Tekstovi

Vrste i stanja duše

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
Putnici – pobožnjaci, na svome putu do Uzvišenog Gospodara, ma koliko njihovi putevi i iskustvo bili različiti – jednoglasni su u mišljenju da je čovjekov nefs taj koji srce ometa da stigne do svoga Gospodara. Oni, također, tvrde da se čovjek ne može približiti ni stići do Uzvišenog bez prethodnog obuzdavanja svoje duše, njenog savladavanja i prisiljavanja da radi suprotno njenim prohtjevima.
 

U tom pogledu, dvije su vrste ljudi: jedna, čiji je nefs njima zagospodario i prisilio ih da njegovim prohtjevima budu pokorni i poslušni, pa su propali, i druga, koja je svojim nefsom zagospodarila i prisilila ga da bude pokoran i poslušan njihovim naredbama. U tom smislu, neko je od onih koji istinski poznaju Allaha rekao: “Putovanje onih koji traže istinu završava se sa pobjedom nad svojim nefsom. Onaj ko uspije savladati svoj nefs, uspio je i pobijedio, a onaj ko dopusti da ga savlada njegov nefs, izgubio je i propao.” Uzvišeni Allah veli: “Onda će onome koji je obijestan bio i život na ovom svijetu više volio Džehennem prebivalište postati sigurno. A onome koji je od stajanja pred Gospodarom svojim strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.” (En-Nazi’at, 37-41)

Nefs poziva na obijest i da se život na ovom svijetu više voli, dok Gospodar Svoga roba poziva da Ga se boji i da dušu svoju od prohtjeva suzdržava. Srce je, prema tome, između ova dva pozivača; nefsa sa jedne, i Gospodara, sa druge strane. Ono se okreće, čas jednom, a čas drugom pozivaču. To je, doista, položaj prepun muka i iskušenja. Uzvišeni Allah u Kur’anu je nefs opisao sa tri atributa, i to kao: smirenu dušu, dušu koja kori i dušu koja je sklona zlu. 

Smirena duša

Kada se duša povuče Uzvišenom Allahu, smiri se sa Njegovim spominjanjem, pokajnički Mu se obrati, kada jedva čeka kada će se sa Njim sastati i kada je sretna u Njegovoj blizini, onda je ona smirena. Katada, Allah mu se smilovao, kaže: “To je vjernik čija je duša potpuno predana onome što je Allah obećao.” Čovjek sa ovakvom dušom potpuno je predan vjerovanju u Allahova, dželle šanuhu, imena i Njegove atribute, onako kako ih je sam On opisao i kako ih je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On je, zatim, potpuno uvjeren – kao da svojim očima gleda – u kazivanje šta će biti poslije smrti, u život u berzahu, te u događaje Sudnjeg dana. On je, zatim, potpuno uvjeren u Allahovu, dželle šanuhu, odredbu, predan joj i s njom zadovoljan, pa se ne ljuti, ne žali, niti se njegovo vjerovanje koleba. Zato ne žali za onim što je prošlo, niti se raduje onome što će doći, jer je nedaća što će doći, unaprijed određena, prije nego što je i stvoren bio, kao što veli Uzvišeni: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti.” (Et-Tegabun, 11)

Više ranijih i čestitih učenjaka je reklo: “To je čovjek koga zadesi nevolja, pa se – znajući da je to od Allaha – sa stvarnošću pomiri i zadovoljan ostane.” Što se, pak, tiče smirenosti i zadovoljstva u dobru, to je zadovoljstvo sa odredbom. Ono dolazi iz pokornosti, iskrenosti i poslušnosti, pa mimo nje nema nikakve druge želje, prohtjeva, niti potrebe za oponašanjem drugoga. On, također, bojazan i strepnju od grijeha, zamjenjuje smirenošću u pokajanju i uživanjem u njemu. Kada se čovjek umjesto sumnje prihvati sigurne spoznaje, umjesto neznanja znanja, umjesto nehaja sjećanja na Allaha, umjesto nevjere pokajanja, umjesto oholosti iskrenosti, umjesto laži iskrenosti, umjesto nesposobnosti pronicljivosti, umjesto napada uobraženosti ponizne skrušenosti i umjesto nadmenosti skromnosti, tek tada će njegova duša biti smirena.

Temelj svega ovoga je budnost koja srce oslobađa nehaja i osvjetljava mu džennetske palače. Ugledavši u svjetlu budnosti šta mu je sve Allah stvorio i šta će pred njega biti stavljeno, od dana kada umre, pa sve dok ne uđe u Kuću vječnosti. Ugledavši, također, kako ovaj svijet brzo prolazi, kako ne ispunjava očekivanja njegovih stanara, kako ubija one koji su u njega zaljubljeni i na najrazličitije ih načine muči, on se u tome svjetlu na noge diže i govori: “Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio!” ( Ez-Zumer, 56) provodeći ostatak života u nadoknađivanju onoga što je propustio, oživljavajući ono što je umrtvio, ispravljajući greške koje je ranije počinio, koristeći svaku priliku da, koliko god može, što više dobra učini žaleći, ako kakvo dobro djelo propusti, kao da je sva dobra djela propustio. 


Duša koja kori

Jedni kažu: “To je duša koja ne može da se smiri u jednom stanju. Kao takva ona je sklona čestoj prevrtljivosti i promjeni svoje naravi, pa je čas sklona sjećanju, a čas nehaju, čas prihvaćanju, a čas odbijanju, čas voli, a čas mrzi, čas se raduje, a čas tuguje, čas je zadovoljna, a čas se ljuti i čas pokorna, a čas bojažljiva.” Drugi kažu da je to duša vjernika. Tako Hasan el-Basri veli: “Zato ti je vjernika teško sresti, a da ne kori svoju dušu i da stalno ne govori: ‘Šta sam ovim htio?’, ‘Zašto sam ovo uradio?’, ‘Ovo je bilo preče od toga’ i tome slično.” Treći kažu da je to duša koja će se koriti na Sudnjem danu, jer svako svoju dušu kori; ako je griješnik, zato što griješi, a ako je dobročinitelj, zato što pravi propuste. Imam Ibn ei-Kajjim kaže: “Sve je ovo tačno.”

Dvije su vrste korenja duše: duše koja se kori za pokuđeno i duše koja se kori za nepokuđeno:

– Duša koja se kori za pokuđeno je nepravedna i nesvjesna duša koju kori Uzvišeni Allah i Njegovi meleki.
– Duša koja se kori za nepokuđeno je duša koju kori njen vlasnik, zato što je nedovoljno pokorna Allahu, iako on ulaže sve napore da je privoli na pokornost.

Međutim, najbolja je ona duša koja, pokorna Allahu, sama sebe kori i koja za svoje bolesti trpi prekoravanja, pa je pred Allahom niko drugi ne kori. Jedino je takva duša pošteđena Allahova korenja. Za razliku od ovakve duše, ona duša koja je zadovoljna sa sobom i svojim djelima, pa niti sama sebe kori, niti, Allaha radi, podnosi korenja od strane drugih, je duša koju kori Uzvišeni Allah.

Duša koja na zlo navodi

Ova vrsta duše je pokuđena, jer na svako zlo navodi. Budući da je u njenoj prirodi urođeno navođenje na zlo, od njena zla se niko, do onaj kome Allah pomogne, ne može spasiti. U tome smislu, Uzvišeni Allah navodi riječi Upravnikove žene koja je rekla: “Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53) Uzvišeni Allah, također, veli: “A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikada od grijeha očistio.” (En-Nur, 21)

Obraćajući se svojim drugovima i podučavajući ih kako će u nuždi moliti za pomoć, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selle je često izgovarao: “Zahvalnost, doista, pripada Allahu! Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo, od Njega oprost molimo i Njemu se, od zla naših duša i naših zlih djela, utječemo!” Zlo se, prema tome, skriva u duši. Iz njega proizilaze nevaljala djela. Kada Allah Svoga roba prepusti njegovoj duši, on – okružen njenim zlom, s jedne i lošim djelima koja iz njega proizilaze, s druge strane – propadne, a ako ga Allah pomogne, od svega toga se spasi. Zato, molimo Svevišnjeg Allaha da nas od zla naših duša i naših nevaljalih djela, sačuva!

Ukratko, duša je jedna, samo što se različito može ponašati: navoditi na zlo, koriti i biti smirena. Smirenost duše je vrhunac njenog savršenstva i čistoće. Smirenu dušu uvijek prati melek koji je upravlja, nadahnjuje istinom, ulijeva joj sklonost prema istini i u lijepoj je slici prikazuje. Zato se slobodno može reći da je – sve što se čini radi Allaha i u ime Allaha – poniklo u smirenoj duši.

Na drugoj strani, dušu koja navodi na zlo, prati šejtan koji je zavarava, ulijeva joj lažna obećanja, nadahnjuje neistinom, naređuje joj i uljepšava zlo, zavlači sa lažnom nadom i pokazuje laž u lijepom liku. Smirena duša i melek koji ju prati naređuju smirenoj duši da vjeruje u jednog Allaha, da čini dobra djela, da bude bogobojazna, da se u Allaha pouzdaje, da Mu se sa pokajanjem obraća i odaziva, da se Allahu posveti, te da je život kratak, pa da se za smrt i ono što poslije nje dolazi, pripremi, za razliku od šejtana i njegove vojske koji duši sklonoj zlu, naređuju potpuno suprotno od toga.

Tako duša koja navodi na zlo stoji naspram smirene duše, pa kada god ova uradi neko dobro djelo, ona požuri da počini isto toliko zla, kako bi dobro djelo pokvarila. Zato ona smisao borbe na Allahovu putu prikazuje u liku ubijanja drugog, uzimanja zarobljenice za ženu, ostavljanju djece siročadi i podjelom ratnog plijena, a smisao davanja zekata i sadake u liku rastanka sa imetkom, njegova umanjivanja, zastrašivanja siromaštvom, ovisnosti o drugim ljudima i spadanja na položaj siromaha.

Iz knjige “Bistro more pobožnosti i suptilnosti”
Ahmed Ferid

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: