Prije dvije noći, tokom namaza, pored mene je stajao mladić čije su tjelesne reakcije bile toliko izražene i neuobičajene da je bilo gotovo nemoguće zadržati koncentraciju. Djelovao je kao da je pod snažnim duhovnim pritiskom – ponašanje je ukazivalo na moguće džinske smetnje. Njegova unutrašnja borba bila je očigledna, i osjetio sam potrebu da mu stavim ruku na rame i počnem učiti rukju još tokom samog namaza.

Nakon selama, prišao sam mu, stavio ruku na njegovo rame i blagim tonom rekao:

– Uči što više: La havle ve la kuvvete illa billah.

Neko iz džemata dodao je:

– On je gluhonijem.

Upitao sam:

– Zna li neko znakovni jezik?

Rekli su da niko ne zna. Tada mi je, Allahovom milošću, sinulo – možda zna čitati. Uzeo sam telefon, napisao poruku i pokazao mu:

– Uči što više: La havle ve la kuvvete illa billah.

Pogledao me i tiho klimnuo glavom. Bio je to trenutak razumijevanja bez riječi, ali s velikom težinom.

Nakon dva dana, ponovo je klanjao pored mene. Ovaj put njegovo stanje bilo je znatno smirenije. Reakcije su bile blaže, gotovo neuporedive s onima koje sam prvi put vidio. Promjena je bila očita – barem sedamdeset posto.

To iskustvo me podsjetilo na vlastiti susret s ovim zikrom. U trenucima ličnih iskušenja, kada nisam imao ni kome da se obratim, ni šta da kažem, pokušavao sam pronaći smiraj kroz različite zikrove. Ali tek kad sam se vratio riječima La havle ve la kuvvete illa billah, srce mi se umirilo, a misli razbistrile. Učio sam ih dugo i ustrajno, i upravo tada bi dolazilo olakšanje. Jasnoća se vraćala. Osjećaj snage i postojanosti ponovo bi ispunio srce.

Ove riječi nose značenje mnogo dublje od doslovnog prijevoda. U osnovi, one znače: čovjek nema vlastitu snagu da ostavi ono što mu šteti, niti moć da postigne ono što mu koristi – osim ako mu Allah to ne omogući. Drugim riječima, ne možeš ostaviti grijeh bez Allahove pomoći, niti se možeš ustrajno držati dobra bez Njegove podrške. Sve što činimo – od borbe protiv vlastitih slabosti do činjenja ispravnih djela – zavisi od toga koliko se Allah smiluje i osnaži nas.

A još dublje, ove riječi poručuju: nema izlaza iz bilo koje teškoće, niti ulaska u bilo kakvo olakšanje – osim ako Allah ne otvori ta vrata. One nas uče da nije snaga u čovjeku, niti u njegovim planovima i sposobnostima, već u Allahovoj volji. Sve se okreće Njegovom moći – i samo s Njegovim dopuštenjem tuga postaje smirenost, slabost postaje snaga, a izgubljenost se pretvara u jasnoću.

Ovaj zikr nije samo ukras na jeziku vjernika, već duhovni ključ koji otključava izlaz iz slabosti i tjeskobe. On je most između nemoći i oslonca, između brige i sabura, između tame i unutrašnje svjetlosti. Još 2010. godine, čitajući jedno djelo Ibn Kajjima, rahimehullah, prvi put sam uistinu razumio dubinu ovih riječi. Od tada me prate kroz najteže periode života – i nikada me nisu iznevjerile.

Iako su neki hadisi koji spominju ovaj zikr slabijeg lanca, njegovo značenje je utemeljeno i potvrđeno, a utjecaj na srce je neporeciv. U vjerodostojnoj predaji se navodi da je La havle ve la kuvvete illa billah jedna od riznica Dženneta.

Na nama je da ove riječi ponavljamo s uvjerenjem i osloncem na Allaha. Jer ponekad olakšanje dođe upravo u trenutku kad ga najmanje očekujemo.

Allahu, izmijeni naša stanja: iz slabosti u snagu, iz brige u smirenost, iz tame u svjetlo. Oživi naša srca ovim riječima i učini ih našom svakodnevnom snagom. Podari nam istinski tevekul i potpun oslonac na Tebe – jer jedino Ti imaš moć nad svim stvarima.