Rekaik

Suze tuge i radosti

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Soba je bila puna naroda…. Zbunjeno sam gledala oko sebe: moje rodice i prijateljice, koje su izgledale predivno, utrkivale su se da mi čestitaju. Da, udala sam se… odabrala sam njega, i nadam se, inšallah, da će sa mnom biti zadovoljan. Nakon nekoliko minuta poželjela sam da budem sama, što sam i uradila, zatvorila sam se u sobu, sjela na krevet, počela nešto prebirati po rukama, dok mi iz oka nije kanula suza. Kad je pala na ruku, osjetila sam njenu toplinu. Suza je bila zbog moje majke, koje sam se sjetila kada je kao maloj uvijek dovila Gospodaru da mi podari čestitog i plemenitog muža…

Malo sam vratila sjećanje i sjetila se vremena koje je bilo iza mene… To sjećanje bilo je kao san… taj dan nikada neću zaboraviti… nikada! To jutro dotrčala sam iz svoje sobe, razgledala po kuhinji, ali moje mame nije bilo… Uporno sam postavljala pitanje iz sveg glasa: “Gdje je moja majka?” Tuđe suze bile su mi odgovor, neko mi prošapta bojeći se da ne bude glasan: “Dušo draga, ona je otišla, inšallah, u Džennet!”

Bez obzira na ove riječi, i dalje mi je bilo nejasno ko je sve ove ljude u kući rasplakao, zašto svi plaču… zašto su svi oborili glave. Da nisam ja, djevojčica od šest godina i moj mali braco od tri godine? Zar mi ovako mali možemo ovako velike rasplakati? Ali, nisam obraćala pažnju na njih, meni je sad bilo najpreče da nađem svoju majku i da je zagrlim jer je nisam vidjela cijelu noć… cijelu vječnost. Uzela sam svog brata za ruku i počeli smo je tražiti po kući… Pošto smo bili bosonogi, od silnog trčanja, mala stopala su se crvenjela kao naša lica kada se zastidimo.

Otišli smo na drugi sprat, kucali na sva vrata, svaki ćošak smo pretražili… Kad smo se umorili i kad smo vidjeli, ustvari ja sam vidjela, da naše mame nema, sjela sam na stubište, zagrlila svoga brata, koji je od mene čekao dalje naredbe, i počela plakati. Nakon kraće pauze i nakon što sam obrisala suze, braco me uze za ruku da ponovo tražimo… Opet smo krenuli iz početka. Kuća je bila puna žena, ali naše majke nije bilo!

Tad sam se sjetila, na jednom mjestu nismo tražili, hladovina jednog drveta… Da, uvijek je voljela to mjesto. Odmah smo potrčali prema drvetu, međutim, samo smo ipak zatekli drvo i hlad, ali nje nije bilo u hladu. Dok smo zagledali drvo, čuli smo mnoštvo muških glasova, dolazili su u našem pravcu… nosili su nešto na ramenima. Upitah sebe, pa svoga brata: “Šta nose i kuda žure?” Moj braco je nijemo gledao u mene, pa sam ja umjesto njega odgovorila: “Sigurno nešto veoma teško, pa svi pomažu u nošenju…” Tada nisam znala da je to bila moja majka. Da sam znala, ne bih im dozvolila da mi je odnesu, znam da ne bih.

Ljudi su prošli, a moj brat i ja nastavili smo da se igramo u hladu drveta. Taj dan smo prvi put izašli u vrt bez cipela. Da, nije nam ih imao ko obući… Naše majke nije bilo… Sutradan ujutro, nakon doručka, moj brat i ja ponovo smo je tražili…. Kad smo se uvjerili da je nema u kući, svome sam bratu rekla: “Vratit će se naša mama, vidjet ćeš… vratit će se ona! Kada sam izgovorila te riječi, moja tetka i nane počele su opet da plaču… Izgleda, najbolje je da, dok se mama ne vrati, ništa ne govoriti.

Zatim me je moja nane privila sebi na prsa, njeno je srce tako čudno lupalo, a nanine su suze kvasile moje lice… Tada sam shvatila da se moja mama neće vratiti, nikada! Tada sam se sjetila da nam je jednom kazala, jer smo je bili naljutili: “Ja ću vas ostaviti i otići od vas zauvijek, pa nećete imati mame!” Je li baš ona ozbiljno mislila? Ne, nije! Samo je htjela da bolje slušamo. Onda se sjetih kada smo je posjetili u bolnici, uvijek me je stalno gledala, zatim ljubila majčinskom tugom… i kad god bih napustila njenu sobu, rekla bi u suzama: “Allah vas čuvao!”

Da, moja je majka otišla Onome koji ju je i stvorio, a moj brat i ja smo sad kod naše nane. Svaki dan mi je u mislima i kao da mi je krivo što je nisam mogla naći onaj dan… Prošlo je pet godina od njene smrti… Moj brat i ja vraćamo se kući… Kada smo stigli i selamili se sa svojim babom, u kući je bila neka žena. Moj babo, sa vidljivom dozom stida, prozborio je: “Ovo je, djeco, Esma, poselamite je…” To nije bila moja majka, ali je sada bila žena moga oca, a ja svom babi vjerujem.

Nakon nekog vremena, opravdala je moja očekivanja, počela je sa istinskim odgojem, punim pažnje i ljubavi. Ništa nam nije nedostajalo, čista i uredna odjeća, ukusna hrana i na vrijeme obroci, čista kuća. Bila je veoma pametna, strpljiva, nijedan trenutak nije provela bezveze, svaki je dio dana htjela iskoristiti u dobro…. Počela je mene i brata podsticati da učimo Kur’an napamet.

Jednom, dok me češljala, upitala sam je: “Ti se razlikuješ od drugih maćeha, gdje je zulum, mržnja, zlostavljanje? A ona blago prinese svoja usta pored moga uha pa reče: “Ja se Allaha bojim. Ti si, kćeri, moj emanet. Ja stalno mislim na tvoju majku… Za sve što vam uradim od dobra, ja se nadam nagradi kod Allaha, čak i za češljanje tvoje kose, nadam se da ću biti nagrađena.” Samo mi je ostalo jedno: da joj se divim i učim od nje!

Dok sam sve to premotavala u svojoj glavi, neko pokuca na vrata, bila je to Esma, žena moga babe… žena koja je zamijenila moju majku. Ustala sam, selamila je i poljubila u glavu… Ona mi reče: “Suza je u radosti i u žalosti. Ne zaboravi da će svako tvoje djelo biti na vagi kod Gospodara… Želim, kćeri moja, da zapamtiš hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ‘Ženi koja bude klanjala pet dnevnih namaza, ramazan postila, sačuvala svoj spolni organ i bila pokorna svome mužu, reći će se:‘Uđi na koja god hoćeš džennetska vrata.’”

E sad je došlo vrijeme da to i pokažem. Tad sam rekla u sebi: “Moj otac nije pogriješio što se oženio ovako čestitom ženom, nije pogriješio što se oženio ženom koja se boji Allaha!”

Ebu Bilal

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: