz dužno poštovanje prema Vašem znanju, je li preferirajuće mišljenje da ja trebam uzimati antibiotike? Recite mi zašto je to tako, uz dokaz iz knjiga o medicini!” Ne mislim da će razuman čovjek to učiniti. A znate li zašto neće? Zato što zna da ništa ne zna o medicini, i zato što je svjestan da je isti taj ljekar – virtuoz za njega, te da zna zašto mu je propisao upravo taj način liječenja. Eto zato mu se ne protivi. E, ako se tako odnosi prema ljekaru, neka se prema daiji odnosi još ljepše, daija je zaslužniji: ljekar se brine o zdravlju tijelu, a daija o duši. (Usput, fraza: “Uz dužno poštovanje prema…” ponekad otkriva naše nepoštovanje prema onom kome je upućena, ali je mi upotrijebimo da bismo se navrijeme osigurali, te se tako sami prokažemo. Davno je rečeno da je vlastiti jezik najveći prokazivač.)

Četvrto, biti daiji zahvalan na ponuđenom odgovoru jer: “Nije zahvalan Allahu onaj čovjek koji nije zahvalan ljudima”, stoji u pouzdanom hadisu (koji su zabilježili Ahmed i Ebu Davud). Znate li kako je Ibul-Esir protumačio ovaj hadis? Protumačio ga je ovako: “Allah neće primiti zahvaljivanje na blagodatima od onog čovjeka koji nije zavalan ljudima na njihovu dobročinstvu.” Pokazatelj je neodgojenosti reći daiji da njegov odgovor nije zadovoljavajući! A dokaz sušte neukosti jest traženje dokaza iz Kur’ana i sunneta za svako pitanje. Zar se Kur’an i hadis bave sitnicama?!

Jednom, nekoj je muslimanki “prahnulo” da se proveseli i da, uz ilahije, malo zapleše sa svojim sestrama muslimankama, pa je uputila pitanje daiji je li dozvoljeno da ona upriliči takvo veselje. Budući da je dobila odgovor koji joj se, po svemu sudeći, nije svidio, rekla je neka joj se odgovori Kur’anom i hadisom, a ne mišljenjem nekog šejha. (Vi koji čitate ovo, dužan sam vam objašnjenje: ovdje se radi o fetvi šejha Ibn Usejmina, jednog od najvećih učenjaka današnjice kojeg, Allah nam je svjedok, volimo onoliko koliko volimo svoje roditelje. Naime, on je zabranjivao da žene na svadbama plešu jedna pred drugom…) Međutim, naše sveznalice (čitaj: neznalice) ne zanima šta misli šejh Ibn Usejmin, nego traže ajet ili hadis kao dokaz. La havle ve la kuvvete illa billah!

Peto, ne podizati glas u prisustvu daije, ne izvoditi lakrdije i ne pričati koješta (neki ljudi u društvu daija pričaju viceve lascivnog sadržaja), jer se zbog toga može nastradati na ahiretu. Uzvišeni Allah rekao je: “O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite” (el-Hudžurat, 2).

Imam et-Taberi navodi da su neki islamski autoriteti držali pokuđenim podizanje glasa u prisustvu učenjaka jer je on nasljednik vjerovjesnikâ. A neki su mufesiri, na osnovu ovog ajeta, kazali da zbog podizanja glasa u prisustvu učenog čovjeka, Allah može poništiti djela onom ko podiže glas, a da on toga i nije svjestan. Rekli su: “Ako su učeni ljudi nasljednici vjerovjesnikâ i ako čovjekova djela mogu biti poništena ako podigne glas iznad Vjerovjesnikova glasa, mogu biti poništena djela onog čovjeka koji podigne glas iznad glasa alima.”

Braćo i sestre, veliku nam je blagodat ukazao Allah davši nam učene ljude i daije, koji nas usmjeravaju i čuvaju od spoticanja na dunjaluku, pa se zahvalimo Gospodaru na blagodatima, riječima i djelima, ne bi li ih Milostivi Allah sačuvao! Ne budemo li zahvalni, znajmo jamačno da će nam blagodati biti uskraćene, a tad možemo samo sebe koriti! Kao što zdrav čovjek nije svjestan veličine blagodati zdravlja, isto tako ni mnogi ljudi koji u svojoj blizini, komšiluku i džematu imaju daiju na raspolaganju, nisu svjesni Božije dobrote i blagodati. Kad vidim pristupačnost današnjih daija narodu (za nejasna i neumjesna pitanja, čak), sjetim se jednog muslimana koji je prije dvadesetak godina na list hartije zapisivao sve što mu je bilo nejasno o islamu. A kad je, s vremenom, uvidio da ista ta pitanja nema kome postaviti, počeo je manje važna brisati… Naposlijetku je sva pitanja precrtao i hartiju bacio.

Allahu, pouči nas onom što ne znamo i daj da nam ono što naučimo bude svjetlo na ovom svijetu, u berzehu i na ahiretu. I omili nam poštivanje učenih ljudi i daija, Gospodaru! Allahu, Ti si naš zaštitnik!

Abdurrahman Kuduzović, prof.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: