Prilozi posjetitelja

Priča iz Ahmića

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Bila je to topla proljetna noć. U Domu zdravlja u Vitezu bio sam dežurni doktor. Dežura ko dežura, uvijek spremni na pozive. Ne bih rekao da čekamo nekog, da Bog da niko doktoru ne otišao. Ali, stvarno nije bilo nikoga, do četiri sata poslije ponoći. Bio sam u ordinaciji, gledao kroz prozor, uživao u proljeću, radovao se svakom dodiru vjetra. Odlutao sam malo sa vjetrom, mlad čovjek, zaljubljen. Moje misli prekida škripa kočnica plavog golfa, koji staje ispred Doma zdravlja. Iz njega izlaze dva mladića, koji iznose staru nenu i govore: “Probudi se, nene, probudi se!” Izašao sam iz ordinacije sa sestrom koja je dovukla kolica. Spustili smo nenu na kolica, provjeravao sam plus, bio je slab. Disala je i dozivala: “Jusufe, sine, ne idi od svoje majke!” Upitao sam mladiće šta je bilo neni, a oni su rekli da je imala već dva udara, možda je opet. Nije davala znakove udara, ali joj je srce ubrzano radilo, podočnjaci su poplavili, lice tamno, usne suhe ali dozivaju: “Jusufe, sine!” Izmjerili smo tlak, bio je 160/125, opasan tlak. Odmah smo dali apaurin, infuziju. Stanje se stabiliziralo. Nana je zaspala, a ja sam upitao ona dva mladića ko je Jusuf. Oni, zbunjeni, ne usuđuju se reći.

Vidio sam da im nije svejedno kazati, ali opet sam ih upitao: “Ko je Jusuf?” , a jedan od njih mene upita: “Kako se zovem?”  Odgovorio sam da se zovem Mujo, a oni, nakon što su čuli moje ime, nastaviše pričati: “Jusuf je naš rahmetli babo, ja sam Armin, ovo je moj brat blizanac Adel. Mi smo iz Ahmića, rođeni smo 4. 5. 1992. godine, a babo rahmetli ubijen je 16. 4.1993. godine kada je bio pokolj u Ahmićima. Babo je bio jedino dijete našeg nene Halime i dede Fadila. A mi imamo samo jednu sliku na kojoj je babo, nismo ga zapamtili. Već tada mi je bilo sve jasno, srce nene Halime jedva preživljava gubitak sina. Pošto smo bili jedini u Domu zdravlja , a nene je primala infuziju, mi smo nastavili pričati. Tako Armin nastavi priču: “Ovakva je ona stalno, najviše u aprilu. April je mjesec smrti. Kada ona preživi april, tek tada je malo bolje. Dva udara je imala i oba su bila u aprilu mjesecu.”

Bilo mi je teško, hladan znoj preplavio je moje čelo, ali nisam želio prekidati Armina. A on, fin momak, u vihoru emocija nastavi: “Dragi doktore, volio bih vidjeti babino lice makar odmah umro. Volio bih pasti u zagljaj svoga babe. Imam dvadeset godina, ali na papiru samo. Nemam ja ništa, majka je isto ubijena, doktore. Nene Fadila nam je sve što imamo od rodbine. Ona nas je othranila. Ona je jaka kao čelik, ali kako godine prolaze, postaje slabija. Nismo navikli da je ona bolesna, bila nam je sve: otac, majka, nene, dedo. Sve u ovoj ženi. Predeverala je svašta u životu. Ali, da vas ne tušim dalje, dragi doktore.”

Suze nije mogao da sakrije. Adel je već kraj nene i drži je za ruku. Gledajući njih, zahvalih Bogu što su moji svi živi, uputih dovu Bogu da im pomogne. Ustajem pravim nam kahvu, ipak će ovo potrajati. Samo što sam postavio kahvu na sto, Armin me upita: “Doktore, imaš li kakvu tabletu za mene, da prespavam nekoliko dana?” Upitao sam ga zašto da prespava nekoliko dana, a on mi kaže bolno: “Za dva dana je dvadeseta godišnjica smrti mojih roditelja i dede. Taj cijeli dan plačem, taj dan me boli. Znaš, došao je dušman da moju majku siluje, babo je branio nju, ali je dušman stavio pištolj na potiljak i ubio ga, a on opet raširenih ruku pao na mamu. Zatim su ubili i majku, a dedo je pokušao da pomogne i njega su ubili. I kažu: ‘Živi i uživaj’, ja sam ubijen isti dan kada i moji roditelji. Čemu da se nadam osim Allahovoj milosti? Ova vlast nije nikada pomogla mojoj neni da nas iškoluje, sa petnaest godina kada nisam imao za sendvič, rekao sam da neću nikada glasati za nekoga. Ja nemam, a oni se gotove i časte, doći ce vakat kada ćete brinuti o svemu, ali rezultata nećete imati.”

Kahva se ohladila, ja uplakan, Armin zagledan u jednu tačku. Adel zaspao na podu držeći neninu ruku, a nene se probudila. Ustao sam odmah, a Armin za mnom. Upitao sam: “Nene, boli li te šta?” “Boli april, sine”, reče nena. Spustio sam glavu i tiho u sebi sam rekao: “Ne mogu vam pomoći, samo Allah može.”

Autor: Semir Krnjić

____________________

Poziv na saradnju

Poštovana braćo i cijenjene sestre, pozivamo vas da se uključite u rad stranice NUM na taj način što ćete slati svoje tekstove koje bismo mi objavljivali u rubrici Prilozi posjetitelja. Tekstovi mogu biti na razne teme od kojih muslimani mogu imati koristi: možete nam slati svoje priče o povratku islamu ili prelasku na islam, zatim poučne događaje iz života koji su se desili vama ili nekom koga poznajete, zatim tekstove koji će ponukati druge da počnu raditi neko dobročinstvo ili prakticirati neke sunnete, tekstove o zdravlju, braku, odgoju djece…

Tekstove o ramazanu, postu, iftarima, sehurima… Znači, sve tekstove za koje smatrate da se drugi mogu okoristiti njima, a tekstove možete sami pisati (sastavljati), prevoditi tekstove sa drugih jezika, prepisati iz neke knjige, skidati ih sa poučnih videozapisa i sl., a poželjno je da tekstovi ne budu previše dugi i da nemaju previše nastavaka.

 Molimo vas, šaljite po jedan tekst u jednom mailu, a svoje tekstove možete slati na adresu: prilozi_posjetitelja@mail.com . Imajte na umu da je djelovanje NUM-a najviše usmjereno prema ljudima koji su početnici u vjeri ili onima u čijim srcima, uz Allahovu pomoć, treba zapaliti iskru vjere, pa pokušajte prilagoditi tekstove za ovu kategoriju ljudi. Allah vam dao svako dobro!

 Redakcija NUM portala 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta